Sjedinjene Americke Drzave, Evropa i mi


Moja videnja Amerike

Ako bih morao da svoj sadasnji odnos prema Americi iskazem u nekoliko reci, one bi bile: kritikujem je s liberalnog stanovista i istovremeno sam joj naklonjen. Takav je u osnovi bio moj nacin posmatranja Amerike jos od moje rane mladosti, od gimnazijskih dana kada sam poceo da deo vremena posvecujem razmisljanju i razgovorima o politici.

Od kraja sezdesetih godina cinilo se da je Amerika bila u opadanju: ekonomskom, vojnom, politickom. Japanska privreda prestizala je americku, zapadnoevropska joj se priblizavala, Sovjetski Savez postizao je vojnu ravnopravnost.

Usledile su i ucene arapskih izvoznika nafte. Amerika se suocila s inflacijom i recesijom.

Secam se razgovora iz tih vremena. Da li je trenutno opadanje Amerike znak duboke, strukturalne krize? Koliko dugo moze da traje japanski, evropski, sovjetski izazov? Zar nece Amerika ipak ostati broj jedan?

I sta moze Sovjetski Savez da postigne svojom ogromnom vojnom silom? Sve ostalo mu je bilo jadno i svako je to znao. Najvaznije: slabo se snalazio sa svakom novom tehnologijom osim vojnom.

Sovjetski Savez je bio u sukobu s Kinom, koji je mogao da preraste u rat. Jugoslavija je bila od njega nezavisna. Istocna Evropa izmicala je polako njegovoj kontroli.

Ja sam se ipak plasio Sovjetskog Saveza i smatrao da je moguce da ce pokusati da okupira Jugoslaviju, a nisam iskljucivao ni sovjetski prodor u Zapadnu Evropu. Zbog toga su moje kritike Amerike bile blaze nego sto bi inace bile.

Bio sam protivnik americkog rata u Vijetnamu i istovremeno bez iluzija o prirodi severnovijetnamskog jednopartijskog rezima. Pocetkom sedamdesetih godina Amerika je gubila i najzad izgubila rat u Vijetnamu. Severnovijetnamcima su u pobedi mnogo pomogli americki glasaci. Oni su 1972. na izborima za kongres najvise glasova dali Demokratskoj partiji koja je obecala da ce smanjiti sredstva za vodenje rata.

Kada je Amerika odlucila da se povuce iz Vijetnama, moje postovanje za nju je poraslo.

Evo zemlje, mislio sam, koja je neuporedivo snaznija od svog protivnika, ali ne zeli da vodi dugotrajan rat ako mu se protive mnogi unutar nje same i van nje. Amerika, dakle, ne moze da pobedi, ako prvo ne ubedi. A takva i treba da bude jedna demokratija.

Zatim je dosao Votergejt. Posle ove afere s prisluskivanjem predsednik Ricard Nikson dao je ostavku. Za mnoge u Americi i van nje to je bilo jos jedno veliko ponizavanje Amerike. Za mene je to bio trijumf americke demokratije. Ni predsednik u Americi nije iznad zakona. E bas tako i treba da bude! I to je dokaz da nije u pitanju nikakva lazna, formalna demokratija, kako su u jedan glas govorili jugoslovenski rezim i jugoslovenski novolevicari.

I mnogi istocnoevropski disidenti ucvrstili su svoje dobro misljenje o Americi posle Votergejta. Na primer, Andrej Saharov, ruski fizicar koji je zbog svoje borbe za ljudska prava dobio Nobelovu nagradu za mir.

Smatrao sam inace Niksona i njegovog drzavnog sekretara Henrija Kisindzera za sposobne politicare. Izvukli su Ameriku iz rata u Vijetnamu, uspostavili diplomatske odnose s Kinom.

Nikson i Kisindzer tvorci su i politike popustanja, detanta sa Sovjetskim Savezom. Time se americka spoljna politika oslobodila ideoloske zaslepljenosti iz Hladnog rata. I agresivne, bombasticne, samozadovoljne retorike.

Ali, Nikson i Kisindzer kao da su relativizovali vrednosti. Kao da se zaboravljalo na vaznost demokratije, znacaj ljudskih prava. Takode mi se cinilo da Nikson i Kisindzer suvise popustaju Sovjetima i da bi ovi mogli da postanu vojno nadmocni.

