Svi moji vozovi:
Šta sam kao sin političkog zatvorenika naučio o tiraniji i demokratiji


Kada sam bio dečak, moj otac Milovan Đilas, jugoslovenski pisac i kritičar komunističke birokratije, proveo je devet godina u zatvoru. Njegova disidentska karijera - postoji li pogrešnija upotreba reči karijera od ove? - počela je dok je još bio jedan od vodećih komunista. Prvi korak bio je otpor Staljinu, čiji su višegodišnji pokušaji da politički i ekonomski potčini Jugoslaviju doveli 1948. do otvorenog sukoba. Za jugoslovenske komuniste raskid sa Sovjetskim Savezom bio je izuzetno potresan i bolan - valjalo je boriti se ne samo za nezavisnost od Moskve već i protiv samih sebe. Jer iako jugoslovenski režim nikada nije bio tako dogmatičan i nasilan kao Staljinov, ipak mu je po mnogo čemu bio sličan. Đilas je u jugoslovenskoj partiji bio ideolog i teoretičar i u toku sovjetsko-jugoslovenskog sukoba žestoko je kritikovao sovjetsku birokratiju. Ali, on zaključuje da se i u Jugoslaviji deo komunista pretvorio u birokrate koji preziru narod, i da se tome valja suprotstavljati socijalističkom zakonitošću i demokratskim načinom rada s ljudima.

On se zalaže za neophodnost diskusije i borbe mišljenja: članovi partije treba da imaju pravo da slobodno raspravljaju o javno iznetim stavovima, čak i onim najviših partijskih funkcionera. Ali, ne sme se zabranjivati ni ljudima „reakcionarnih i antimaterijalističkih" shvatanja da objavljuju svoje radove. Prema delatnostima crkve i sveštenika takođe treba biti tolerantan. Komunisti valja da se bore pre svega „političkim i idejnim argumentima", a ne policijskim i sudskim progonima. U novembru 1952, na Đilasov predlog, Komunistička partija Jugoslavije nazvana je Savez komunista Jugoslavije. Novo ime trebalo je da simbolizuje demokratski duh i odustajanje od komandne uloge u društvu.

Čitalac će pomisliti, pretpostavljam s odobravanjem: Pa to više ne bi bio komunizam. Čitalac je u pravu. Na Đilasovu nesreću, isto su pomislili i mnogi jugoslovenski komunisti. Što je on smatrao samo za početak procesa demokratizacije, većina komunista, a posebno Tito, smatrali su za tačku od koje se ne sme dalje, pa čak i za samo privremeno popuštanje radi otpora Staljinovim pritiscima i zadobijanja podrške Zapada.

U januaru 1953. Đilas je pokrenuo antidogmatski i od partijskog aparata nezavisni mesečnik Nova misao, posvećen književnosti, nauci i umetnosti, i u njegov redakcijski kolegijum okupio vodeće jugoslovenske intelektualce i umetnike. Časopis je imao tiraž dvanaest hiljada primeraka - ogroman za zemlju srednje veličine kao Jugoslavija - i izdržavao se isključivo od pretplate.

Posle Staljinove smrti marta 1953, Tito zaustavlja demokratske reforme i hoće da se ponovo približi Sovjetskom Savezu. Đilas počinje da se razilazi s njim i vođstvom partije. U jesen i zimu 1953–4, objavljuje u partijskim dnevnim novinama Borbi seriju članaka (tačnije, kratkih teorijsko-političkih eseja), u kojima razvija ideje o demokratizaciji jugoslovenskog društva. On ukazuje na političke i materijalne privilegije jugoslovenske partijske birokratije, na njen monopol nad privrednim i duhovnim životom, kao i da ona sebe stavlja iznad zakona i onemogućava demokratski dijalog u društvu. Đilas se zalaže za otvoreno i javno sukobljavanje različitih političkih stavova i dozvoljavanje opozicionih grupa, traži da policija i sudovi štite zakonitost. Njegov je opšti zaključak da borba za demokratiju treba da bude glavni cilj u razvoju socijalizma. A u januaru 1954. izlazi u Novoj misli Đilasova političko-dokumentarna proza „Anatomija jednog morala", u kojoj opisuje zatvorenost, nadmenost i snobizam partijskog „visokog društva".

Članci su izazvali veliko oduševljenje u javnosti, tiraž Borbe skočio je na tri stotine hiljada primeraka u slobodnoj prodaji i u redakciju je stiglo oko trideset hiljada pisama podrške. Ali, dok su se mladi komunisti i intelektualci zanosili Đilasovim vizijama, brojna srednja birokratija je bila nezadovoljna. U vrhu partije takođe je došlo do podele; ipak je konzervativno krilo s Titom na čelu lako odnelo pobedu. Na plenumu Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije održanom januara 1954. u Beogradu, Tito je optužio Đilasa za „revizionizam". Zbog navodnog protivljenja politici partije i ugrožavanja njenog jedinstva i vlasti, isključen je iz Centralnog komiteta. Po slobodnoj volji istupio je u aprilu iz partije.

