Predrasude i naivnost: Anglikanska crkva i Srbi


U našim medijima mnogo je komentarisan nemio događaj od 24. decembra, kada je pedesetak uglavnom mladih ljudi sprečilo da se u Patrijaršiji održi bogosluženje Anglikanske crkve. Time je bez ikakvog povoda i opravdanja pokvareno Badnje veče (po gregorijanskom kalendaru) anglikanskim vernicima, među kojima je bio i britanski ambasador s porodicom.

Patrijarh Pavle, predsednik Koštunica, premijer Đinđić, ministar spoljnih poslova Svilanović i mnogi drugi javno su osudili incident. Ako nam je huligansko ponašanje na sramotu, opet možemo reći da je naša javnost pokazala političku zrelost. U nekim izjavama, međutim, bilo je snishodljivosti izazvane strahom da ne naljutimo veliku silu. A i preterivanja i neznanja. Sada se prašina slegla i može se mirno progovoriti o Anglikanskoj crkvi i njenim istorijskim vezama sa Srbima i Srpskom pravoslavnom crkvom.

Anglikanski sveštenici veoma su obrazovani. Ne samo što odlično poznaju teologiju, već im nije strana ni savremena nauka. Oni su sumnjičavi prema čudima i često prihvataju naučna učenja o poreklu sveta i čoveka. Anglikanska crkva je prilično tolerantna prema razvodu i homoseksualizmu i od 1994. žene mogu da budu sveštenici. Upravo ova tolerantnost Anglikanske crkve jedan je od uzroka incidenta. Naši fanatici su protiv anglikanizma ne samo zato što je on tobože antipravoslavan, već i što je protiv progona i diskriminacije. Ovo bi posebno trebalo da nas zabrine.

Tolerantnost anglikanizma vodi poreklo iz šesnaestog veka. Tada je engleski smisao za nagodbu i umerenost nadvladao versku isključivost. Uspostavljena je ravnoteža između, s jedne strane, srednjovekovnog katolicizma i njegove liturgije i, s druge strane, osnovnih ideja protestantizma i želje za nezavisnošću od rimskog pape. Anglikanska crkva je i zvanično ustanovljena od države kao Crkva Engleske, odnosno engleskog naroda. Poglavar crkve je monarh (znači sada kraljica Elizabeta II), dok je arhiepiskop kenterberijski samo glavno svešteno lice, po značaju tek malo iznad arhiepiskopa od Jorka.

Osnovni principi Anglikanske crkve smišljeno su široki i neodređeni, tako da svaki Englez može da bude lojalan vladaru i državi, a da ne dođe u sukob sa svojom savešću. Time se izbegavaju verski sukobi i čuva englesko nacionalno jedinstvo. Teološki širok unutar sebe, anglikanizam nije isključiv ni prema drugim verama. U prošlom veku Anglikanska crkva veoma mnogo je učinila za ekumenizam.

Ali, u politici je Anglikanska crkva konzervativna i oportunista u odnosu na državu i vladu. Moglo bi se reći da za Anglikansku crkvu Bog jeste jedan za sve ljude i religije, ali i da je Engleska samo jedna.

Za vreme građanskog rata u Jugoslaviji i u toku NATO bombardovanja Srbije u proleće 1999, srpske pravoslavne crkve u Britaniji neometano su radile. To je zasluga britanske policije koja ih je obezbeđivala od mogućih napada ekstremnih Hrvata, bosanskih muslimana, Albanaca. Treba, međutim, biti zahvalan i Anglikanskoj crkvi koja s našom crkvom neguje dobre odnose.

Ipak, malo je bilo anglikanskih sveštenika koji su osudili bombardovanje Srbije, a poprilično onih koji su ga podržali. Visoko sveštenstvo molilo se za britanske pilote i vojnike, za njihovu bezbednost i pobedu. Anglikanska crkva danas možda diskretno zamera svojoj vladi što britanske trupe na Kosovu malo čine radi zaštite pravoslavnih crkava, kaluđera, monahinja i vernika. Ali, ona to ne čini javno, a pogotovo ne glasno. Niti bi se, čak i kada bi albanski teroristi rušili naše najznamenitije bogomolje, radi njih sukobila sa svojom vladom.