Kada je Dzimi Karter postao predsednik, Amerika je prihvatila ljudska prava kao jednu od ideja vodilja u svojoj spoljnoj politici. To je istovremeno bila ideja vodilja demokratskih disidenata u Istocnoj Evropi i kod nas. Amerika je u svojoj podrsci ljudskim pravima cesto bila nedosledna. Sam Karter niti je bio sposoban predsednik, niti se isticao doslednoscu. Ali, secam se da je svojerucno napisao pismo Andreju Saharovu, na uzasavanje Breznjeva i sovjetskog vodstva. Time je ohrabrio borce za ljudska prava u citavoj Istocnoj Evropi.

Karterovi neuspesi doveli su u Belu kucu Ronalda Regana i mnogi liberalni intelektualci na Zapadu su se uplasili ili su bar tvrdili da su se uplasili. Optuzivali su Regana da je ratoboran, agresivan. Meni se cinio nekako americki smesan, s osmehom drugorazrednog glumca, sto je i bio, koji glumi politicara. Obrazovanje i znanje bili su mu mali cak i za americkog politicara.

Ali, pokazivao je odlucnost da se suprotstavi Sovjetskom Savezu koji je osvajao Avganistan, jacao svoj uticaj u Africi, mogao da ugrozi nezavisnost Jugoslavije. I meni je to bilo najvaznije.

Regan je jednom nazvao Sovjetski Savez „imperijom zla", ali to je bio najgrublji izraz koji je upotrebio o americkom glavnom protivniku. Regan nije bio opasan covek i sada bih rekao da ga takvim u dubini duse nisu smatrali ni oni koji su ga napadali da jeste. Bio je u osnovi umereni konzervativac i pragmaticar spreman na kompromise.

Usao je u pregovore sa Sovjetskim Savezom oko nuklearnog razoruzanja, a Sovjetski Savez se pokazao kao prilicno pouzdan partner.


Amerika ili ujedinjena Evropa?

Smatram da je liberalna kritika Amerike koja uvazava sve ono dobro u njoj - nazovimo saljivo takvu kritiku proamericki antiamerikanizam - i dalje najkorisnija i za Ameriku i za citav svet. Jedino sada u kritici treba biti ostriji jer nema Sovjetskog Saveza od koga nas je Amerika stitila a istovremeno sama bila u opasnosti. Sovjetski Savez je bio velika olaksavajuca okolnost za njene greske i grehove.

Ali, zasto srpska kritika Amerike treba da bude dobronamerna, gotovo prijateljska? Americke debele stapove iskusili smo na svojim ledima u vreme Milosevica; posle pobede demokratije, obecane americke sargarepe pokazale su se kao malecne. Amerika nam je do nedavno bila neprijatelj, a ni sada nam nije prijatelj.

Valja da budemo dobronamerni kriticari jednostavno zato sto nemamo neku drugu zemlju koja bi bila bolja vodeca sila sveta od Amerike. Neki kazu da bi ujedinjena Evropa bila bolja. Mozda i bi. Ali, ja ne verujem da ce ujedinjena Evropa ikada biti stvorena, a sigurno nece u narednih nekoliko decenija.

Nema sumnje da nijedna grupa zemalja na svetu nije otisla tako daleko u dobrovoljnom smanjivanju vlastitog suvereniteta kao zemlje Evropske unije, narocito s uvodenjem zajednicke valute evra. Doista, ni na jednom kontinentu ne postoji nadnacionalna ekonomsko-politicka zajednica kao sto je Evropska unija.

Evropsko ujedinjavanje dalo je dobre rezultate, posebno u privredi, i davace ih i dalje. Ali, to je sve. Evropa nije politicki jedno i to, po svoj prilici, nikada nece biti. Evropski narodi suvise su raznorodni i kroz istoriju su precesto medusobno ratovali da bi mogli da budu politicka zajednica.

