Hodnik pretvoren u lavirint


U subotu, 18. januara, Naša borba javlja da je bivši potpredsednik Republike Srpske Nikola Koljević prebačen iz bolnice na Sokocu na Vojno-medicinsku akademiju u Beogradu. On je u svom kabinetu na Palama pokušao da izvrši samoubistvo pucajući sebi u glavu. U komi je i lekari se bore za njegov život. Ne znam koji su ga motivi naveli na ovaj postupak, ali mogu da pretpostavim koliko sada pati njegova porodica.

Nikola Koljević je šekspirolog i profesor univerziteta. Na početku bosanskog rata, jedan strani novinar ga je zapitao koji bi Šekspirov stih odgovarao tadašnjem trenutku. Koljević je bez premišljanja citirao početak Hamletovog monologa: „Biti il' ne biti? - pitanje je sad." Međutim, Hamlet nije govorio o ratu ili o borbi za nacionalne ciljeve. On se pitao da li vredi živeti, pošto se samoubistvom čovek lako oslobađa od nepravde i zlostavljanja, od obesne vlasti i poniženja.

Između građanskog rata i samoubistva ipak postoji veza. Jer kada jedan narod zarati sâm sa sobom, kada ljudi iste krvi i jezika pucaju jedni na druge, šta je to nego kolektivno samoubistvo?

U nedelju u pola osam, kao i svako veče, otvaraju se prozori u Palmotićevoj ulici gde stanujem i počinje sveopšte lupanje u šerpe i tiganje, duvanje u pištaljke i trube, okretanje čegrtaljki, udaranje u doboše i puštanje glasne muzike. Moja ulica spada među najbučnije u ovom svebeogradskom protestu protiv režimskog televizijskog dnevnika. Čini mi se da je večeras u posebno dobroj formi.

Protesti u vezi s lokalnim izborima počeli su pre više od dva meseca. Nedavno sam čuo pitanje: Kako izaći iz lavirinta? Izbori, međutim, ne bi smeli da budu lavirint. Oni su veoma jednostavni: građani glasaju, glasovi se prebroje i onaj ko je najviše dobio je pobednik. Sve je toliko prosto da liči na prav hodnik s jednim ulazom i jednim izlazom. Ali, eto, režim Slobodana Miloševića je i od hodnika uspeo da napravi lavirint.

U ponedeljak pre podne razgovaram s urednikom jedne ugledne izdavačke kuće o štampanju romana Svetovi i mostovi moga oca Milovana Đilasa. Napisao ga je dok je bio u zatvoru i to na toalet papiru, jer mu nije bila dozvoljena hartija. Svetovi i mostovi imaju oko hiljadu tri stotine strana i njegovo su životno delo. Tema su muslimansko-srpski sukobi u Crnoj Gori posle Prvog svetskog rata. I jedni i drugi su krivci i jedni i drugi su žrtve. Ali muslimani ipak više stradaju. Da li je srpsko društvo dovoljno zrelo da prihvati ovakav roman? Njime Milovan Đilas skida Srbe s pijedestala večitih heroja i večitih žrtava na koji su ih stavili srpski nacionalistički pisci i istoričari.

Ne znam zašto, ali u utorak mi stalno pada na pamet optužba koja se povremeno čuje iz režimskih krugova da su političke partije iz koalicije Zajedno plaćenici Zapada. Sećam se i kako je Slobodan Milošević pre nekoliko godina to isto rekao za sve opozicione političare, izuzimajući jedino Vojislava Šešelja. Pojedini srpski nacionalisti na sličan način optužuju svoje liberalne protivnike. Ako se vratimo u vreme vladavine komunističke partije, tako su napadani disidenti. A ako odemo još dalje u prošlost, do 1948. i sukoba između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, to je zajugoslovenske komuniste govorila Staljinova propaganda. I pitam se: Ako nas ima toliko mnogo stranih plaćenika, kako to da nam je zemlja tako siromašna? (Džordž Orvel se jednom zapitao, povodom sovjetske propagande da su trockisti na Zapadu plaćenici imperijalista i kapitalista, kako to da su onda tako siromašni? (Prim. autora uz ovu knjigu eseja.))

U sredu popodne odlazim na plivanje, a zatim u saunu. Klaustrofobično mala i veoma ugrejana prostorija nije pogodna za razgovore o politici. Ali najčešće se baš o politici razgovara. I to bez ustručavanja. Stavovi su ogoljeni taman koliko i oni koji ih iznose. Inženjer iz zapadne Bosne koji se borio u ratu, uveren je u potpunu pravednost i ispravnost srpske borbe. Intelektualac iz Beograda uveren je u njenu potpunu nepravednost i neispravnost. Čovek od šezdesetak godina koji je dugo živeo u inostranstvu, sasvim je razočaran u svoj srpski narod i smatra da on jednostavno ne valja. Tridesetogodišnjak koji je nedavno posetio Minhen, uverava nas da treba lepo proživeti život, a za to je najvažnije imati dosta novca.

Pored ovih, ima i drugih zanimljivih karaktera. Najčudnije je što i pored ekstremnih mišljenja koja dižu i onako visoku temperaturu, ipak ne dolazi do sukoba. Čak možda ja, koji se trudim da budem objektivan i odmeren, više nerviram svakoga od ekstremista, nego oni jedni druge.

Juče i danas čitam komentare u štampi na susret predsednika Srbije i predsednika Crne Gore. Slobodan Milošević i Momir Bulatović izjavili su da jedinstvo Srbije i Crne Gore i jačanje Savezne Republike Jugoslavije predstavljaju „garant sigurnosti i uspešnog razvoja zemlje" i da je „Jugoslavija trajni i vitalni interes srpskog i crnogorskog naroda". Baš zato što želim da Crna Gora i Srbija budu u jednoj državi, uznemiruju me ove izjave. One podsećaju na formalne i ne mnogo iskrene fraze o prijateljstvu koje izmenjuju državnici kada posećuju jedni druge, a ne na razgovore između partnera u federaciji. Ali, da li je federalizam uopšte moguć, ako nemamo pravu demokratiju?

Ovaj dnevnik vodio sam od 18. do 24. januara 1997. na zahtev Radija Slobodna Evropa, koji ga je emitovao 24. januara 1997.