Žalopojka za Engleskom


Horhe Luis Borhes je primetio kako engleska prijateljstva počinju izbegavanjem prisnosti, a ubrzo se pretvaraju u povremena razmenjivanja knjiga i časopisa. Ja sam bio anglofil dugo pre prvog dolaska u Englesku početkom sedamdesetih godina - kada sam sa zadovoljstvom otkrio da su stene Dovera zaista bele a policajci nenaoružani.

Kao sin jugoslovenskog pisca i političkog zatvorenika Milovana Đilasa, odrastao sam verujući u zapadnu demokratiju. Civilizovana parlamentarna Engleska izgledala je kao njena majka i otac. A šta je sa Francuskom, gde su prava čoveka i građanina proglašena 1789? Za nas disidente u komunističkoj Jugoslaviji, reč revolucija nije se rimovala sa slobodom. Postupne reforme u engleskom stilu bile su ono što smo želeli. Titov režim smatrao je sve prozapadne intelektualce za „buržoaske liberale" i to nije bilo sasvim pogrešno. Mi smo bili sledbenici onih balkanskih vođa iz devetnaestog veka koji su hteli da ograniče vlast kraljeva i često usklikivali Anglia docet. (Vladimir Jovanović, otac liberalizma u Srbiji i Gledstonov prijatelj, čak je izmislio za svoga sina novo ime: Slobodan znači „slobodan čovek". Nosi ga, naravno, srpski vođa Milošević - u njegovom slučaju ime je pogrešno dato.)

Britanija nema pisani ustav, kao što svako dete zna („nekada je znalo", rekao bi moj vrlo engleski prijatelj Edvard Pirs), ali britanske parlamentarne reforme iz tridesetih godina prošlog veka u stvari su unesene u mnoge evropske ustave devetnaestog veka, uključujući i balkanske. Ustav Srbije iz 1903. bio je prilično engleski kompromis između monarhije i skupštine u kojoj su narodni zastupnici. To je jedan od razloga zbog koga je čak bio uspešan.

Živeo sam u Londonu gotovo deset godina, najduže osamdesetih, kao student postdiplomac i pisac. Ministarstvo unutrašnjih poslova odobrilo mi je azil nakon šestomesečnog ćutanja posle pisma kojim sam ga zahtevao - što mi je oduzimalo snagu i odlučnost - i nekoliko pokušaja jugoslovenske ambasade da to spreči. U maloj grupi emigranata s kojom sam bio povezan, povremeno bi se pokretalo pitanje obnove monarhije u Jugoslaviji. Britanija je, uostalom, bila besprekorno demokratska a Britanci su voleli svoju kraljicu. Protivio sam se toj ideji, jer metodi naših kraljeva nisu bili baš engleski. I dalje sam protiv restauracije, ali sada imam dodatni argument: šta ako naša kraljevska porodica ispadne takva kao što su Vindzori?

Ono što sam najviše cenio bila je engleska politička zrelost. Mi Jugosloveni imali smo prilično raznih talenata i često smo bili velikodušni prijatelji. Ali, u politici bili smo maloletnici, sa sklonošću ka teškoj delikvenciji kada se radi o srpsko-hrvatsko-muslimanskim odnosima. Zato sam ja želeo da Jugoslavija bude više engleska. Sada više nema Jugoslavije a Britanija se balkanizuje - reč za to je „devolucija", ali mene neće obmanuti.

Dok sam živeo u Britaniji, Englezi su mi izgledali telesno slabiji i manje mačo od Jugoslovena. Međutim, jugoslovenski doktor koji je radio u londonskoj bolnici rekao mi je kako njegovi pacijenti podnose prilično neugodan postupak koji se zove biopsija jetre bez sveg onog ječanja, jadanja i izlišnih pitanja koja je morao da sluša kod kuće. I ja sam lično imao tužnu privilegiju da budem svedok dirljivog stoicizma više nego jednog engleskog prijatelja koji se suočava sa smrću. Moje kolege studenti, primetio sam, bili su manje uplašeni pre ispita nego oni u Beogradu, i ne tako skloni da veruju glasinama o izuzetno teškim pitanjima. Uskoro sam shvatio da je seksualna revolucija u Britaniji bila ne samo hedonistička već i herojska - odigravala se u hladnim spavaćim sobama.