Nije li Britaniji vaznija Amerika od, recimo, Nemacke? Da li su Nemcima Francuzi i dalje potrebni kao u vreme podeljene Nemacke i sovjetske opasnosti? Kako mogu Spanija, Portugalija i Italija - tri romanske, mediteranske, katolicke zemlje - ikada da budu onoliko bliske s buducim clanovima iz Istocne Evrope, koliko su bliske medusobno? (Portugalija, naravno, izlazi na Atlantski okean, ali je civilizacijski deo Sredozemlja. (Prim. autora uz ovu knjigu eseja.))

Kada se zagovara ujedinjena Evropa odnosno evropska federacija, treba postaviti pitanje: Da li zapadne demokratije uopste znaju kako da naprave ili makar ocuvaju mnogonacionalne drzave? Zasto nisu sacuvale Jugoslaviju i Cehoslovacku, zasto je Belgija unutra podeljena na valonski i flamanski deo, i zasto se Skotska sve vise odvaja od Britanije a Katalonija od Spanije?

Od Francuske revolucije 1789. do pocetka Prvog svetskog rata 1914. u Evropi je stvoreno dvanaest novih drzava, ukljucujuci i Srbiju i Crnu Goru, koje su formalno priznate kao nezavisne na Berlinskom kongresu 1878. U kratkom periodu posle pada Berlinskog zida 1989, stvoreno je vise od dvadeset novih drzava.

Dakle, stvaranje jednonacionalnih drzava pocelo je davno, a traje i dalje.

U Jugoistocnoj Evropi, posledice brze i nepromisljene primene prava naroda na samoopredeljenje bile su katastrofalne. Najvise su stradali sami narodi koji su stvarali svoje drzave. Ali, i Evropljani su potrosili mnogo para i vremena, truda i zivaca. Evropa je izgubila i na svom medunarodnom ugledu jer je svet video da i pored svog ogromnog bogatstva nije u stanju da zaustavi krvoprolice u jednom svom delu.

Cini mi se da Evropa sada mnogo opreznije tumaci pravo naroda na samoopredeljenje. Evropa uvida da je cepanje drzava sa srodnim i izmesanim stanovnistvom - kao sto je bila Jugoslavija, ili kao sto su danas Indija ili Nigerija ili Brazil - veoma opasno.

Ipak, ovo evropsko uvidanje, ova opreznost, ne znaci da je Evropa sposobna da stvara nove mnogonacionalne federacije. Ukljucujuci i onu evropsku.


Moze li se reformisati Amerika?

Ako, dakle, za Ameriku nema dobre zamene, onda samu Ameriku treba popravljati, prepravljati. To, uostalom, cine i sami Amerikanci. Ja verujem u reformisticke potencijale Amerike i smatram da je ona u osnovi otvoreno drustvo. I ne samo sto je uspela da razvije demokratiju vec i citav niz novih oblika antiautoritarnog drustvenog zivota.

Zatim, ako americka demokratija pocne da propada, povuci ce sa sobom ostatak sveta. Mi mozemo s mesavinom gadenja i zabave da posmatramo pojave neofasizma u Italiji, Austriji, Holandiji, Francuskoj i drugde u Evropi. Ideoloski zatrovana Amerika, agresivna i ratoborna, bila bi zaista zastrasujuca. To bi bio put u globalnu katastrofu.

Zbog napada na Njujork 11. septembra 2001, svetska privreda je izgubila stotine milijardi dolara. Ako bi americka privreda krenula u veliku recesiju, nama bi kao slabim i siromasnim bilo gore nego Amerikancima.

Amerika je i privredna i politicka lokomotiva savremenog sveta i to ce biti u narednim decenijama.

Sustina nase borbe treba da bude u tome da se Amerika privoli da predvodi svet u dogovoru s njim, da pokusa da razume druge zemlje i da njihove razlicitosti i interese prihvati kao legitimne.

Nekada je Amerika bila poznata po svojoj velikodusnosti. Poslednjih godina, medutim, Sjedinjene Americke Drzave davale su oko dvadeset devet dolara godisnje po glavi stanovnika kao nevojnu pomoc drugim zemljama. Prosecna pomoc po glavi stanovnika drugih zapadnih drzava je preko sedamdeset dolara. Znaci, evropska velikodusnost, koja nije narocito velika, ipak je vise nego dvostruko veca od americke.

