Diplomata


„Imaš prijatelja u Pensilvaniji", proglašavale su automobilske tablice u bivšoj kvekerskoj koloniji. „Ja želim da imam mnogo prijatelja u Vašingtonu", mogao bi da bude moto knjige Ričarda Holbruka To End a War, detaljnog prikaza njegovih napora da privoli bosanske muslimane, Srbe i Hrvate da potpišu 1995. Dejtonski mirovni sporazum. (Richard Holbrooke, To End A War, Random House, New York 1998. Knjiga je objavljena i kod nas: Ričard Holbruk, Put u Dejton, Dangraf, Beograd 1998. (Prim. autora uz ovu knjigu eseja.))

Ako je verovati bivšem pomoćniku američkog državnog sekretara za Evropu, sada američkom ambasadoru imenovanom u Ujedinjenim nacijama, gotovo svako u Klintonovoj Beloj kući, Stejt departmentu, Pentagonu i svakoj drugoj značajnoj vladinoj službi ili je „prijatelj" ili „stari prijatelj". U svojim zahvalnicama, Holbruk ponosno tvrdi da ga je zadužilo preko sto političara, novinara, diplomata, admirala, naučnih radnika, generala i drugih. Svoju zahvalnost izražava pre svega onima s kojima se nije slagao ili je naišao na ove ili one teškoće. Mada ništa ne bi moglo biti očiglednije u ovoj knjizi od nedostatka zanimanja i inicijative Bila Klintona tokom bosanskog sukoba, Holbruk diže predsednika na najviši pijedestal.

Semjuel Džonson proglasio je ambiciju za „plemenitu strast". Ambiciozan Holbruk jeste zamašno, i kao što njegova velikodušna upotreba laskanja nagoveštava, on može da tera politiku s najveštijima. Ali plemenit? U To End a War on prikazuje sebe kao neiscrpno gipkog i neiscrpno dovitljivog, a da i ne govorimo snažne volje i upornog. Drugi pridevi padaju na um s podjednakom verodostojnošću pri čitanju ove knjige: ohol i bezobziran samo su dva. Ali do istine je teško doći, jer Holbruk kako ga slika Holbruk, u biti je dvodimenzionalan lik. Kada stvari idu dobro, on je srećan; kada stvari ne idu dobro, on je nesrećan ali odlučan. Kada sastanci dugo traju i vreme u krevetu je kratko, on je umoran. A kada trojica američkih kolega (kojima je knjiga posvećena) nastradaju na planinskom putu van Sarajeva, on je tužan - mada ne i dovoljno zainteresovan za francuskog vozača i tri francuska vojnika, koji su takođe bili u vozilu, da spomene njihovu sudbinu.

I

Pravo pitanje, u svakom slučaju, nije o Holbrukovom samoprikazivanju već o njegovim moralnim i diplomatskim uverenjima. U Bosni, koliko se može otkriti, oni su bili ili nepostojeći ili potpuno zavisni od trenutne situacije. On nam kaže, na primer, da je „ jednostavno mrzeo" vođu bosanskih Srba Radovana Karadžića i srpskog vojnog komandanta Ratka Mladića (obojica optuženi za ratne zločine), i odbio je da se rukuje ili da sedne s bilo kojim od njih. S druge strane, ostvario je bliskost s predsednikom Srbije Slobodanom Miloševićem, lepo se slagao s predsednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom, i čini se da je bio dovoljno prisan s muslimanskim predsednikom Bosne Alijom Izetbegovićem da mu se obraća sa „Izi".

Odakle ova nedoslednost? Naposletku, kao što Holbruk priznaje, Milošević je snosio najveću odgovornost za rat, Tuđman je želeo da napravi Hrvatsku etnički čistom, a Izetbegović, pobožni musliman, samo na rečima je poštovao principe multietničke države i nije bio demokrata. Ali razloge iza Holbrukove moralne računice ne treba tražiti daleko: sva trojica bili su voljni da se povinuju njegovim diplomatskim manevrisanjima.

Ne manje je jasno šta su dobili za uzvrat. Kada je 1992. tadašnji državni sekretar Lorens Iglberger zahtevao stvaranje međunarodnog tribunala da goni ratne zločince, Miloševićevo ime bilo je prvo na listi onih kojima treba suditi. Karl Bilt, bivši predsednik švedske vlade koji je služio kao mirovni izaslanik Evropske unije u Bosni, kasnije je takođe optužio Tuđmana za ratne zločine u vezi sa masovnim ubistvima srpskih civila. Sâm Holbruk, u memorandumu iz januara 1993. upućenom Vorenu Kristoferu i Entoniju Lejku, koji su se tada upravo spremali da preuzmu dužnost, prvi državnog sekretara, drugi savetnika za nacionalnu bezbednost, preporučio je da Sjedinjene Države „žigošu neke pojedince kao ratne zločince". Ali ni Milošević niti Tuđman nikad nisu optuženi.

