Titova poslednja tajna:
Kako je držao Jugoslovene ujedinjene?


Kada je maršal Josip Broz Tito, doživotni predsednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, umro 4. maja 1980, predstavnici sto dvadeset i dve zemlje, uključujući i impresivan niz svetskih lidera, prisustvovali su njegovoj sahrani. Inostrani mediji posvetili su mu mnogo vremena i prostora, pojavile su se nove knjige o njemu, a stare su ponovo štampane. On je, gotovo bez izuzetka, hvaljen kao poslednji veliki vođa iz Drugog svetskog rata i kao prvi komunista koji se s uspehom suprotstavio Staljinu, zasnovavši time „nacionalni komunizam". Iznad svega, Tito je uzdizan kao tvorac moderne Jugoslavije - njegova mudrost i državništvo bili su ti koji su ujedinili međusobno neprijateljske nacionalne grupe u čvrstu i postojanu federaciju.

Ali da li je bila čvrsta i postojana? Čak i tada, mnogi su ukazivali na to da postoje snažne težnje ka otcepljenju kod Hrvata i kod albanske manjine, kao i na slabost centralne vlasti u Beogradu gde su država i partija bile predvođene kolektivnim predsedništvima, čiji su članovi bili puki delegati šest republika (Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Srbije) i dve autonomne pokrajine (Kosova i Vojvodine, obe u Srbiji). Doista, nije bila tajna da je autoritet savezne vlasti bio toliko nagrižen da su političari iz republika i pokrajina izbegavali duže boravke na funkcijama u Beogradu, jer nisu hteli da se odvoje od prave političke moći.

Mada su tokom osamdesetih godina zapadni državnici i diplomate stalno isticali svoju veru u budućnost i jedinstvo Jugoslavije, oni ipak nisu bili naivni. Jednostavno, smatrali su da je mudro da kriju svoje strahove, jer bi otvorena rasprava o tome kako se Jugoslavija polako raspada mogla taj proces da ubrza. Tako je jugoslovenski građanski rat bio mnogo manje iznenađenje nego što se često navodi.

Na Zapadu se znatno precenjuju Titova velika dostignuća u očuvanju jedinstva zemlje. Glavni garanti jugoslovenskog jedinstva bili su komunistička policija i vojska. Nikakva sila u zemlji nije mogla da im se suprotstavi, a Tito je uvek imao potpunu kontrolu nad obema. Zato mu nije trebala velika politička veština da neutrališe svaku opoziciju, uključujući i nacionalističku i separatističku. Najzad, Sovjetskom Savezu i Čehoslovačkoj, drugim dvema mnogonacionalnim zemljama u Istočnoj Evropi, takođe nije pretila opasnost od raspada dok god su komunisti sa svojom represivnom policijom i vojskom vladali u njima.

I

Tito i Komunistička partija, na čijem je čelu bio, došli su na vlast u Jugoslaviji na kraju Drugog svetskog rata, u kome su se borili ne samo protiv nemačkih, italijanskih i drugih okupatora Jugoslavije, već i svojih jugoslovenskih sugrađana u suparničkim, često kvislinškim, vojnim formacijama. Kao vrhovni komandant partizanskih jedinica, Tito nije imao mnoge kvalitete koje su mu pripisivali kako režimski istoričari u zemlji, tako i mnogi stranci. Izdavao je protivrečna naređenja i povremeno ga je hvatala panika. Jednom je čak ponudio ostavku. Delimično iz preterane brige za ličnu sigurnost, Tito se okruživao s previše jedinica, čime je bila umanjena pokretljivost, pa su maja 1943. Nemci uspeli da opkole partizansku vojsku. Mada nisu uspeli da je unište - njen proboj je postao deo partizanske legende - gubici su bili veliki.

Ali, Tito bi se uvek brzo pribrao. Umeo je da donosi smele odluke. Takvo je bilo i naređenje koje je izdao gotovo na početku rata - da se stvore visoko pokretne brigade koje bi se borile daleko od mesta gde su osnovane. Bio je to prekid s balkanskom tradicijom regionalnog gerilskog ratovanja. Politički značaj te odluke bio je još veći. Naime, partizanska tvrdnja da se oni bore za čitavu Jugoslaviju, a ne samo za jedno njeno područje ili nacionalnu grupu, dobila je novu uverljivost.