Da li je moguce privoleti Amerikance da ponovo odrese kesu za siromasne? Mislim da jeste. Time bi Amerikance samo vratili njihovoj vlastitoj tradiciji. Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da vecina Amerikanaca nije ni svesna koliko njihova zemlja malo daje siromasnima u svetu.

Savremeni americki politicari ne ulivaju poverenje. Oni stalno govore o svojim visokim moralnim principima i demokratskim vizijama za napredak covecanstva, a nemaju ni jasnih ideja ni spremnosti da za njih nesto zrtvuju. A mislim da cak nemaju ni jasnu sliku o tome koji su pravi americki interesi.

Sve je rede naci kod americkih politicara klasicne drzavnicke vrline, kao sto su odmerenost i trezvenost, opreznost i strpljivost. Oni su nadmeni i ratoborni, vole da prete. Svoju sliku sveta grade na informacijama i povrsnim analizama koje im pruzaju mediji. I ko od njih je ikada ozbiljno proucavao istoriju i politicku filozofiju?

Niko tako olako kao americki politicari ne predlaze da se nekoj zemlji uvedu ekonomske i druge sankcije. One, medutim, nisu dokaz odlucnosti, vec jadni surogat za kreativnu spoljnu politiku.

Treba se boriti za to da Amerika razvije osecanje mere i najzad shvati da je politika umetnost moguceg. Zaista verujem da je moguce navesti Ameriku da svoje odnose sa svetom prevashodno zasnuje na dobroj staroj drzavnickoj mudrosti i diplomatskoj vestini, a ne na nametanju americke volje pomocu vojne sile.


Rat s Irakom

Amerika je tvrdila da hoce da bude potpuno sigurna da Irak nece proizvoditi ni biolosko, ni hemijsko, ni nuklearno oruzje. I da ce odustati kako od pomoci muslimanskim teroristima, tako i od osvajackih planova prema susedima. Ovakva potpuna sigurnost nije se mogla postici diplomatskim putem koji pretpostavlja spremnost na kompromis.

Mogla se ostvariti jedino ako je na vlasti u Bagdadu covek po americkom izboru i koga Amerika nadgleda. Da bi se on ustolicio, neophodan je bio rat.

Ka ratu je gurala i ambicija predsednika Dzordza Busa. Da bi americki predsednik bio zapamcen u istoriji, neophodni su dramaticni dogadaji u kojima on spasava zemlju ili njeno jedinstvo ili vodi i dobija rat ili vesto izbegava po Ameriku opasni rat. Abraham Linkoln, na primer, imao je Gradanski rat (1861-1865), Frenklin Ruzvelt Drugi svetski rat, Dzon Kenedi Kubansku raketnu krizu 1962. Osvojivsi Irak, Bus nije postao ni Linkoln, ni Ruzvelt, ni Kenedi. Ali, povecao je svoje sanse da ostane zapamcen i da bude ponovo izabran.

Najzad, ali doista nikako na posletku, ogromne iracke rezerve nafte su privlacan mamac.

Amerika je na neki nacin „morala" da napadne Irak zato sto je to mogla. Sta hocu time da kazem?

Americki dzinovski vojni budzet znatno nadmasuje zbir evropskih, ukljucujuci i ruski. Ovakva vojna moc, koju americka privreda bez vecih napora izdrzava, gotovo da prisiljava americki spoljnopoliticki establisment da bira vojne, ratne opcije. Bez smanjenja vojnog budzeta, tesko da ce Amerika postati miroljubivija. Zato to smanjenje treba da bude jedan od glavnih zahteva svih kriticara savremene Amerike.

Americki kongres lako izglasava vojne kredite izmedu ostalog i zato sto se gotovo sve oruzje proizvodi u samoj Americi, pa se time podstice rast privrede i smanjuje nezaposlenost. Cak i americki univerziteti, na kojima su profesori i studenti najcesce liberalni protivnici rata, ogromno zaraduju svojim naucnoistrazivackim radom za vojnu industriju.

Ima analiticara na Zapadu koji smatraju da ce posle americke pobede biti stvorena u Iraku prva demokratska muslimanska drzava. Oni podsecaju da je Amerika posle Drugog svetskog rata veoma mnogo ucinila da Italija, Nemacka i Japan postanu demokratske zemlje.