I

Još nisam napunio ni dve godine kada je Đido - tako su ga zvali svi bliski - prvi put suđen. Bilo je to januara 1955. zbog intervjua Njujork tajmsu u kome je kritikovao političko stanje u Jugoslaviji i zahtevao da se stvori opoziciona partija jer da bez nje ne može biti demokratizacije. Osuđen je uslovno.

Čitalac ima pravo da zapita: Da li su u Jugoslaviji toga vremena Đilasovi zahtevi bili ostvarljivi? Po svoj prilici nisu. Ne samo što je većina vladajućih komunističkih birokrata bila ogorčeno protiv njih, već su i oni koji su uviđali potrebu za većom tolerancijom i otvorenošću smatrali da je „Đilas otišao predaleko". Čak petnaest godina kasnije, kada sam se upisao na Beogradski univerzitet da studiram filozofiju, vrlo malo studenata prihvatalo je ideju višepartijskog sistema. „Ne možemo mi nazad!", odgovarali su začuđeno i samouvereno. Istovremeno, mnoge moje kolege cenile su kritičku reč, uviđale potrebu za slobodom govora, smatrale da Tito i komunističke birokrate ne vladaju dobro i da bi trebalo da postoji način da se smene. Ali, takođe su podrazumevale da mi Jugosloveni treba da stvorimo, izmislimo neki svoj poseban jugoslovenski put u slobodu budući da je naš socijalizam, uz sve mane, postavio društvo na nove temelje koji moralno nadmašuju kapitalizam. Zato, mada na Zapadu ljudi žive bolje i slobodnije, prihvatanje zapadnih rešenja za naše političke, ekonomske i društvene probleme nikako ne dolazi u obzir. Čak će i beogradska kritička, opoziciona inteligencija podržati ideju višepartijskog sistema tek krajem osamdesetih godina.

Ali, ako su Đidovi zahtevi bili neostvarljivi daleke 1955, a i mnogo godina kasnije, danas je ne manje očigledno da je ono što smo smatrali za jugoslovenski društveno-politički i ekonomski sistem bilo samo neodrživa, prolazna improvizacija Tita i partijske birokratije i da je Jugoslavija mogla da bude spasena jedino demokratizacijom. Demokratski ideali bili su nerealni, ali je na neki način i sama politička realnost bila nerealna. U stvari, sudbina je disidenta da s jedne strane bude potpuno u krivu, a s druge potpuno u pravu. Zato je besmisleno zamerati mu što je nerealan. To je kao kada bi monahu-pustinjaku rekli da previše misli na Boga, a premalo na napredovanje u službi, platu i ulaganje u penzijski fond. Da je disident realan, ne bi bio disident, bio bi političar, i to u društvu u kome prave slobodne politike nema. A kada bi disident morao da definiše svoju „politiku", on bi nasuprot Bizmarku, za nju valjalo da kaže da je umetnost nemogućeg.

Čak sam i ja upozoravao Đida na opasnosti kojima izlaže sebe i svoju porodicu. Nisam imao ni tri godine kada sam mu pokazao Titovu sliku na zidu prodavnice - one su tada bile na svim javnim mestima i na njima se Tito državnički mrštio, odeven najčešće u zlatom opšivene uniforme - i predložio mu da bežimo. Nešto kasnije, pokušao sam da mu objasnim da će biti poražen: „Kako ti, tata, možeš protiv Tita. On ima vojsku i policiju, a ti samo mamu i mene." Ovaj kratki kurs iz političkog realizma nije dao rezultate. Đido je javno podržao mađarsku demokratsku revoluciju 1956. i kritikovao Titov stav neutralnosti, koji je u stvari predstavljao podršku Hruščovu i brutalnoj sovjetskoj vojnoj invaziji Mađarske.

Bio je novembar kada su ga hapsili. Sećam se kako pokušavam da u svoj dečiji kaubojski kolt stavim pravi metak - policajci su prilikom pretresa iz ladice bili izvadili Đidov pištolj i kutiju s mecima. Pištolj mu je poklonio sovjetski maršal Konjev kada je maja 1944, kao general-lajtnant na čelu jugoslovenske delegacije, posetio Drugi ukrajinski front (u sovjetskoj vojnoj terminologiji front znači grupu armija). I danas je u našem stanu ovaj elegantni hromirani mauzer kalibra 7,65 milimetara koji nikada nije korišćen i koji je Crvena armija po svoj prilici zaplenila od nemačkog visokog oficira. Prvog dana u zatvoru Đido je otvorio Politiku, beogradske dnevne novine, i setio se kako mi je svako jutro objašnjavao strip o Paji Patku. Tiho je zaplakao i to onda zabeležio. U nedelju 16. marta 1958, moja majka i ja smo ga posetili u zatvoru, a u ponedeljak je zabeležio kako ja stalno razmišljam o načinima da ga oslobodim i da sam ga juče pitao šta je jače, tenk ili avion, da bih to onda nabavio. Izgleda da sam dolazio do zaključka da za borbu protiv Titovog režima nije dovoljan dečiji kaubojski kolt. Đido je čitavog života ne samo pisao, već je stalno zapisivao. Tugovao bi za nekim ili nečim, onda sastavio nekoliko beležaka o tome, pa zatim jednu-dve o sebi kako tuguje. Sve sitnim, čitkim rukopisom. Mi bismo danas rekli da se borio protiv depresije. On bi rekao da se samo trudio da spasi od zaborava ono što je njemu važno i što će možda jednom biti važno drugima. Možda je to jedna ista delatnost.