Partizani su bili mnogonacionalnog sastava (mada su Srbi prevladavali u prvoj polovini rata), a takva je bila i Komunistička partija koja ih je predvodila. Oni su se u svojoj propagandi zalagali za nacionalnu ravnopravnost u okviru federativne Jugoslavije. To im je pomoglo da pobede u građanskom ratu, budući da su njihovi protivnici najčešće bili nacionalisti koji su imali pristalice samo u okviru svoje vlastite nacionalne grupe, a i zato što su svojim ekstremizmom otuđili velike delove stanovništva.

Komunističkoj partiji bio je potreban čitav međuratni period da bi izgradila svoju politiku prema nacionalnom pitanju u Jugoslaviji. Tito je samo krajem tridesetih godina igrao značajnu ulogu u pripremanju partijskih dokumenata u vezi s tim pitanjem, ali ni tada njegov doprinos nije bio originalan.

II

Josip Broz Tito (ovo poslednje je nadimak koji je on prihvatio tridesetih godina radi ilegalnog partijskog rada) rođen je 1892. u Hrvatskom Zagorju. Hrvatska je tada bila pod mađarskom „krunom", Dalmacija neposredno pod Bečom, a obe su bile u granicama Habsburške monarhije, odnosno Austro-Ugarske. (Čitalac koji želi da detaljnije proučava Titov život mogao bi da počne sa sledećim delima: Stephen Clissold, Whirlwind: An Account of Marshal Tito 's Rise to Power, Cresset Press, London 1949; Milovan Đilas, Druženje s Titom, Svedočanstva, Beograd 1990, prvo izdanje 1980; StevanK. Pavlowitch, Tito: Yugoslavia's GreatDictator-A Reassessment, C. Hurst, London 1992. ) Titov otac bio je Hrvat, majka Slovenka, i spadali su u dobrostojeće u svom selu. S petnaest godina je napustio kuću i, često menjajući poslove, lutao od jednog industrijskog grada Srednje Evrope do drugog. Naučio je nešto malo nemačkog i češkog i počeo da pokazuje sklonost ka finoj odeći i raskošnom načinu života.

Tek kao posleratni vladar Jugoslavije, Tito će moći da zadovolji sebe palatama, dvorcima, jahtama, arhipelazima za odmor, dragocenim umetničkim delima, uniformama kao one južnoameričkih diktatora i raskošnim večerama u kasnim satima sa zabavljačima i filmskim zvezdama (uključujući i međunarodne, kao što su bili Ričard Barton, Elizabet Tejlor i Sofija Loren). Ne mali broj poznavalaca jugoslovenskih prilika na Zapadu opravdavao je i opravdava Titovo rasipništvo, jer je navodno on puštao i druge da udobno žive. Takođe su tvrdili da njegova slabost prema razmetljivim odelima, uniformama i medaljama nije vrsta sujete koju treba uzimati suviše ozbiljno i zbog nje mu zamerati, jer se i mnogi drugi Jugosloveni trude da imaju bellafigura.

Pogrešno je, međutim, prikazivati Tita kao vedrog i dobroćudnog hedonistu. Njegov ekstravagantni i, najčešće, vulgarni i skorojevićki ukus bio je ozbiljan porok, jer je bio središnji deo njegove neprestane težnje da se uzdigne iznad svih drugih. Luksuz je bio izraz njegove antidemokratske prirode i integralni sastojak njegove diktatorske vladavine. Najzad, nema dokaza da je moćnik koji je hedonista manje okrutan od askete. Dovoljno je setiti se Nerona, Geringa, Mao Cedunga i mnogih drugih.

Titova težnja ka raskoši prožela je revolucionarni pokret još pre kraja rata. Predvodio je komuniste u jagmi za vile i privilegije. Brozovi kritičari s marksističkih i socijalističkih pozicija prebacivaće mu da je time pretvarao komuniste u jedan viši društveni sloj i povećavao nejednakost. Nesumnjivo su bili u pravu. Ali to je samo deo istine. Broz, naime, nije partiju samo stavljao iznad društva, već i izvan njega, a takođe je udaljavao komuniste jedne od drugih. Time je on razarao revolucionarno i ratno bratstvo.

U ilegalnim revolucionarnim organizacijama osećanje bratstva je razvijeno, mada ga često ugrožavaju frakcijske borbe i čistke. Ono postoji i u vojskama. Čak se i u jednoj Britaniji, zemlji s velikim klasnim razlikama, u Prvom i Drugom svetskom ratu stvorilo između oficira i vojnika. Upravo zbog ratnog bratstva, posle velikih ratova često na izborima pobeđuju leve partije.