Sumnjam da ce tako biti. Irak je suvise heterogena zemlja (suniti, siiti, Turkomani, Kurdi, brojna plemena i lokalni gospodari rata) da bi se bez velikih napora i ulaganja moglo postici nacionalno jedinstvo i uspostaviti demokratija. Danasnja Amerika mnogo je manje strpljiva i velikodusna od one posle 1945. I da ne zaboravimo - tada je postojao strah od sirenja komunizma, pa je trebalo dobrom voljom i velikim kreditima pridobiti za Ameriku porazene Italijane, Nemce i Japance.

Za vreme bombardovanja Srbije 1999, predsednik Klinton je obecao da ce na Kosovu stvoriti multietnicku demokratiju, a zatim su pred nosom pedeset hiljada NATO vojnika isterani gotovo svi ne-Albanci. Danas, cetiri godine kasnije, jos nema demokratije ni za same Albance. Kako onda biti optimista kada je posleratna sudbina Iraka u pitanju?


Evropa i rat s Irakom

Nema sumnje da su masovne antiratne demonstracije sirom Evrope i sveta cinilac o kojem politicari tih zemalja moraju da vode racuna. Demonstracije su bile vece nego ikada do sada od Vijetnamskog rata. Posto nema naroda na svetu kome je toliko stalo da se o njemu dobro misli kao sto je to Amerikancima, deo americkog javnog mnjenja pokolebao se u podrsci ratu. I u samoj Americi se demonstriralo.

Ipak ne zaboravimo da su u Evropi samo Francuzi, Nemci i Belgijanci izrazili svoje potpuno protivljenje americkim planovima. Drugi Evropljani govorili su uvijenije, bili su oprezniji, zavisno od svojih interesa i veza s Amerikom. A neki su Americi dali podrsku: Italija, Spanija, Portugal. Takode i vecina Istocnoevropljana.

Nemojmo se zavaravati. Nece se zbog Iraka ozbiljno sukobiti Evropa s Amerikom. Evropljanima taj rat nije mnogo vazan, a ona se, u stvari, i ne bavi svetskim problemima jer nema ni interesa ni snage da ih resava. To se nece izmeniti ni u narednim decenijama.

Evropljani imaju uspesne ekonomske i druge veze s Amerikom, a Amerika je neuporedivo jaca pa bi sukob zavrsio evropskim porazom. Evropljani uostalom ni o drugim pitanjima ne uspevaju da stvore zajednicku spoljnu politiku. Zasto bi to onda uspeli protiv mocne Amerike koja ne samo sto im ne predstavlja neposrednu opasnost, vec su za nju mnoge evropske zemlje vise vezane nego za svoje evropske susede.

Koliko god da Evropljani ne vole Ameriku ili joj zavide, oni jos manje vole jedni druge. Tako je i drugde u svetu. Na primer, u Kini, Vijetnamu i Japanu primetno je antiamericko raspolozenje. Ali, njihove medusobne odnose karakterise ogromno nepoverenje. I zato Amerika ima veliku sansu da ne samo ocuva vec i uveca svoju globalnu hegemoniju.

I u vreme Hladnog rata bilo je izmedu Amerike i Evrope dosta trvenja, ali nikada veceg zahladenja u politickim odnosima, a pogotovo ne u ekonomskim. Setimo se Vijetnamskog rata u kome evropske vojske nisu ucestvovale, a javno mnjenje mu se protivilo. Ili neslaganja oko kredita i privredne saradnje sa sovjetskim blokom - Nemacka uvek za, Amerika cesto protiv.

Naravno, tada je strah od Sovjetskog Saveza ujedinjavao Evropljane i Amerikance. Sada ga nema. Ali, onoliko koliko je Rusija manje opasnost, toliko se americka moc vise mora uzeti u obzir.

Evropa nema visi politicki moral od Amerike. Uostalom, ovaj isti navodno miroljubivi francuski predsednik Zak Sirak govorio je o Srbima kao o narodu bez vere i zakona i bio jedan od najglasnijih zagovornika bombardovanja Srbije. Neke Sirakove izjave o muslimanima koji zive u Francuskoj ili zele da se u nju dosele, granice se s rasizmom i lice na one koje daje ekstremista Zan Mari Le Pen.

