Najteže pitanje

Da li Srbija i Crna Gora treba da uđu u rat da bi sprečile masovno proterivanje Srba iz Bosne? Ne znam odgovor na ovo pitanje. Ipak ga postavljam da bih možda pokrenuo javnu raspravu. Danas se u Beogradu govori o mnogo čemu: stradanju srpskih izbeglica, dvostrukim merilima Zapada, odgovornosti srpske inteligencije za rat, skrivenim namerama Slobodana Miloševića. Sve su ovo važna pitanja, ali gotovo beznačajna u poređenju s onim glavnim: Rat ili mir? A na njega malo ko pokušava da direktno odgovori.

Retki odgovori su najčešće neodređeno negativni. Čak i od mnogih superpatriota, ultranacionalista, ekstra-ravnogoraca, neo-solunaša, nad-Srba. Vojislav Koštunica je nedavno izjavio kako nikome u njegovoj stranci „ne pada na pamet, ni ranije, ni sada, da doziva u rat i uvlačenje SRJ u njega..." (SRJ je skraćenica za Saveznu Republiku Jugoslaviju, što je bio službeni naziv federacije Srbije i Crne Gore od 1992. do 2003. (Prim. autora uz ovu knjigu eseja.) ) Koštunica je ostvario jedan od svojih velikih životnih ciljeva. Postao je autentičan naslednik srbijanskih četnika. Ni njima - osim nekolicini časnih izuzetaka - nije padalo na pamet da dok su ustaše vršile pokolje Srba u Bosni i Hrvatskoj, pređu Drinu i bore se.

Kao i većini sadašnjih srpskih nacionalista, njima je bilo više stalo do teritorije, nego do naroda, a i izbegavali su borbu s jakim neprijateljem. Oni su se zato spremali u Bosnu kada rat bude završen i kada u njoj ne bi naišli na veći otpor. Tada bi Bosnu čistili od Hrvata i muslimana. (Radi potpune istorijske istine, dodao bih da mislim da Draža Mihailović, jedna od tragičnih ličnosti našeg građanskog rata, nikada nije iskreno prihvatio ovakve planove. Ali oni bi bili sprovedeni i mimo njega.)

Ne znam koliko dugo, možda i od pre izbijanja bosanskog sukoba, opseda me misao da bi nacionalistički građanski rat u Bosni mogao da se završi proterivanjem Srba. A ne tako davno zapitao sam mog pokojnog oca Milovana Đilasa, koji je bio veliki protivnik srpske nacionalističke ekspanzije i menjanja republičkih granica silom, i čija dela, posebno literarna, otkrivaju veliku simpatiju prema muslimanima: „Kada bi muslimani i Hrvati proterivali Srbe iz Bosne, a ti da si predsednik, da li bi poslao vojsku u Bosnu da ratuje?"

Odgovor me nimalo nije iznenadio: „Ne samo da bih poslao vojsku, nego bih sâm otišao da se borim!" Za vreme Drugog svetskog rata, partizani iz Srbije i Crne Gore su išli u Bosnu i Hrvatsku da se bore protiv ustaša. I imali su velikog uspeha. Vojska koju su organizovali, a kojoj se priključio ne mali broj Hrvata i muslimana, bila je toliko snažna da bi potpuno porazila ustašku državu još negde početkom 1942. da ovoj Nemci nisu pritekli u pomoć.

Ne znači, ipak, da bi Milovan Đilas da je živ i na vlasti, sada naređivao opštu mobilizaciju. On je iskreno želeo da SRJ ne uđe direktno u rat, a video bi i da još uvek nisu propuštene sve šanse za mir. Takođe bi bio svestan kojim bi se rizicima SRJ izlagala, iscrpljena dosadašnjim ratnim troškovima i embargom, politički razjedinjena, opterećena ratnim zločinima (kakve su, naravno, i Hrvati i muslimani vršili), sukobljena s ekstremističkim vođstvom bosanskih Srba, međunarodno izolovana. Ali sigurno ne bi javno izjavljivao: „Mir nema alternativu."

Jer, mir nema alternativu jedino ako rat sigurno donosi veći poraz. Ali da li je to sigurno? Nas je više od Hrvata i muslimana i imamo, prema većini procena, još uvek više oružja od njih. Nije čak jasno ni da bi nas Zapad napao u slučaju naše vojne intervencije. Možda bi mu u ovom trenutku, radi ravnoteže snaga na terenu, čak odgovarala neka energičnija srpska akcija.

Sadašnji neiskreni pacifizam SRJ ima mnogo korena. Ljubav političkih vođa prema vlasti je među najvažnijima. Režim od svog ustoličenja krajem osamdesetih godina vešto izbegava da se identifikuje s vlastitom politikom. Zato kada je ona potpuno poražena, ne znači da je i on. Režim drži vlast, dok je drži, nezavisno od onoga šta radi. Jedino će je dati - kad je ne bude imao.