Ljudi koji imaju misiju u životu, bilo da je to politika, umetnost ili nauka, retko su požrtvovani roditelji koji posvećuju mnogo pažnje svojoj deci. Imao sam sreću da je moj otac bio jedan od tih izuzetaka. Ali, njegov zatvor i disidentstvo preokretali su prirodan odnos između roditelja i deteta, oca i sina. Pošto je Đido stalno bio u nevolji, većoj ili manjoj, ja sam se mnogo više plašio i brinuo za njega nego on za mene. Emocije su išle u suprotnom smeru od uobičajenog, kao reka koja teče uzbrdo. Na sreću, priroda se ne ljuti mnogo kada samo malo kršimo njene zakone, pa posledice mog staranja za Đida nisu po mene bile tragične. Ipak, njegovo disidentstvo i robijanje zatvoriće me u jedan svet koji, mada pun smisla i nadahnuća, ipak zbunjuje i iscrpljuje. U njemu ću provesti svoje detinjstvo, dečaštvo i mladost, a kasnije ću ga kroz moju političku delatnost - manje opasnu od Đidove, ali takođe u sukobu s preovlađujućim idejama i interesima, bilo komunističkim bilo nacionalističkim - i sâm izabrati.

Kao što su za političara dobijeni izbori trijumf, tako je suđenje pobeda za disidenta. Zatvor postaje njegova predsednička palata, malobrojni odani članovi porodice i prijatelji njegova partija, a oni građani čiju tihu podršku oseća ili naslućuje - njegovi glasači. Naravno, to je tako samo dok disident veruje u smisao svoje borbe. Ako veru izgubi, zatvor postaje zatvor. I možda vredi da zabeležim kako sam ja na sličan način postao „vođa naroda". Početkom osamdesetih godina živeo sam u Londonu i objavljivao kritičke tekstove u jugoslovenskoj emigrantskoj i zapadnoj štampi. Vodeći partijski funkcioneri su me zbog njih javno napadali, nisam mogao da se vratim u Jugoslaviju i dobio sam u Engleskoj politički azil. Moji roditelji i moja kuma koja je živela s njima u našem beogradskom stanu - troje starih, bolešljivih ljudi - potpisivaće pisma koja će mi slati sa „tvoj mali narod".

Vlast i policija vrše pritisak na disidenta da popusti i pokaje se i pre nego što ga odvedu u zatvor. U zatvoru se ti pritisci povećavaju. Zatvorska uprava uverava disidenta da istrajavanje ne vodi ničemu. Doista, pobeda je nemoguća za veoma dugo vreme, možda za sva vremena, a zbog daljeg otpora disident može da izgubi i život. Zato da bi istrajao, disident mora da bude uporan, čak tvrdoglav, pa i uobražen i nadmen. Izolovan u društvu, iza tamničkih zidova, s udaljenim ciljem, on je sveden na samoga sebe i, na neki način, sam je sebi sredstvo kojim se bori za svoje ciljeve, odnosno služi drugim ljudima. Uz izvesno preterivanje, može se reći da on mora da bude egoista da bi bio altruista, ili rečeno jezikom teologije, da bude bar malo ponosni satana da bi bio smerni hrišćanin. Čitalac će možda napraviti primedbu da nije ni greška ni greh ako disident popusti budući da ti drugi ljudi za koje se on bori nisu stvarni - ne spasava se neko ko se davi, niti se poji žedan, niti hrani gladan. Ali, ipak, disident se bori zbog ljudskih potreba koje jesu stvarne, mada mnogi ljudi ne shvataju da ih imaju i čak njega smatraju za neprijatelja baš zato što ih podseća na njih. Na kraju, ali doista nikako na poslednjem mestu, plaćajući visoku cenu za svoje dostojanstvo i ponos, disident čini nešto što će, makar tek u dalekoj budućnosti, nadahnuti ljude.