Nemacki ministar spoljnih poslova Joska Fiser nas je optuzivao da od Kosova pravimo, ni manje ni vise, novi Ausvic. I da sada ne navodim sta je sve destruktivno uradila Nemacka tokom citave jugoslovenske krize, posebno prvih godina.

Sta god mislili o spoljnoj i unutrasnjoj politici Slobodana Milosevica - ja sam, inace, uvek bio ostar kriticar - ona se ne moze porediti s onom Sadama Huseina koji je napao Iran (s velikom americkom podrskom i pomoci, uzgred budi receno), bacao otrovni gas na Kurde, izvrsio invaziju Kuvajta (pa je posle hteo da je ponovi), pobio manje-vise svu opoziciju. Potpuno je nelogicno da neko bude za napad na Srbiju, a protiv rata s Irakom. Ocigledno je da kod Evropljana nisu moralni motivi u pitanju.

Evropljani nisu imali sofisticirane vojne tehnologije da bi ratovali protiv Iraka. Toliko su zaostali za Amerikom da bi Amerikancima vise muke zadavalo uskladivanje vojnih akcija s evropskim jedinicama, nego sto bi im te jedinice bile od koristi. U Zalivskom ratu 1991, kao i u bombardovanju Srbije 1999, pokazala se ogromna nadmoc americke vojne tehnologije nad evropskom. Posle Hladnog rata, i Amerika i Evropa smanjile su vojne budzete, ali Amerika znatno manje.

Evropa planira da formira svoju zajednicku jedinicu za brze intervencije od oko cetrdeset hiljada vojnika. Mozda ce i uspeti. Ali, ko zna kada ce to biti. I ta jedinica ce moci da se koristi samo za manje vojne operacije i mirovne misije. Planira se da ta jedinica moze da dejstvuje sezdeset dana od izbijanja opasnosti. To je veoma sporo.

Setimo se samo genocida u Ruandi 1994, kada su pripadnici plemena Hutu obicnim macetama ubili preko osam stotina hiljada pripadnika plemena Tutsi, i za to im je bilo dovoljno dva i po meseca. Dakle, cak i da je evropska jedinica tada postojala, ipak zbog svoje sporosti ne bi uspela da spreci genocid.


Francuski antiamerikanizam

U Americi je zbog francuskog protivljenja americkom ratu protiv Iraka vodena zestoka kampanja protiv Francuza i Francuske. Americki mediji pisali su o Francuskoj kao o neprijatelju, sirili prezir prema Francuzima. Ova trijumfalisticka, arogantna, cesto opaka propaganda bila je na trzistu uspesna.

Amerikanci kazu da su Francuzi nezahvalni, jer su ih Amerikanci oslobodili u Drugom svetskom ratu. Ali, zasto bi to obavezivalo Francuze da slede americku politiku? I ako smo nekog oslobodili, zar onda on nije slobodan da radi ono sto smatra da je pravedno i u njegovom interesu?

Zatim, Sovjetski Savez je u Drugom svetskom ratu zrtvovao neuporedivo vise od Amerike i oslobodio od nacizma Istocnu Evropu, pa Amerika nikad nije zamerala Madarima ili Rumunima ili Cehoslovacima ili Poljacima kada su pokusavali da vode samostalnu, od Sovjetskog Saveza nezavisnu, spoljnu politiku.

Necu se, medutim, baviti americkim napadima na Francuze, jer oni kod nas nemaju odjeka. Mi kada kritikujemo Francusku, ne cinimo to koristeci americke argumente.

Mnogo se ozbiljnije kod nas shvataju francuski argumenti protiv Amerikanaca. Ali, koliko se francuski antiamerikanizam moze ozbiljno shvatiti? Da li je on putokaz za Evropu? Da li mi treba da ga prihvatimo? Moj odgovor je ne, ne i ne.

U Francuskoj se mnogo govori i pise o americkoj politici. Kod francuskih intelektualaca postoji jedna tradicija ekstremnog antiamerikanizma koja seze do pocetka devetnaestog veka. Cak se prizeljkuje unistenje Amerike.