Ali i sadašnja srpska nacionalistička ideologija - za razliku, recimo, od one pred Prvi svetski rat - gotovo da nema u sebi ideju vlastitog žrtvovanja. U tom pogledu Hrvati imaju veliku prednost. Većina vodećih hrvatskih nacionalista provela je pod komunizmom bar nekoliko godina u zatvoru. Među srpskim nacionalistima, malo je onih koji su kao akademik Mihailo Đurić zaista nešto žrtvovali. Mada su tvrdili da srpski narod pod komunizmom strada kao malo kada u svojoj istoriji, ipak su vodili računa da to ne govore suviše glasno, ne želeći da se svom narodu priključe u njegovom navodnom stradanju. Nije čudo da ono što je prekaljeno u tamnici, ima uspeha i na bojnom polju. I komunisti su se od predratnih robijaša lako preobrazili u ratnike. Sadašnji srpski nacionalizam je u kafani počeo, pa će izgleda u kafani i završiti.

Kada je jugoslovenski građanski rat počinjao 1990. i 1991, Srbi su bili uvereni da će lako pobediti i da će rat kratko trajati. Na filozofskom skupu u Kruševcu, leta 1991, na kome jedva da je nešto rečeno o filozofiji, već se raspravljalo o politici i dobro jelo, akademik Mihailo Marković je u svom izlaganju upravo to rekao, navodeći kao argumente srpsku ratničku tradiciju i veštinu, brojnost i znatno veće naoružanje.

Sećam se da sam ga u mom izlaganju upozorio da su ratovi teško predvidljivi, da su Hrvati u prošlosti bili hrabri ratnici (uključujući i nesumnjive zločince ustaše) i da se svaki narod koji je sateran u bezizlaznu situaciju dobro bori.

Nisu samo Srbi potcenjivali Hrvate, već i Hrvati Srbe. Bili su uvereni da Srbi neće silom odgovoriti na njihovu represivnu politiku prema srpskoj manjini u Hrvatskoj. Veliki ratovi često se rađaju upravo iz međusobnog potcenjivanja protivnika. Da su Srbi i Hrvati više respektovali jedni druge, rata možda ne bi ni bilo. Ako, međutim, potcenjivanje protivnika vodi u rat, potcenjivanje sebe vodi u poraz. Omiljena deviza Helmuta fon Moltkea, pruskog načelnika generalštaba iz ratova za nemačko ujedinjenje, bila je: „Budi više nego što izgledaš." Mi smo se dosad trudili upravo suprotno - da izgledamo više nego što smo. Čak smo i sebe uverili da smo velika sila. Sada su naši protivnici i svet „pročitali" naše blefiranje i mi padamo u drugu krajnost - sami sebe uveravamo da smo manji nego što smo.

Kada su Amerikanci novembra 1943. posle teških borbi zauzeli Taravu, jedno od Gilbertovih ostrva, od čitavog japanskog garnizona od pet hiljada ljudi, samo osmorica su nađeni živi. Pre no što ovo otpišemo kao „azijski fanatizam", setimo se našeg majora Gavrilovića. Japanski imperijalizam je bio krvava ludost, koja je mnogo koštala ne samo narode koji su mu bili žrtve, nego ništa manje i sâm japanski narod. Japanci žive mnogo srećnije otkako su odustali od osvajanja, prihvatili demokratiju i posvetili se elektronici i automobilima. Ali spremnost na vlastito žrtvovanje baca jednu herojsku svetlost i na japansku agresiju i ratne zločine. Ona ih ne može opravdati, ali ih čini nesebičnim.

Mi, međutim, kao da očekujemo da ćemo se za odsustvo milosrđa koje smo pokazali dok smo pobeđivali, opravdati bekstvom kada smo se sudarili s jakima. Nemanje čojstva hoćemo da iskupimo nemanjem junaštva. Nerazumno smo pali u nacionalističku euforiju, nerazumno smo glasali za Miloševića, nerazumno smo zaratili, nerazumno vršili etnička čišćenja. Zar nije ružno da smo razumni jedino sada, kada je naša koža u pitanju?

Poznavao sam jednog simpatičnog mladog Amerikanca koga je mnogo mučilo što nije branio svog druga koga su napale siledžije. Znao je da mu verovatno ne bi mnogo pomogao - siledžije su bile znatno jače - i čak sâm dobio batine, ali ipak je smatrao da je trebalo nešto da učini. Toliko ga je progonio taj trenutni nedostatak hrabrosti, da je išao na psihoterapiju. U životu izgleda da ima situacija gde je bolje istovremeno izgubiti i biti poražen, nego samo izgubiti.

Prošle nedelje, za vreme ručka u britanskoj ambasadi, upoznao sam se s Malkolmom Rifkindom, britanskim ministrom spoljnih poslova. Ovaj inteligentni i dobronamerni Škotlanđanin, želi mir u Bosni koji ne bi bio ni na čiju štetu. S pažnjom je slušao dok sam odgovarao na njegova pitanja i objašnjavao mu sve opasnosti koje potpuni poraz Srba nosi sa sobom. U jednom trenutku nisam odoleo da ga zapitam da li bi on, da je na Miloševićevom mestu, slao vojsku da spasava bosanske Srbe. Prethodno sam ga podsetio da pripada političkoj stranci čiji je vođa nekad bio Vinston Čerčil. Malo se zamislio, a razgovor u kome je više ljudi učestvovalo, skrenuo je na drugu temu. Kao dobar diplomata, Rifkind je možda izbegao ovo moje malo provokativno pitanje. A možda, kao ni većina nas, nije znao odgovor na njega.

Nedeljna Naša Borba, 23-24. septembar 1995.