Bratstvo pretpostavlja izvestan stepen jednakosti, ali je istovremeno nešto drugo i nešto više od nje. Ono znači poverenje i bliskost, zajedničke emocije i nade, deljenje odgovornosti i sudbine. Bratstvo može da bude politički veoma kreativno, jer spontano teži demokratskim oblicima političkog odlučivanja i upravljanja. Zato je Broz svojom raskoši razorio mnogo više nego što to i njegovi najoštriji kritičari tvrde.

III

Kao mladi bravarski šegrt, Tito je imao izvesnih simpatija za socijal-demokratski pokret, ali nije bio politički aktivan niti se povezao s mladim revolucionarnim Hrvatima i Srbima iz Austro-Ugarske koji su želeli njen raspad i ujedinjenje njenih južnoslovenskih zemalja sa Srbijom i Crnom Gorom da bi se stvorila država Južnih Slovena, odnosno Jugoslavija. Za vreme obaveznog vojnog roka 1913, Tito je otišao u podoficirsku školu. Kada je Austro-Ugarska godinu dana kasnije napala Srbiju, Tito je poslan kao kaplar na srpski front. Današnji srpski nacionalisti tumače to kao znak njegovog ranog antisrpskog stava, lako zaboravljajući da su se mnogi drugi Hrvati i Srbi iz Habsburške monarhije lojalno borili za nju na svim njenim frontovima u Prvom svetskom ratu.

Prebačen na ruski front, Tito je bio ranjen i zarobljen. Pošto je ozdravio, nije se priključio onim južnoslovenskim ratnim zarobljenicima koji su se dobrovoljno javljali za srpsku vojsku. Umesto toga, pobegao je 1917. u Petrograd (kako je početkom rata rusifikovano ime Sankt-Peterburga), ali nije učestvovao u Oktobarskoj revoluciji. Pomišljao je da emigrira u Ameriku; ćudi sudbine dovele su ga u Omsk u Sibiru, u kome su boljševici bili na vlasti. Član partije postao je 1919.

Kada se Tito vratio kući 1920, Austro-Ugarske više nije bilo, a Hrvatska je postala deo novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (ime „Jugoslavija" biće službeno prihvarćeno 1929). Državna ideologija jugoslovenskog jedinstva bila je uskoro dovedena u pitanje nacionalnim sukobima, posebno između Srba, koji su bili pristalice centralizma i preovladavali u državnim institucijama i vojsci, i Hrvata, koji su bili pristalice federalizma ili stvaranja nezavisne hrvatske države. Komunistička partija Jugoslavije, stvorena 1919, u početku je privukla priličan broj pristalica, ali je bila revolucionarna više po onome što je govorila, nego po onome što je radila. Ipak je bila zabranjena 1921.

Partija nije bila pripremila svoje kadrove za ilegalnu borbu i većina njenih delatnosti su prekinute. Ni Tito nije u to vreme bio vatreni borac. Ali će to ipak na kraju postati i biće 1927. postavljen za sekretara važne zagrebačke partijske organizacije. Kao komunistički funkcioner, Tito je pokazivao inicijativu i snalažljivost, suprotstavljao se frakcijskoj borbi i držao se čvrsto za vreme policijskog saslušanja, suđenja i više od pet godina zatvora zbog partijskog rada.


IV

Dvadesetih i tridesetih godina, glavni sukob unutar Komunističke partije Jugoslavije bio je između umerenih (koji su najčešće bili na vlasti) i radikalnih (koji su najčešće bili u opoziciji). Ovi prvi su obično bilo intelektualci srednjih godina i iz srednje klase koji su više voleli legalne akcije i bili zauzeti beskrajnim, intelektualno stimulativnim ali politički neproduktivnim, polemikama. Oni su u ime „čiste klasne borbe" držali partiju izvan nacionalističkih sukoba. Ovi drugi su obično bili mladi intelektualci i radnici, najčešće seljačkog porekla, koji su bili pristalice ilegalnog rada (mada najčešće ne i terorizma), i odlučne borbe za pridobijanje mladih. Sledeći Lenjina, koji je za vreme Ruske revolucije tražio podršku neruskih naroda nezadovoljnih carizmom i rusifikacijom, oni su želeli da partija bude na strani nesrpskih naroda protiv „srpske hegemonije". Međutim, ni umereni ni radikalni nisu bili nacionalisti. Bilo da su bili Srbi, Hrvati ili pripadnici drugih nacionalnih grupa, oni najčešće nisu odbacivali Jugoslaviju i bez teškoća su u partijskom radu sarađivali s onima koji nisu bili njihove nacionalnosti.