Šta je za mene dečaka bila tiranija? To su bila ona istovremeno preterano jasna i gotovo nestvarna rana nedeljna jutra kada smo moja majka i ja išli vozom u Sremsku Mitrovicu, gradić oko sedamdeset kilometara severozapadno od Beograda u kome je bio zatvor. To je bilo onih nekoliko gvozdenih vrata kroz koja smo prolazili da bi posetili kažnjenika broj 6880. To je bio onaj veliki sto koji nas je od njega odvajao i službenik državne bezbednosti koji je pomno pratio naš kratki polučasovni razgovor. Više od svega, to je bilo nesavladivo vreme - posete su bile dozvoljene samo jednom mesečno po pola sata, a godine su meni, čiji je prethodni život bio kratak, sporije prolazile nego odraslima. (Moja majka je s karakterističnom pedanterijom izračunala da sam ga ja posetio sto šesnaest puta.) Režim koji je Đida držao iza rešetaka i protiv koga se on borio pokazivao mi je kroz snažan neposredan doživljaj šta je odsustvo slobode, a time i šta je ona sâma. Moj sadašnji liberalizam je pogled na svet čoveka od pedeset godina čije je glavno zanimanje da piše o politici i istoriji. Na neki način, sloboda mi je tada bila jasnija nego danas.


II

Godine 1957. objavljena je u Sjedinjenim Američkim Državama Nova klasa, studija koju je Đido završio neposredno pre hapšenja i u kojoj kritički - toliko kritički da se ja i danas prepadnem kada je čitam - analizira komunistički poredak i ideologiju. Ova knjiga biće prevedena na više desetina jezika i o njoj će se širom sveta mnogo raspravljati. S tačke gledišta dvoje putnika s povratnom kartom na liniji Beograd-Sremska Mitrovica, Đilasova svetska slava značiće novo suđenje na kome će mu kazna biti povećana na devet godina.

Iz zatvora će ipak izaći ranije, januara 1961, dok sam išao u drugi razred osnovne škole. Kuća će oživeti, najzad će početi nešto da se dešava. Mnogo ćemo razgovarati i šetati, zainteresovaće me za mnoge knjige, kupićemo psa - ženku boksera koju ćemo nazvati Džoli. Za vreme letovanja na Jadranu 1961, dok smo jedne noći lovili krabe u pukotinama stena na malom pustom ostrvu, pojavio se patrolni čamac ratne mornarice i osvetlio nas. Zaista su laskali mom ocu ne žaleći sredstava da ga prate. Mladić koji je naš lov pripremio i predvodio, držao je u rukama ostvi kojima je nabadao krabe. S broda su ga pitali šta mu je to. Dalmatinski podsmešljivo i drsko je odgovorio: „Top!"

A onda su u Americi objavljeni Razgovori sa Staljinom, jedna od Đidovih najzanimljivijih knjiga, u kojoj opisuje svoje ratne i posleratne susrete sa sovjetskim diktatorom. Zbog nje je - zabranjujem čitaocu da se nasmeje - uhapšen aprila 1962. u drugom polugodištu mog trećeg razreda, posle petnaest lepih meseci koje smo zajedno proveli. Bilo mi je teško kada su ga odvodili, ali sam se pravio hrabar, jer sam smatrao da se to od mene očekuje. A godine će proći dok smognem snage da počnem da razmišljam o tome koliko sam tada izgubio. Zaista me čudi da posle ovakvih iskustava s knjigama u detinjstvu ne samo što ih čitam već i pišem.

Na suđenju, petom po redu u Đidovom životu, ako se računa i ono pre Drugog svetskog rata kada je kao komunista dobio tri godine, nova kazna mu je sabrana s prethodnim, tako da je konačna osuda bila na trinaest godina. U to vreme Jugoslavija se i pored zvanične politike nesvrstanosti približavala sovjetskom bloku. Tito nije želeo podsećanja na sukob sa Staljinom 1948. i tada obećane demokratske reforme i žestoko je napadao prodor „trulog liberalizma" u partijske redove. Otac „trulog liberalizma" u Savezu komunista Jugoslavije i moj otac bili su jedan isti čovek. U međuvremenu je istrulio komunizam a ne moj brat liberalizam. Ovaj je čak toliko snažan da mu nije dovoljno da štiti ljudsku slobodu i dostojanstvo već se pretvara u globalizam i zapadni imperijalizam. A ja sa zbunjenošću i tugom u njemu sve teže prepoznajem mog brata.

Đido je oslobođen 31. decembra 1966 - tada sam imao trinaest godina - uz zabranu da pet godina daje bilo kakve izjave ili bilo šta objavljuje. Čitalac se sigurno neće iznenaditi, a nadam se ni zevnuti od dosade, kada pročita da je odbio da se pridržava ove zabrane. Knjige će mu izlaziti u inostranstvu, objavljivaće članke i eseje u zapadnoevropskim i američkim novinama i časopisima, davaće intervjue zapadnim sredstvima javnog informisanja. Pisaće do svoje smrti 1995, ali više neće biti suđen - štitile su ga godine i ugled u svetu. Ipak mu se pretilo hapšenjem, najčešće na Titov predlog. Tito je tu „ideju", valjda da proveri kakve bi bile reakcije na Zapadu, izneo i pred Margaret Tačer, kada ga je posetila decembra 1977. kao šef opozicije. Sasvim u svom stilu procene troškova i dobiti, a i koristeći jezik za koji je s razlogom pretpostavljala da je jedini koji će diktator razumeti, Tačer je Titu rekla da će mu Đilas nanositi više štete ako bude u zatvoru. (Margaret Thatcher, The Path to Power, Harper Collins, London 1995, 370-1.)