Posto su u svakoj situaciji antiamerikanci, francuski intelektualci cesto protivrece sami sebi. Na primer, Amerika se sada napada zato sto je jedina supersila - bez pravog rivala, bez kontrole, pretnja svetu. Tu, naravno, ima dosta istine. Ali, i kada je Amerika imala rivala, a to je bio Sovjetski Savez u vreme Hladnog rata, vecina francuskih levicarskih intelektualaca zestoko ju je napadala. (Ovo je prvi primetio francuski mislilac Zan Fransoa Revel. (Prim. autora uz ovu knjigu eseja.))

Cesta francuska tema je kako Amerikanci nemaju kulturu. To, naravno, nije tacno, mada jeste tacno da je imaju manje od starih, velikih naroda, kao sto su Italijani, Englezi, sami Francuzi. Ali, kada bi neko u Francuskoj napisao za malu zemlju da nema kulture i istorije, recimo za africku zemlju ili za Albaniju, bio bi lincovan u levicarskim medijima kao rasista.

Zatim, u sadasnjoj Francuskoj nema pisaca, pesnika, slikara, kompozitora, koreografa, kao sto su bili oni u proslosti kojima se divio citav svet. Niko ne zna zasto je to tako. Ali, jeste tako. Vise ne postoji francuska visoka humanisticka civilizacija koja je bila uzor citavom covecanstvu.

Cesta tema francuskog antiamerikanizma je kako Amerika sve radi iz niskih motiva — ekonomskih interesa, zelje za dominacijom. Tu, naravno, ima dosta tacnog. Ali, da li to vise vazi za Ameriku nego za druge zemlje? I sta je sa samom Francuskom?

Francuska ima trupe u vise (osam, ako se ne varam) africkih zemalja. Zatim, ni najveci frankofil ne bi mogao da opise francusku politiku u Africi kao idealisticku, moralnu. Rasisticki ispadi i napadi nisu retki u Francuskoj.

Predsednik Zak Sirak i ministar spoljnih poslova Dominik de Vilpen protivili su se ratu protiv Iraka i radi toga da bi povecali uticaj Francuske u arapskim i muslimanskim zemljama. Sirak je nedavno posetio Alzir i docekan je s odusevljenjem.

Sirak je inace i u samoj Francuskoj poznat kao covek bez dubljih uverenja, koji se povodi za medijima i kratkorocnim francuskim interesima. Francuski antiamerikanizam izgleda veoma opasan. Ali, kada se bolje upozna, vise lici na igru. Ne samo glavno vec i jedino oruzje su - reci. Trgovina izmedu Amerike i Francuske ide neometano, preduzeca uspesno saraduju, veoma mnogo se investira, cak obavestajne sluzbe redovno razmenjuju podatke.

Amerikance u Francuskoj niko ne uznemirava niti su izolovani, vecina Francuza nema o Americi i Amerikancima negativno misljenje, holivudski filmovi naveliko se gledaju, a i ostala americka popularna kultura konzumira se kao i drugde u svetu. I, naravno, „Mekdonaldsi" rade punom parom.

Da zakljucim, Francuska ne samo sto nema snage da bude rival Americi, vec joj mnogo i ne smeta americko vodstvo u svetu.


Zapad i mi

U dvadesetom veku Srbi su za mali narod igrali veliku istorijsku ulogu. Pred Prvi svetski rat bili su opsesija Austro-Ugarske, velike evropske sile. Ona ih je smatrala za glavnog neprijatelja svoje unutrasnje stabilnosti i za glavnu prepreku svom prodoru na istok. U Prvom svetskom ratu, Srbija i Crna Gora imale su procentualno vise zrtava nego bilo koja druga zemlja.

Ne smatram, inace, da smo mi oslobodili Hrvate, Slovence. Austro-Ugarska se jednostavno raspala. Oslobodenja nije bilo. Ipak, Srbija je posle Prvog svetskog rata imala kod zapadnog javnog mnjenja znatan ugled. Izmedu dva rata, Francuska i Britanija namenile su Jugoslaviji, u kojoj su Srbi bili najbrojniji narod, vaznu ulogu u borbi protiv revansistickih sila Srednje Evrope. Ta borba je bila iznad nasih vojnih moci.