Progoni komunista od strane režima pogodovali su radikalima - Komunistička partija nije imala drugog izbora do da se koncentriše na ilegalni rad. „Diktatura kralja Aleksandra" imala je iste posledice. Godine 1929. Aleksandar je suspendovao parlament, ustanovio svoj lični režim, i povećao srpski centralizam. Nacionalno nezadovoljstvo, posebno kod Hrvata, opasno se povećalo, i postalo je jasno da Komunistička partija ne može da ostane po strani.

Kominterna - organizacija stvorena 1919. preko koje su ruski komunisti kontrolisali komunističke pokrete širom sveta - bila je od samog početka neprijateljski raspoložena prema Jugoslaviji, jer je ova zemlja bila saveznik antiboljševič-kih „imperijalista" Britanije i Francuske. Nesvesna da među Južnim Slovenima postoje mnoge etničke, jezičke i kulturne sličnosti, kao i da su još u devetnaestom veku kod njih postojale jake težnje ka zajedničkoj državi, Kominterna je videla u Jugoslaviji neku vrstu srpske miniimperije zasnovane na vojnom osvajanju. Zato je zahtevala trenutno rasturanje ove „tamnice naroda" i pokazivala je mnogo više naklonosti za jugoslovenske radikale, nego za umerene.

Zahtev da se Jugoslavija rasturi na manje države išao je mnogo dalje nego što je čak većina radikala želela, ali, pokorni pred Kominternom, jugoslovenski komunisti uključili su ga u svoj program. Sredinom tridesetih godina, međutim, Kominterna je počela da posmatra Jugoslaviju na drugi način, kao prepreku fašizmu i nacizmu, pošto su i Musolini i Hitler hteli da je unište. Istovremeno, jugoslovenski komunisti osećali su se sve više nelagodno dok su se zalagali za separatizam, pošto su separatističke partije najčešće bile desničarske, klerikalne, profašističke i agresivno antikomunističke.

U to vreme, nova generacija komunista, mladih ali s mnogo iskustva u ilegalnom radu i u izdržavanju policijskih saslušanja i utamničenja, došla je na vodeće položaje u partiji koji su bili upražnjeni Aleksandrovim progonima i Staljinovim čistkama. Oni su od sveg srca prihvatili Kominterninu novu politiku koja je pokušavala da ujedini sve „progresivne snage" u jedan antifašistički Narodni front, i u tom duhu su sačinili novu politiku prema nacionalnom pitanju u Jugoslaviji. „Srpska hegemonija" i dalje je bila neprijatelj, a nacionalna ravnopravnost glavni cilj, ali separatistički pokreti su osuđivani zbog svojih desničarskih i profašističkih sklonosti, a zalagalo se za očuvanje reorganizovane Jugoslavije. U okviru predano „internacionalističke" Komunističke partije Jugoslavije, koja je bila lojalna Sovjetskom Savezu i obožavala Staljina, jugoslovenski patriotizam počeo je da jača.

Kominterna je postavila Tita za generalnog sekretara Komunističke partije Jugoslavije po svoj prilici 1937. On je bio iskusan političar koji je preživeo čistke (a prema nekima i učestvovao u njima), i mnogo stariji od većine svojih saboraca, koji su ga zvali „Stari". Mada nesumnjivo nije bio hrvatski nacionalista, kao što ga mnogi Srbi danas prikazuju, on nije delio snažno jugoslovensko osećanje mladih komunista. Za Tita, Jugoslavija je prvenstveno bila političko pitanje, taktika kako da se revolucijom zauzme vlast. Za vreme Drugog svetskog rata, a posebno za vreme sukoba sa Staljinom koji je izbio 1948, Titov patriotizam i briga za jedinstvo Jugoslavije će se povećati, ali će uvek ostati potčinjeni političkoj korisnosti i ličnoj vlasti.