Za vreme svojih robijanja u Titovoj Jugoslaviji, Đido je jednom proveo dvadeset i dva meseca u samici, bio dva puta prinuđen da preti štrajkom glađu, ćelija mu nije grejana i temperatura se u zimskim mesecima spuštala ispod nule, duže vremena mu nije bila dozvoljena hartija za pisanje, pa je pisao na toalet papiru. U vrhovima policije i vlasti raspravljalo se o tome da bude ubijen.

Titov režim je smatrao Milovana Đilasa za glavnog državnog neprijatelja i nijedan građanin Jugoslavije nije bio toliko klevetan od najviših partijskih i državnih rukovodilaca i od režimske štampe (a u to vreme druge nije ni bilo). Nazivan je stranim plaćenikom i agentom, unutrašnjim emigrantom, optuživan da je nezajažljivo ambiciozan i uobražen, neznalica i opskurni pamfletista. Na Sedmom kongresu Saveza komunista Jugoslavije, održanom aprila 1958. u Ljubljani, Tito Đilasa naziva izdajnikom, renegatom, čovekom koji pljuje na dostignuća revolucije. U Sovjetskom Savezu i zemljama Istočne Evrope, slično su ga napadali i još je dodavano da je „kralj antikomunizma", „potpaljivač Hladnog rata", marioneta u rukama američkih vladajućih krugova. A za posedovanje Nove klase kazna u Sovjetskom Savezu bila je zatvor od tri godine; za njeno širenje čak petnaest godina.

Govorili su, naravno, i da je lud. Ne zameram čitaocu ako za trenutak pomisli da u ovoj poslednjoj opaski ima zrno istine, odnosno ako mu se Đidova disidentska karijera učini ludom. I Đido je jednom u šali uzviknuo: „Pa to što sam lud mi je najbolja osobina." Ali, lud u medicinskom smislu nesumnjivo nije bio. Ipak, nekoliko godina, otprilike od 1959. do 1962, imao je psihičke tegobe: osećanje praznine u delovima glave, treperenje po licu i slepoočnicama, opsesivne zastrašujuće misli, nesanicu. Pošto slične nevolje nije imao nikada ranije u životu, a ove su odjednom i gotovo sasvim nestale, ostala je sumnja da mu je policija tajno davala psihoaktivne supstance ne bi li slomila njegovu volju za otporom. Jedan psihijatar, povezan s državnom bezbednošću, predlagao je Đidu dok je bio u zatvoru da se kao put ka izlečenju odrekne svojih političkih ideja. Uzviknuće čitalac: Zloupotrebio je medicinu u političke svrhe! Pogazio Hipokratovu zakletvu! Nema sumnje, ali je i postao redovni profesor Beogradskog univerziteta.

Policija je snimala naše telefonske razgovore i ugradila prislušne uređaje u naš stan, pregledala je i ponekad oduzimala poštu koju smo primali i slali, u stan u zgradi preko puta naše postavila je agente koji su nekoliko godina neskriveno dežurali, saslušavala je ljude koji su nam dolazili u posetu i pretila im. Moju majku i mene, i mog oca kada je bio na slobodi, pratili su policijski agenti (često neprikriveno radi zastrašivanja onih koji su Đida pozdravljali). Režim je pokušao da nas iseli iz stana u znatno manji i gori, zajedno s mojom bolesnom babom, Đidovom majkom. I Đido i članovi njegove porodice - ja, na primer - dobijali su anonimne pretnje, od kojih su većinu napisali agenti tajne policije. Naši rođaci otpuštani su s posla i na druge načine progonjeni. Advokat Vitomir Đilas osuđen je u proleće 1977. na trideset meseci zatvora zbog još neposlatog pisma Politici, glavnim beogradskim dnevnim novinama, koje je policija otkrila u njegovom pisaćem stolu i u kome je govorio o potrebi stvarne slobode izražavanja i štampe. Posle izdržane kazne, Vićo - kako smo ga svi zvali - izgubio je pravo da se bavi advokaturom i do preranog kraja života radio je kao fabrički radnik.

Posle Titove smrti 1980. jugoslovenski režim nije uspevao da nađe izlaz iz političke, ekonomske i društvene krize. Ali, umesto da traže rešenja, visoki državni i partijski rukovodioci obračunavali su se s onima koji su ukazivali na probleme. Mediji su povećali žestinu i učestalost napada na Đida, a kod dela javnosti raste mržnja prema njemu i čak mu prete na ulici. Ne mogu da odolim a da ne spomenem, kao primer atmosfere tih godina, feljton u Večernjim novostima, dnevnom listu s najvećim tiražom u Jugoslaviji. Izlazio je od 22. oktobra do 15. novembra 1981, svakog dana na celoj strani, pod naslovom „Đilas iz izdaje u izdaju".

