Srbija u budućnosti bez Kosova


Dok kosovski Albanci odbijaju da učestvuju u političkom životu Srbije i streme jedino ka nezavisnosti, Srbi vide Kosovo kao sastavni deo Srbije. Budući da se Ujedinjene nacije i druge međunarodne organizacije drže načela da su postojeće granice suverenih država neprikosnovene, činilo bi se da je srpska pozicija jača. Pa ipak, izgleda verovatno da će Albanci uspeti da postignu svoj cilj. Privatno, mnogi Srbi osećaju da je Kosovo izgubljeno. Oni priznaju da teško breme prošlosti, spojeno sa snagom albanskog nacionalizma, čini nemogućim politički život dve zajednice.

Kako onda postupiti? Najvažnije, Beograd mora da teži da zaustavi kretanje ka nezavisnosti tako da natera Albance na ustupke. U žiži treba da bude zaštita prava kosovskih Srba i obezbeđenje njihove autonomije unutar entiteta koji se stvara. Kada najzad dođe vreme za pregovore o konačnom statusu, Beograd mora da uporno traži da ovi autonomni delovi ostanu deo Srbije. Uz to, Srbija mora da učini posebne napore da u svakom delu Kosova obezbedi mesta na kojima je srpska istorijska i verska baština - neka od njih datiraju iz desetog veka - i da nametne poseban status za njih.

Iz srpske perspektive, sve ovo nije mnogo, ali nije ni malo. Ohrabrujuće je što najbolja pregovaračka strategija Srbije ima prednosti nad onom Prištine, jer pretpostavlja realističko shvatanje geopolitike regiona koje, u isto vreme, ima međunarodno pravo i zapadne strateške interese na svojoj strani. Budućnost bez Kosova nije uvek bila neminovna, ali nedavna istorija usredsredila je srpsku pamet da razmišlja na način koji odbacuje tradicionalne načine razmišljanja o tom problemu.

Da je Srbija tražila podelu devedesetih godina, mogli smo da napravimo bolju pogodbu. Milošević je bio tvrdoglav i drzak kada je bio jak, popustljiv i mek kada je bio slab. A kada političar popušta iz slabosti, on uvek gubi više nego da je popustio dok je bio snažan. Većina tadašnjih opozicionih stranaka nije bila ništa mudrija od Miloševića. Ali strogošću prema njima malo će se postići, jer su Srbi snažno vezani za Kosovo kao za „staru Srbiju". Srbi su platili visoku cenu pre gotovo sto godina kada su ga oslobodili od Turaka i držali su teritoriju uvek od tog vremena.

Da kosovski Albanci nisu devedesetih godina bojkotovali jedne izbore za drugim, oni bi držali odnos snaga u parlamentu u svojim rukama. Na predsedničkim izborima 1992, njihovi glasovi bi takođe obezbedeli pobedu Miloševićevog protivnika Milana Panića, u to vreme generalnog direktora farmaceutskog džina ICN-a iz Kalifornije. Balkan bi bio u velikoj meri pošteđen krvoprolića koje je sledilo. U to vreme, Vašington je izrazio nezadovoljstvo kosovskim Albancima zbog njihove nespremnosti da vrše građansku dužnost, ali na tako mlak način da je to tumačeno u Prištini kao bodrenje da ne menjaju pravac. Priroda Miloševićevog režima činila je lakšim da se neprilike Albanaca oslikaju antisrpskim bojama, što je išlo na ruku albanskim ekstremistima, doprinoseći da stanje ne bude razrešeno mirno.

Od bombardovanja Srbije 1999, koje su predvodile SAD, stanje se potpuno promenilo. Prekid neprijateljstava u junu te godine, i potonje povlačenje srpskih snaga iz regiona, vezano sa privremenom upravom koju predvode Ujedinjene nacije, dovelo je do kampanje velikih razmera obrnutog etničkog čišćenja stotina hiljada ne-Albanaca - pod nosom pedeset hiljada NATO trupa. Kosovo je danas jedna od etnički najčišćih oblasti Evrope.

Na Kosovu danas, nalazimo malo zakona i manje reda, a da ne govorimo o demokratiji. Glavna prepreka svakom sporazumu koji uključuje Beograd je nepopustljivost Prištine: okriviti bilo koju drugu stranu za odsustvo rezultata u povratku izbeglica - osnovnog zahteva privremene uprave UN (UNMIK) - znači pobrkati surovu stvarnost na terenu sa mišljenjem zasnovanim na željama.

Iz ovih razloga, ja ne verujem da su Ujedinjene nacije, Sjedinjene Države i Evropljani spremni da dodele nezavisnost Kosovu u kratkom roku. Učiniti to bio bi radikalan potez bez presedana i išao bi neposredno protiv nacionalnih bezbednosnih interesa Sjedinjenih Država i Evrope (pomislite samo na Kipar, na primer).