V

Od 1944-45, kada su komunisti došli na vlast u Jugoslaviji, pa do svoje smrti, Tito je, najčešće u isto vreme, bio generalni sekretar ili predsednik partije, maršal Jugoslavije, predsednik vlade, vrhovni komandant i predsednik ili doživotni predsednik republike. Tito je po malo čemu bio izuzetan. Bio je onižeg rasta, a čvrsta građa mu se brzo posle rata izgubila u naslagama sala. Crte lica bile su mu pravilne i ne bez lepote, ali mu je pogled bio hladan i uljevit, a izraz često okrutan. Ponekad je izgledao klovnovski šašavo, ali uvek samozadovoljno, kao čovek koji ima sreće i uspeva da nadmudri druge.

Malo je čitao i slobodne večeri je najradije provodio gledajući filmove. Znanja su mu bila skromna, hrvatskosrpskim je slabo vladao i bio je osrednji govornik. Ništa što je rekao ili napisao nije bilo lucidno niti je imalo dubine. Bio je bez ikakvih originalnih političkih ideja ili prave vizije razvoja društva. Slabo je predviđao događaje i često kasnio s odlukama. Kvaliteti su mu bili energičnost u kritičnim situacijama, razvijeno osećanje opasnosti i smisao za političko taktiziranje.

Mnogi na Zapadu smatraju Tita za umerenog, blagog diktatora. U poređenju s nekim diktatorima u ovom veku, to je nesumnjivo tačno. Ima i onih koji ga vide gotovo kao diktatora protiv svoje volje, koji se suprotstavljao demokratiji i pokušajima liberalizacije prvenstveno zato što bi oni oslobodili nacionalističke strasti i ugrozili jedinstvo zemlje. Ali da je, na primer, sukob između Hrvata i Srba kojim čudom nestao, nema dokaza da bi Tito dozvolio, a kamoli podržao, demokratizaciju. Tito je bio dogmatski autokrata koji nikad nije ni pomislio da odbaci bilo osnovna načela marksističko-lenjinističke ideologije, bilo jednopartijski oblik vladavine zasnovan na njoj.

Mnogi, takođe, misle da je Jugoslaviji bilo potrebno još mnogo godina njegove čvrste očinske vladavine da bi se konačno zalečile rane iz nacionalnih sukoba u Drugom svetskom ratu. Ali Tito je vladao preko tri i po decenije i zato se ne može reći da nije imao dovoljno vremena da ojača jugoslovensko jedinstvo. Zemlja se na kraju raspala i došlo je do krvavog građanskog rata. Stoga je legitimno dovesti u pitanje tvrdnju da ju je on vodio u dobrom smeru.

Daleko od toga da je bio veliki ujedinitelj, Tito je svojom politikom podrivao jedinstvo. Na pojednostavljen, marksističko-lenjinistički način, Tito je posmatrao nacionalizam kao „buržoasku ideologiju", a nacionalne sukobe kao uzrokovane „kapitalizmom". Tako je posle rata, kada je „buržoazija" bila poražena, učinio malo da se suprotstavi nacionalizmu i skuje jedinstvo. Mada je stvoren zajednički jugoslovenski školski program, kulturne razmene između šest jugoslovenskih republika nisu bile žive i vremenom su postale retke. Nije stvoren univerzitet za sve nacionalne grupe, niti je bilo politike koja bi ohrabrivala studente da studiraju van svoje republike. Bilo je retko da hrvatski profesor predaje u Beogradu ili da srpski predaje u Zagrebu. Propagiranje jugoslovenske ideje u medijima bilo je pre izuzetak nego pravilo. Takva kulturna i intelektualna autarkija republika pomogla je da se očuvaju tradicionalni nacionalizmi.

Tito je spadao među konzervativne jugoslovenske komuniste kada se radilo o toleranciji prema slobodnom izražavanju ideja i umetničkom stvaralaštvu. Ipak je bio zainteresovan da privuče poznate intelektualce i stvaraoce koji bi pomagali komunistički režim i veličali njega lično. Ako bi mu oni udovoljili - a najčešće jesu - njihovi predratni stavovi i aktivnosti, koji su često bili nacionalistički, bili su izbrisani iz službenog pamćenja, i od tada nikome nije bilo dozvoljeno da ih javno kritikuje. Oni su postali cenjeni članovi establišmenta i prihvatili su tanku glazuru marksizma-lenjinizma, a ispod nje nastavili da propagiraju nacionalizam. To je posebno važilo za istoričare, lingviste, pisce i umetnike, čija su dela bila prepuna nacionalne nadmenosti i samosažaljenja, kao i negativnih stereotipa o drugim narodima. Nova generacija intelektualaca sledila je svoje učitelje.