Kako je stigla 1995, Tuđmanova vojska bila je zaposlena isterivanjem Srba iz Hrvatske i zapadne Bosne, dok je bosansku srpsku vojsku bombardovao NATO. Mada je Holbruk (i drugi američki pregovarači) rekao Tuđmanu da „nema opravdanja za svirepo postupanje sa Srbima", otvoreno se uzdržao da izvrši bilo kakav pritisak na Hrvate da odustanu. Naprotiv, kada je Džon Šatak, pomoćnik državnog sekretara za ljudska prava, opisao patnju srpskih izbeglica koji su u beskrajnim rekama bežali na istok, Holbruk se složio s jednim kolegom da „ovo nije trenutak da se bude previše osetljiv". Radi Holbrukovih neposrednih ciljeva, ista vrsta etničkog čišćenja koju je smatrao za zločinačku i gnusnu 1993, mogla je da bude prihvatljiva, ako ne i podsticana, 1995.

A koji su bili ti ciljevi? Za Holbruka, „oblik diplomatskog pejzaža obično će odražavati odnos snaga na terenu". Budući da Sjedinjene Države nisu nameravale da pošalju vlastite trupe da bi intervenisale, hrvatska osvajanja činila su se kao način dobar, kao i bilo koji drugi, da se prinude bosanski Srbi na prihvatanje mirovnih uslova koje je Holbruk predlagao. Na njegovu sreću, njegovo nemanje prevelike osetljivosti u pogledu stradanja srpskih civila, delili su ne samo Tuđman već i predsednik Srbije Milošević.

To End A War je puna pohvala Miloševićevoj „taktičkoj gipkosti i izvrsnoj pregovaračkoj veštini"; njegovom nadmoćnom intelektu koji brzo „ovlada svakom nijansom dokumenata napisanih na engleskom"; i njegovoj izdržljivosti tokom pregovora. Ali Holbrukova knjiga, čiji su odlomci objavljeni u beogradskoj štampi, verovatno će naneti štetu Miloševićevom ugledu. U njoj oni mogu da vide kako je čovek koga su jednom obožavali kao velikog patriotu - na Zapadu on je viđen, tačnije, kao ratoborni šovinista - prihvatio proterivanje Srba iz Hrvatske i zapadne Bosne s nečim što Holbruk veliča kao duševnu mirnoću, a što je u stvari preispoljna neosetljivost, sredstvo da se ukinu međunarodne ekonomske sankcije uvedene Jugoslaviji 1992. Nikakvo čudo da pobuđuje divljenje kod američkog pregovarača.

II

Ono što je Holbruk tražio u Bosni nije bila pravda već, ukratko, kolaboracija. Da su samo Karadžić i Mladić - dva Srbina koja je on „ jednostavno mrzeo" - bili kooperativniji, sasvim je moguće da bi oni takođe izbegli optužnicu zbog onoga što su učinili bosanskim muslimanima. Ni posledice njegove kaubojske diplomatije ne brinu Holbruka previše. On je ponosan na američko postignuće što su Srbi prisiljeni da prekinu opsadu Sarajeva i što je grad ujedinjen, ali jako umanjuje činjenicu da su muslimani pokrenuli ofanzivu iz Sarajeva odmah potom i da jedva neki nemuslimani sada žive tamo. A što se tiče ponovnog ujedinjenja Bosne - većeg raison d'etre Holbrukovog plana - jednostavna istina je da se izbeglice gotovo ne vraćaju, što čini zajedničku muslimansko-srpsko-hrvatsku vladu besmislenom tvorevinom; ne ponovno ujedinjenje već podela ostaje pravilo u bivšoj Jugoslaviji.

Da li ga je briga? Mada pravi obavezne primedbe o lepotama multietničke kulture Bosne i bivše Jugoslavije, Holbruk ne pokazuje gotovo nikakvo zanimanje za njih. Među njegovim brojnim pretencioznim citatima iz književnosti i poezije, jugoslovenski autori upadljivi su svojim odsustvom. Kao kontrast, zatičemo ga kako izgovara ili se slaže s tvrdnjama koje omalovažavaju ovu „samodestruktivnu" i „divlju" zemlju s njenim „balkanskim mentalitetom". Naravno, ovo, kao i njegova tvrdnja da Srbi nisu „racionalni ljudi s kojima bi se moglo diskutovati, pregovarati, napraviti nagodbu i složiti", možda nije namerno klevetnička već samo još jedna prilika da vlastitu ličnost prikaže na dramatičan način.

„Svet će se pouzdati u Vašington i očekivati više od retorike kada sledeći put budemo suočeni s izazovom miru", zaključuje Holbruk. Na Kosovu danas, taj izazov već je sasvim očit; rat o kome Holbruk piše u To End A War daleko je od završenog. Čovek može samo da se nada da će, kao što se svet pouzda u Vašington očekujući više od retorike, Vašington jednog dana uzvratiti principijelnijom vrstom diplomatije od avanturističke i moralno pogubne koja je ovde opisana i preporučena.

"Diplomat," Commentary, vol. 106, no. 2, August 1998.