Zapad ne teži pojavljivanju novih, nestabilnih državica na Balkanu. Uzmite u obzir žalosno stanje Bosne. Osam godina posle Dejtonskog mirovnog sporazuma, bosanska država jedva ekonomski preživljava, i njena tri naroda ne pokazuju ni znaka da rade na pomirenju. U Makedoniji, Sloveni i Albanci su opet počeli da ratuju, čim su napetosti porasle oko više ozbiljnih spornih pitanja. Brzi albanski juriš ka nezavisnosti bi vrlo lako mogao da ubrza makedonski građanski rat.

Klintonovo obećanje multietničkog Kosova nije se ostvarilo. Prisustvo stranih trupa i upravljača i odgovarajuće odsustvo srpskih vojnika i birokrata znači da krivica za ovaj neuspeh nije do Beograda, već do Vašingtona, Brisela i Prištine. Ovo pribavlja Beogradu izvesnu količinu političkog i moralnog kapitala koju valja pametno iskoristiti.

Pregovori oko konačnog statusa Kosova treba da počnu od premise da postojeći ugovori moraju biti poštovani - ovo uključuje rezoluciju 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, Kumanovski vojno-tehnički sporazum i Zajednički dokument UNMIK-a i Savezne Republike Jugoslavije. Na ovaj način, Beograd ne može da bude okarakterisan kao balkanski faktor nestabilnosti i prisiljava Albance ili da igraju po pravilima koja smo mi izabrali - pravilima međunarodne zajednice - ili da prekinu s ustanovama koje su ih izbavile iz njihove ranije neprilike. U oba slučaja, Beograd stavlja sebe u položaj da je u stanju da pogura napred svoje interese sa samopouzdanjem. Beograd može na ovaj način da obezbedi da postane deo rešenja.

Gubitak Kosova je tragedija za Srbiju. Na neki način, to nas stavlja u srce evropskog iskustva, jer je proteklih sto godina bilo svedok kako mnogi evropski narodi gube prostrane i neprekidne odseke naseljenog zemljišta. Razmislite o udesu miliona Poljaka, Grka, Jevreja, Mađara, Rusa i Nemaca, da nabrojim samo nekoliko. Dvadeseti vek je bio stoleće etničkog čišćenja i uništavanja baštine.

U isto vreme, budućnost Srbije bez Kosova biće bezbednija i prosperitetnija. Kosovo je siromašno i gusto naseljeno. Sami privredni i demografski obziri zaslužuju ponovno ispitivanje kosovske politike Beograda. Kosovo bi bilo teret za mnogo razvijenije zemlje - ono doista jeste, kao što Evropljani otkrivaju.

Tako, prihvatajući nezavisnost Kosova, srpski političari bi najzad postali zreli. Saglašavajući se s njegovom podelom, to bi postale i albanske vođe. A i Zapad bi takođe naučio lekciju - o granicama svoje moći kada se bavi zemljama i pokrajinama sa duboko podeljenim etničkim grupama. Onda bismo svi mogli da se nadamo trajnom miru između Srba i Albanaca.

"Serbia's Future Without Kosovo," In the National Interest, vol. 2, no. 37, September 24, 2003. Ovaj internet nedeljnik izdaju zajedno časopis Nacionalni interes (The National Interest) i Nikson Centar (The Nixon Center) u Vašingtonu. Tekst je zasnovan na članku „Budućnost bez Kosova", Večernje novosti, 5. jun 2003, koji je na engleski preveo i delimično preradio Damjan de Krnjević-Mišković, pomoćnik odgovornog urednika Nacionalnog interesa.

"O futuro da Sérvia sem Kosovo," O Estado de S. Paulo, 13 de junho de 2004. Preveo sa engleskog na brazilski portugalski Leăo Serva.

 

Napomena autora | Boj se bližnjega svog: Raspad Jugoslavije | Druženje sa zvukovima | Srpska inteligencija i Zapad | Titova poslednja tajna: Kako je držao Jugoslovene ujedinjene? | Poraz s mnogo otaca | Najteže pitanje | Jugoslovenska tragedija: Balkanizacija ili konačna evropeizacija? | Mir bez politike | Inostranstvo, univerziteti | Hodnik pretvoren u lavirint | Srbija odrasta | Demokratija, sudbina i sudar civilizacija | Nedostižni oreol: O tradiciji, progresu i svetosavlju danas | Diplomata | Beležnica jednog izbeglice | Kosovo iz uobrazilje | Kosovski rat - početak novog veka | Zaustavite egzodus | Miloševićevo carstvo | Žalopojka za Engleskom | Braneći Zapad | Havelova drama | Neizbežan rascep | O vođama, narodima i jednoj pesmi | Slobodni mislilac | Kako je jugoslovenski dečak pomogao Americi da pobedi u Hladnom ratu | Demokratija i zlo | Putujte šašavo | Ne tako čudna Srbija | Predrasude i naivnost: Anglikanska crkva i Srbi | Posmrtni govor Jugoslaviji - jedan zamišljeni dijalog sa zapadnim prijateljima | Sjedinjene Američke Države, Evropa i mi | Umereni pobunjenici: Berlinski radnički ustanak 17. juna 1953. | Srbija u budućnosti bez Kosova | Svi moji vozovi: Šta sam kao sin političkog zatvorenika naučio o tiraniji i demokratiji | Istina i strah | Zapisi iz Osla