Kako je vreme promicalo, zvanična ideja jugoslovenskog jedinstva bivala je sve više i više pražnjena od etničkih, jezičkih i istorijskih tradicija koje su zajedničke jugoslovenskim nacionalnim grupama. Krajem šezdesetih godina, bila je gotovo sasvim prazna. Titoistička ideologija je data kao zamena, i deca, studenti i vojnici morali su da uče o radničkom samoupravljanju i jugoslovenskoj spoljnoj politici kao o vrednostima koje ujedinjuju zemlju. Jačanje kulta Titove ličnosti bilo je neminovna posledica.


VI

Reforme sredinom šezdesetih zadale su centralnom planiranju odlučujući udarac i stimulisale su ekonomski razvoj. Ali pošto su počele da ugrožavaju partijsku kontrolu nad privredom, dramatično su usporene, uglavnom na Titovu inicijativu. Tako su se umesto moderne, integrisane jugoslovenske tržišne privrede, sa kretanjem kapitala, dobara i radnika iz jedne republike u drugu, istakli regionalni interesi. Republike i autonomne provincije počele su da razvijaju svoje autarkične privrede, udvostručujući privredna preduzeća i neefikasno iskorišćavajući velike strane kredite i zajmove. Pošto je Titova glavna briga uvek bila da spreči svaku svejugoslovensku opoziciju njegovoj vlasti - a moderni jugoslovenski menadžeri i radnička klasa mogli su to da postanu -on je pozdravio ovu kobnu fragmentaciju.

Početkom sedamdesetih godina, Tito je uklonio istovremeno hrvatsko partijsko rukovodstvo, koje je bilo nacionalističko ali i liberalno-reformističko, i srpsko partijsko rukovodstvo, koje je bilo antinacionalističko i liberalno-reformističko. On je u početku imao teškoća da pridobije većinu srpskih komunista da ga podrže i, veran sebi, odgovorio je na diktatorski način. Istakao je da kada je u pitanju „revolucionarni izbor", od sporednog je značaja što je većina protiv.

Posle čistki, Tito se zalagao za ponovno uvođenje partijskog centralizma i pozivao se na Lenjina. Jugoslovenski ekonomski, društveni i politički život nije bio dovoljno napredan da bi se odupro diktatoru i reforme su prekinute. Ipak, društvo je bilo suviše evropeizirano, a Savez komunista suviše umoran i ideološki nesiguran, da bi zemlja mogla da se vrati na partijski centralizam sličan onome neposredno posle Drugog svetskog rata, kao što su neki unutar partije želeli, a mnogi van nje se plašili.

Šta bi se dogodilo da su se Titu suprotstavili širi društveni slojevi? Da su, na primer, studenti i radnici u nekoliko velikih gradova krenuli u štrajk i demonstracije, zahtevajući stvaranje nezavisnih sindikata i slobodu štampe (kao prve korake ka demokratiji), da li bi Tito poslao na njih vojsku (policija sâma ne bi bila dovoljna) i da li bi ga vojska poslušala?

Tito je sedamdesetih godina video sebe kao svetskog državnika koji je mirotvorac i savest čovečanstva. Zato se ne bi lako odlučio da pošalje vojsku na demonstrante. A i kada bi je poslao, nije sigurno da bi ishod bio u njegovu korist. U posleratnoj istoriji Istočne Evrope bilo je nekoliko slučajeva da su štrajkovi i demonstracije bili toliko snažni da se nisu mogli suzbiti ni vojskom. Bila je potrebna sovjetska intervencija ili bar pretnja intervencijom da bi se komunizam održao na vlasti.

Sedamdesetih godina je, dakle, bilo moguće prisiliti jugoslovenski komunistički režim na krupne demokratske reforme. Postavlja se pitanje zašto ništa nije pokušano?