Uveče 20. aprila 1984, Služba državne bezbednosti je u velikoj i brižljivo pripremljenoj raciji uhapsila Đida i dvadeset i sedam slušalaca „Slobodnog univerziteta", koji su se godinama bez tajnosti sastajali u privatnim stanovima. Đido je trebalo da održi predavanje o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji. Ujutro je pušten kući, ali mu je zaprećeno da može biti suđen. Neki od uhapšenih, međutim, tučeni su, neki su kasnije otpušteni s posla, šestorici je suđeno, a tehničar Radomir Radović, borac za nezavisni radnički sindikat, nađen je mrtav - ili je bio ubijen ili je izvršio samoubistvo.

Od 1954. do 1988. Đido nije mogao da objavi u Jugoslaviji nijedan svoj politički ili literarni tekst, pa čak ni prevod Izgubljenog raja Džona Miltona - na kome je radio tri godine, a prva zatvorska verzija je na toalet papiru.

Prestaću. Ne bih želeo da čitaocu moja priča počne da liči na one meksičke filmove koji su tako preterano tužni da na kraju postanu smešni. Ali, čitaocu se možda nameće pitanje da li je Đidovo disidentstvo vredelo ovolikog truda i ovolikih nevolja? On beleži u svoj notes 14. marta 1959, na moj šesti rođendan, da ga muči hoću li ja shvatiti da je morao učiniti ono što je učinio i da me zato nije manje voleo. Bilo mi je već tada jasno da se on zalaže za nešto što je dobro, da su protiv njega ljudi vlastoljubivi, bahati, korumpirani privilegijama, a da je najgori od njih tiranin Tito, koji je ružno debeo, s nečim okrutnim u izrazu lica, okićen medaljama koje je sam sebi dao. Mnogi ljudi i deca koje sam sretao znali su čiji sam sin - Đilas je i retko prezime - i kao da je neki džinovski prst stalno bio uperen u mene. Neki su pokazivali naklonost, drugi odbojnost i mržnju, svi bar mali strah. Bilo bi mi teško da nisam bio uveren da je on potpuno u pravu. Sumnja se javila tek kasnije, kada su građani Jugoslavije - Srbi, Hrvati, Albanci i drugi - prigrlili nacionalizam i počeli s građanskim ratom. Sumnja ipak nije pobedila. Ali ni sasvim nestala.

III

U prvim razredima osnovne škole imao sam lep rukopis. Onda sam počeo da pišem nervozno, kao da žvrljam, i da krivudam ispod ili iznad linije u svesci. Da li je naglo kvarenje bilo nesvesni protest što je Đido ponovo uhapšen ni mesec dana posle mog devetog rođendana? Književnost je bila moj omiljeni predmet i moji sastavi dopadali su se profesorima i drugovima - utoliko je moj ružni rukopis izazivao više zamerki i zadirkivanja. Najzad smo i oni i ja prihvatili da se tu ništa ne može izmeniti. Jedan profesor mi je, pomiren s neizbežnim, rekao da kada se jednom zaposlim, „pre nego opanke" kupim pisaću mašinu.

Na poznatoj fotografiji iz rata, partizansko vođstvo s Titom u maršalskoj uniformi zaseda oko stola u pećini. Na desnoj strani fotografije vide se prekrštene noge i na njima sveska, leva šaka je drži a desna piše. „To je Đido, ali su ga odsekli", objasnila mi je majka. Isecanje i brisanje s fotografija nepodobnih komunističkih vođa, izgnanih, uhapšenih ili streljanih, počelo je sa Staljinovim čistkama tridesetih godina i trajalo sve do pada Berlinskog zida. Ta tradicija mora da je stara koliko i neograničena vlast. Na Velaskezovoj slici „Baltazar Karlos u školi za jahanje", najverovatnije napravljenoj 1636, ponosno uspravljeni dečak na konju koji se propinje je prestolonaslednik, a čovek koji uzima koplje da bi mu ga predao je grof-vojvoda Olivares. „Librador de la patria", kako ga je sam Filip IV nazvao, izgubiće kasnije kraljevu milost i Velaskez će ga izostaviti kada bude pravio kopiju slike. (J. H. Elliott, The Count-Duke of Olivares: The Statesman in an Age of Decline, Yale University Press, New Haven and London 1986, plates 35 and 36.) Ako Velaskezu nije bilo žao da pokvari Velaskezovu sliku radi političkog prilagođavanja i koristi, možda će jednom i u egipatskoj piramidi biti pronađena premazana freska svrgnutog faraona.