Od tog vremena, Englezi su postali obuzeti svojim zdravljem i njihov slavni skepticizam podlegao je veri u čudotvorne lekarije. To, naravno, dolazi iz Sjedinjenih Država i širi se u sve krajeve sveta. Ali ne tako davno Amerikanci su smatrani za Engleze koji su otišli pogrešnim putem.

Englezi su se ponosili time da su uljudni dok gube. Sada ne umeju čak ni da dolično pobede. Kada su britanske trupe umarširale u Kosovo prošlog juna (pošto su se sve srpske snage povukle) nisu naišle ni na kakav otpor niti su pretrpele ijedan gubitak. Ipak im je štampa klicala da su heroji; mediji su se takmičili u pričama o opasnim minskim poljima i srpskim paravojnim grupama koje jure okolo pune divljeg gneva.

Za vreme rata za Foklandska ostrva, Margaret Tačer je zamerala i Bi-Bi-Siju i ITN-u da im nedostaje patriotizam. Mada sam, kao i većina Srba, navijao za Englesku protiv Argentinaca, visoko sam cenio njihovu predanost nepristrasnom izveštavanju. Male činjenice više vrede nego velika Istina - nije li liberalna engleska politika upravo takva i, takođe, nije li to ono što smo mi želeli u Jugoslaviji? Za dva i po meseca NATO bombardovanja Srbije prošlog proleća, samo jedan novinar, Džon Simpson iz Bi-Bi-Sija, bio je napadnut od Tonija Blera.

Glavni izvor veličine Engleske bio je u tome što je ona ostrvo, i geografski i u vremenu. Njene ideje, ustanove i način života bili su ili tradicionalniji ili napredniji nego u Evropi ili Sjedinjenim Državama. Ponekad, i to je najviše za divljenje, bili su i jedno i drugo. Sada se engleski interni časovnik vremenski poklapa s ostatkom sveta - ili bar s ostatkom Zapada. Milenijumska palata može da postane simbol poraza težeg od onog kod Hejstingsa.

Englezi su postali naši savremenici i ne umeju s tim da se nose - to razara njihovu individualnost koja je osnova njihove slobode. Engleski političari uvek su bili specifično engleski i stoga nekako bolji - čak su i engleski fašisti bili manje fašistički, engleski staljinisti manje staljinistički. Ne biste mogli da zamislite Dizraelija kao nemačkog kancelara ili Atlija kao predsednika francuske republike.

Ja lako mogu da zamislim Tonija Blera kao političara u bilo kojoj zapadnoj zemlji. Doista, vođa jedne opozicione partije u Srbiji njegova je kopija. (Kad bolje razmislim, ima još jedan što liči na njega.) Zbog toga smatram da je tako za žaljenje što je on britanski predsednik vlade. Nekada sam mogao satima da razgovaram o britanskoj politici. Sada moram da silim sebe da to činim. Osećam se kao tupava heroina u Čehovljevoj priči, koja vidi kako se nešto dešava, ali ne zna ništa o tome da kaže „pa čak ni za hiljadu rubalja ništa ne bi znala". Kada neko spomene Tonija Blera, nešto šašavo mi obično dođe u glavu - kao, na primer, njegove male sisice koje strče ispod košulje s kratkim rukavima u kojoj sam ga jednom video na televiziji, ili velika usta njegove žene.

Očigledno nisam fer. Ali bio sam bombardovan u Beogradu i nemam ništa osim reči da bombardujem i vratim milo za drago. Semjuel Džonson, uzdižući svoju suprugu Teti na natpisu na njenoj nadgrobnoj ploči, rekao je da kad se pravi zapis u kamenu čovek nije pod zakletvom. Nisam ni ja, dok pišem epitaf prijateljstvu s jednom zemljom.

"Lament for England," Prospect, no. 51, April 2000.

Danas, 15-16. april 2000.