Deo odgovora sigurno se nalazi u nacionalističkim podelama. One su otežavale stvaranje svejugoslovenskog demokratskog pokreta, a štrajkovi i demonstracije u okviru samo jedne nacije imali su mnogo manje šanse na uspeh. Ali još važnija je bila paraliza političke volje Jugoslovena. Ona je u velikoj meri bila izazvana kultom Brozove ličnosti. Okružen pompom i paradom, izgledao je nadljudski moćan. Bilo je teško odlučiti se na konfrontaciju s njim. Ali pošto je on sedamdesetih godina više nego ikada ranije bio otelotvorenje komunističkog sistema, svaki zahtev za promenama tog sistema koji je izbegavao da njega povredi, bio je osuđen na neuspeh. Protiv njega se nije smelo, mimo njega nije imalo svrhe.


VII


Titove mere protiv demokratizacije i modernizacije prouzrokovale su dalju fragmentaciju. Ustav od 1974 - verovatno najduži na svetu, a sigurno najsloženiji, najnezgrapniji i najteži za čitanje - gotovo da je pretvorio Jugoslaviju u konfederaciju. Od tog vremena do raspada Jugoslavije 1990, osam partijskih birokratija odupiralo se svakoj reintegraciji. To antijugoslovenstvo (uključujući i čvrsto suprotstavljanje svakome ko se izjašnjavao kao Jugosloven, a ne kao Hrvat, Srbin, itd.) postalo je središna dogma njihove ideologije.

Posle čistki ranih sedamdesetih godina, Tito je prevazišao sebe u „negativnoj selekciji". Poslušnost i ulizištvo bili su gotovo jedini kriterijumi koje je on koristio da bi popunio državne i partijske položaje. U Srbiji, na primer, napunio je partijsko vođstvo tako slabim, bezbojnim i beznačajnim ličnostima da nije čudo što je Slobodan Milošević naišao na tako malo opozicije pri svom usponu na vlast u drugoj polovini osamdesetih godina.

„Titova Jugoslavija" nesumnjivo nije bila totalitarna država masovnog terora, već samo umereno autoritarna, poluefikasna, trula i pomalo lakrdijaška država, slična mnogim drugim u svetu. Međutim, da bi razrešila svoje nacionalne sukobe i prevazišla svoju žalosnu istoriju, Jugoslavija je trebalo da bude izuzetna. Bile su joj potrebne dinamična privreda i moderne političke ustanove. Titov politički „genije" sastojao se u sprečavanju i uklanjanju kreativnih i reformističkih vođa, bilo u komunističkoj partiji bilo van nje. Ono što je Zapad nazivao „titoizmom" ispostavilo se da nije ništa više nego Titova veština da se zabašure teškoće i odgodi za izvesno vreme trenutak istine. Njegov talenat je bio za nerešenja koja su delimično uspevala, dok god je on bio u centru policentrične jugoslovenske federacije, a Zapad mu davao velike kredite. Tito zato nije ostavio ništa trajno. Ni radničko samoupravljanje, ni spoljna politika nesvrstanosti, ni sama Jugoslavija nisu preživeli.

Do 1990, oko četrnaest miliona ljudi posetilo je Titov mauzolej. Ali od tada i na godišnjicu njegove smrti dolazi vrlo mali broj ljudi, a više ga ne čuva predsednička garda. Titov mit je nestao.

Alen Bulok završio je svoju studiju Hitler: studija tiranije sa zaključkom da je Hitler potpuno uspeo u svom najdubljem cilju, koji je bio da uništi „liberalni buržoaski poredak" i „staru Evropu". Bulok piše: „Si monumentum requiris, circumspice." - „Ako tražiš spomenik, pogledaj oko sebe". (To je natpis na skromnom grobu arhitekte Ser Kristofera Rena u katedrali Svetog Pavla u Londonu, koju je on projektovao. (Prim. autora uz ovu knjigu eseja.)) Tito nije bio Hitler, niti je njegov cilj ikad bio da uništi Jugoslaviju. Ali budući da su njegova diktatorska i rđava vladavina izuzetno doprinele krvavom raspadu Jugoslavije, njene ruševine su spomenik koji on zaslužuje.

Kao osnova ovom tekstu poslužio je esej "Tito's Last Secret: How Did He Keep the Yugoslavs Together," Foreign Affairs, vol. 74, no. 4, July/ August 1995, napisan povodom knjige Richarda Westa, Tito and the Rise and Fall of Yugoslavia, Sinclair-Stevenson, London 1994, kao i članak „Raskoš Josipa Broza", Nedeljna Naša borba, 27-28. maj 1995. Odlomci „Tito's Last Secret" objavljeni su pod naslovom „Prava Titova tajna", Politika, 23. avgust 1995.