Počeo sam da na časovima pišem na kolenu kao Đido, uveren da se time oslobađam školskih pravila, a verovatno nesvesno želeći da povratim fotografiji njen odsečeni deo. „Stavi svesku na klupu!", ljutili su se nastavnici. Poslušao bih, a onda je ponovo spuštao na koleno. Bio sam toliko istrajan da mi se nekoliko đaka pridružilo. U svom ponašanju sam i inače davao mašti na volju i preterivao, valjda zbog prirodne sklonosti, ali je ona sigurno pojačavana neobičnošću prilika u kojima sam živeo. Dugo sam, na primer, uprkos podsmehu drugova, držao ključ od stana na pertli za cipele koju sam stavljao oko vrata, a ponekad sam ručni sat vezivao oko sredine nadlaktice. Jedan drug iz osnovne škole, kada smo već bili četrdesetogodišnjaci, obratio mi se iznenada sa „Saliđ Askela", i u svest mi je pokuljalo sećanje na omiljenu zabavu čitanja i izgovaranja reči i imena unazad.

Mrzeo sam neograničenu moć i grubu silu, gnušao ih se i plašio, želeo da im se suprotstavim i da ih pobedim, ali sam im se ponekad divio i želeo ih. Bio sam nešto viši od proseka, žilave građe i dobro sam se penjao - čemu lažna skromnost u jedinom dečačkom sportu u kome sam se isticao: penjao sam se izvanredno - ali ničim nije bilo opravdano moje hvalisanje u prvim razredima osnovne škole da sam najjači. Ničim osim mojim strahom da bih mogao da budem poražen i željom da to sprečim u mašti i rečima. Čak me na kratko opčinio hladni, podmukli, vlastoljubivi gospodin od Vilfora, državni tužilac u Grofu Monte Kristo, i njegova nemilosrdna krasnorečivost zvonila mi je u ušima i pretvarala se u moj vlastiti glas. Pobeđivao sam u takmičenjima ko će duže da izdrži bez vazduha ne zato što sam imao snažna pluća, već što sam bio spreman da se gušim više od drugih, i u „dizanju na mišiće" (tako smo mi dečaci zvali zgibove), jer sam bio spreman da istrpim veći zamor. Mane i nesavršenosti su me užasavale. Glavni junaci u romanima za dečake brzo i potpuno prezdrave ranjavanje, ali meni se činilo da su oni i malom povredom oštećeni za sva vremena i da stoga njihove pobede u pustolovinama neće biti potpune. Da se ne bih plašio milicajaca (kako su policajci službeno nazivani u komunističko vreme), ako mi kao detetu nekad zatreba njihova pomoć, majka me učila da su oni u stvari dobri ljudi. Nije uspela da me u to uveri. Smetalo mi je što su mnogi moji omiljeni junaci u romanima Aleksandra Dime, Karla Maja, Žila Verna, bili brkajlije. Razlog je bio što sam voleo, tačnije jedino mogao, da ih zamišljam kao velike dečake, a dečačka lica su glatka, ali i što je mnogo policajaca i čuvara u zatvoru imalo brkove.

Majka me podučavala da čuvam tajnu i pazim šta govorim. U prvome sam bio dobar, u drugome ponekad padao na ispitu. Nisam, na primer, odoleo da pred drugom s kojim sam se vraćao iz škole ne napadam komunističke rukovodioce koji, eto, imaju ogromne vile i luksuzne limuzine dok narod živi siromašno. Drug se poverio svojoj majci, a ona da bi učinila junačko delo za pobedu socijalizma požurila do direktora moje osnovne škole, režimlije i opakog čoveka. I onda su počeli da me ispituju, saslušavaju. Ali, ja sam sebe uverio da nisam rekao ono što jesam rekao. Kao da sam hipnotisan, sve sam poricao, a kada su me suočili s drugom, moja samouverenost samo se povećala. On je prvo tačno ispričao kako je bilo, ali se onda zbunio - zbog moje upornosti i nezgode koju je stvorio, a možda i što mu je bilo žao mene. Oči su mu zasuzile i rekao je da se više ničega tačno ne seća. Tvrdoglavost me spasila da ne budem izbačen iz osnovne škole - direktor je, ako me sećanje ne vara, takvu meru zagovarao. Kasnije mi je majka rekla da je bila odlučila, ako me isteraju, da me pošalje u Englesku u školu koju bi joj preporučili laburisti - nekolicina njihovih vođa zanimala se za Đida i njegovu porodicu. Sve se to doista moglo zbiti i danas bih bio Englez.

Tako sam sa sedam godina prvi put doživeo veliku nepriliku zbog nečega što sam ja uradio, a ne samo zbog Đida. Čitalac će s pravom primetiti da je kada sam napadao rukovodioce iz mene govorio očev glas. Ali, ipak sam polako prestajao da budem samo sin maksi-disidenta i postajao mini-disident. Tada me, takođe prvi put, izdao drug. Mada nije imao nameru da mi učini zlo, meni se u najdublje slojeve svesti urezalo da se ni drugovima ne može verovati. U budućnosti će ova nepoverljivost samo rasti, u mnogome zbog saznanja da su Đida progonili i u zatvoru držali ljudi koji su godinama bili njegovi najbliži drugovi.