Naša štampa ističe kako je Anglikanska crkva pomagala Srpsku u Prvom svetskom ratu, hvalila Srbiju i srpsku vojsku, uzdizala kneza Lazara i srpsko žrtvovanje na Kosovu 1389. Jedan od važnih razloga bila je zabrinutost britanske komande za moral britanskih vojnika na frontu i njihovih porodica u pozadini. Gubici su bili ogromni, pa je isticanje mnogo većeg žrtvovanja malog ali važnog saveznika Srbije trebalo da ih ohrabri. Anglikanska crkva sigurno ne bi u ratu ništa činila bez dogovora s vladom.

Tačno je i da su tada engleska deca pisala domaće zadatke o značaju Kosova za Srbe. Srpski kosovski ep bio je umetnički izraz srpskog heroizma i visoke moralnosti. Devedesetih godina, britanski mediji i političari uzimaće taj isti ep za dokaz naše bolesne opsednutosti prošlošću. Ep se nije promenio, već ga Britanija posmatra u skladu sa svojim viđenjem međunarodnih okolnosti.

Malo je poznato da u Prvom svetskom ratu britanski oficiri nisu smatrali naše oficire za sebi ravne i da su prema našim vojnicima postupali kao prema trupama iz svojih kolonija. Tako isto ni Anglikanska crkva nije našu smatrala sebi jednakom, bez obzira što ju je pomagala.

U prošlom veku, Britanija je podržavala autoritarnu politiku i Miloševića i Tita i kneza Pavla i kralja Aleksandra, kad god je to odgovaralo njenim spoljnopolitičkim interesima. Ne znam nijedan slučaj da se Anglikanska crkva samoinicijativno, od svoje volje, založila za demokratiju i ljudska prava u Jugoslaviji.

Tačno je da su posle Drugog svetskog rata u samoj Engleskoj odnosi naših sveštenika i Anglikanske crkve bili dobri. Doista je postojala i naklonost prema pravoslavlju, ali opet ne bez osećanja nadmoćnosti. Pravoslavlju se priznaje hrišćanska izvornost i mistična snaga. Istovremeno se ono vidi i kao neprosvećeno, zaostalo, slabo organizovano i siromašno.

Za pomoć Anglikanske crkve postojali su i politički razlozi. U vreme Hladnog rata naša pravoslavna crkva je mogla da bude saveznik u borbi protiv komunizma. Pošto je britanska vlada pomagala Tita jer je bio nezavistan od Sovjetskog Saveza, ni Anglikanska crkva nije bila protiv njega. Ali, ko zna, situacija u Jugoslaviji mogla se preokrenuti, vlast su mogle preoteti prosovjetske snage, i zato je bilo korisno negovati veze sa pravoslavnom crkvom.

Politika, 11. februar 2003.

 

Napomena autora | Boj se bližnjega svog: Raspad Jugoslavije | Druženje sa zvukovima | Srpska inteligencija i Zapad | Titova poslednja tajna: Kako je držao Jugoslovene ujedinjene? | Poraz s mnogo otaca | Najteže pitanje | Jugoslovenska tragedija: Balkanizacija ili konačna evropeizacija? | Mir bez politike | Inostranstvo, univerziteti | Hodnik pretvoren u lavirint | Srbija odrasta | Demokratija, sudbina i sudar civilizacija | Nedostižni oreol: O tradiciji, progresu i svetosavlju danas | Diplomata | Beležnica jednog izbeglice | Kosovo iz uobrazilje | Kosovski rat - početak novog veka | Zaustavite egzodus | Miloševićevo carstvo | Žalopojka za Engleskom | Braneći Zapad | Havelova drama | Neizbežan rascep | O vođama, narodima i jednoj pesmi | Slobodni mislilac | Kako je jugoslovenski dečak pomogao Americi da pobedi u Hladnom ratu | Demokratija i zlo | Putujte šašavo | Ne tako čudna Srbija | Predrasude i naivnost: Anglikanska crkva i Srbi | Posmrtni govor Jugoslaviji - jedan zamišljeni dijalog sa zapadnim prijateljima | Sjedinjene Američke Države, Evropa i mi | Umereni pobunjenici: Berlinski radnički ustanak 17. juna 1953. | Srbija u budućnosti bez Kosova | Svi moji vozovi: Šta sam kao sin političkog zatvorenika naučio o tiraniji i demokratiji | Istina i strah | Zapisi iz Osla