IV

U vođstvu jugoslovenskih komunista, Đido je bio od 1937. do 1954. U toku Drugog svetskog rata, sve vreme je član komande partizanske vojske - zvanični naziv je bio Vrhovni štab Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. U partizanima gine oko tri stotine hiljada Jugoslovena, među njima i Đidov otac Nikola, sestra Dobrana, braća Aleksa (po kome je meni dao ime) i Milivoje. O ovoj junačkoj, zanesenjačkoj generaciji, mnogo sam kao dečak i mladić slušao i čitao. A Đidove memoare zbog zanimljivosti, iskrenosti, nenametljivog čovekoljublja i blagosti prema ljudima koji su mu činili zlo, smatram njegovim najboljim delima. (Da je živ i čita ove redove, bilo bi mu krivo što njegov sin ne stavlja na vrh njegove romane i pripovetke. Jer od gimnazijskih dana do kraja života smatrao je sebe za književnika koji se sticajem prilika bavi politikom.)

Za vreme Drugog svetskog rata, dok su se borili protiv Nemaca, Italijana i drugih okupatora, jugoslovenski partizani bili su ponosni na međusobno poverenje i drugarstvo, ali su im posle pobede, vlast, društveni položaj i materijalne privilegije postali važniji. U vreme sukoba sa Staljinom, ratna bliskost se obnavlja. Đidovo zagovaranje demokratije nailazi na odobravanje mnogih vodećih komunista, njegovih drugova. Onda preko noći prijatelji postaju neprijatelji. Najžešći napadi dolaze od onih koji su ga najvatrenije podržavali, a vodeći jugoslovenski intelektualci, pisci i umetnici često podmuklije kleveću od partijskih glavešina.

Progoni od strane dojučerašnjih prijatelja mnogo manje su uticali na ličnost moga oca i njegov pogled na svet nego na mene. Ne samo što su zbog moje mladosti utisci ostavljali dubokog traga, već je Đido u ratnoj i revolucionarnoj borbi doživeo da se ljudi žrtvuju za ideale i ta iskustva bila su protivteža „neherojskom vremenu", kako ga je nazivao, u kome će provesti svoje zrele godine. „Vreme izdaje", nazvao bih ga ja s gorčinom većom od Đidove. Nisam mudar da bih gorčinu nadvladao, ali sam dovoljno napredovao da mogu da je sebi priznam. Čitalac ne sme strogo da me osudi. Jer i takozvani obični ljudi okrenuli su nam leđa. Od onih s kojima sam u detinjstvu bio blizak, uključujući naše rođake, otprilike devet desetina prestalo je da se viđa s nama, a mnogi da nam se javljaju na ulici.

Kao što je za melanholične ljude život predvorje smrti, tako se u meni uvrežila sumnja da se prijateljstvo lako pretvara u rastanak, odbacivanje, izdaju. Mada nisam gubio nadu da se ljudi i društvo mogu promeniti na bolje, a Đido je znao da će to ići samo uz velike teškoće, ipak sam ja u osnovi bio pesimista, a on optimista. Zamerao sam mu da je naivan prema ljudima, a on meni da previše kritikujem njegove prijatelje. Kada zatvorim oči i oživim njegov glas iz prošlosti, čujem kako se ili nekim oduševljava ili nekoga žali, mnogo više nego što njihova dela ili nevolje zaslužuju. A kada gledam šta se od tada dogodilo, rekao bih da su se moje procene ljudi pokazale tačnijim od njegovih. Ali, pomišljam i da je on bio u pravu što je bio u krivu. Njegova naivnost u stvari je bila mudra. Da bi nastavio svojim usamljenim disidentskim putem, bilo mu je potrebno da u ljudima vidi samo ono najbolje. Iz toga je crpeo snagu. I meni bi bilo lakše, to mi je sada jasno, da sam mogao ljude da doživljavam kao on. Ako jednom tu lekciju savladam, obećavam čitaocu da ću ga poučiti.

"Al mijn treinen: Wat ik als zoon van een politieke gevangene over tirannie en democratie heb geleerd," Nexus, Tilburg, Nederland, no. 36,2003.

Pri pisanju sam koristio tekst „Milovan Đilas: Kratka hronologija života i rada", koji sam ja napisao. Objavljen je pod tim naslovom, kao feljton udesetnastavaka, u Borbi: 2-3,4,5,6,7,8,9-10,11,12,13. novembar 2002. Objavljen je uz male dodatke još dva puta: „Prvi posle Tita", Profil, no. 43, novembar 2003; „Hronologija života i rada Milovana Đilasa", Djelo Milovana Đilasa, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica 2003.