U Drugom svetskom ratu Srbi su pruzili srazmerno veliki otpor fasizmu, a od sukoba sa Staljinom cetrdeset i osme, Jugoslavija je za Zapad najvaznija zemlja Istocne Evrope bas zato sto tvrdoglavo odbija da bude deo Istocne Evrope pod sovjetskom hegemonijom.

Bilo je to vreme Hladnog rata i Jugoslavija kao da je bila poklon koji je Zapadu pao s neba.

Zamislimo da nije bilo cetrdeset i osme i naseg otpora Staljinu. Sovjetske divizije bile bi u kasarnama u jugoslovenskim gradovima, sovjetski avioni na nasim aerodromima, rakete s nasih planina bile bi usmerene ka Italiji i dalje, Rijeka, Split, Boka Kotorska bile bi luke sovjetske ratne flote.

Zapad je, zato, bio spreman da plati svaku cenu - ukljucujuci onu moralnu, a to je bila podrska Titovoj diktaturi - kako bi Jugoslavija ostala brana sovjetskom prodoru ka Sredozemlju. Uz to je Jugoslavija bila i ideoloski trojanski konj u Istocnoj Evropi. Posle zavrsetka Hladnog rata, vrednost Jugoslavije na zapadnoj politickoj berzi (ako mogu tako da se izrazim) znatno je pala.

Danas nemamo jake karte u rukama: ni jaku privredu, ni snaznu vojsku, ni prestizne demokratske ustanove. Geografski prostor na kome smo vise nije od velikog znacaja - NATO je sada i na nasim istocnim granicama. Sledi nam jedan duzi prinudni odmor od uloge naroda koji, mada je mali, ipak igra istorijsku ulogu. Ovaj odmor tesko ce nam pasti jer imamo snaznu teznju ka vazenju, znacenju. Opet, pruza nam priliku da izgradimo demokratske ustanove, razvijemo, makar sporo, svoju privredu, pomirimo se sa susedima i povezemo s Evropom. I bice zaista odmor - odmor od ratova, od stradanja. Najzad, utesimo se - globalizacija i americka hegemonija umanjili su nezavisnost i znacaj i mnogih naroda vecih i snaznijih od nas.

Jedna od najvecih politickih gresaka Slobodana Milosevica bila je u tome sto je on zeleo da ga Amerika prihvati kao novog Tita, doduse manje represivnog u unutrasnjoj politici. Ali, Americi diktatori ili autoritarni vladari ni u jednom delu Evrope nisu vise bili potrebni - mogla je bez grckih pukovnika, Franka, Salazara, pa i bez novog Tita.

Ne zelim da opravdavam neuspehe nase, tacnije Miloseviceve, politike, ali kada je Jugoslavija pocela da se raspada krajem osamdesetih godina, srpska situacija jeste bila teza od one nasih suseda, a i od drugih naroda bivse Jugoslavije. Cak i da smo ga mudro resavali, srpsko pitanje bi neminovno zadavalo velike glavobolje i nama i drugima. Raspad Jugoslavije bio je traumatski dogadaj i za najliberalnije i nacionalno najtolerantnije Srbe. Mada su srpski nacionalisti zloupotrebljavali i jos uvek zloupotrebljavaju srpsko stradanje u Prvom i Drugom svetskom ratu, ono zaista jeste bilo veliko. Samim tim bio je veliki i strah da bi moglo da se ponovi.

Da su zapadni politicari znali kako ce krvav biti raspad Jugoslavije, i koliko ce za njih same biti politicki tezak i ekonomski skup - mislim da ga ne bi dozvolili. Nastojali bi na tome da se 1990. prvo odrze savezni izbori i sprovedu demokratske reforme, a tek onda bi dozvolili republikama da biraju svoja vodstva - ali bi odlucno suzbili i separatiste (Kucan, Tudman), i poluseparatiste (Izetbegovic, Gligorov) i neocentralistu koji se pretvarao u separatistu (Milosevic).

Mada Srbi u poslednjih sto godina nikad nisu imali manju tezinu u Evropi nego danas, i mada na Zapadu postoje politicari koji i dalje ne odustaju od pretnji i pritisaka, ipak ocekujem da Amerika i posebno Evropa sve vise ublazavaju svoj stav prema nama. Ako Srbi nisu neophodni Zapadu kao prijatelj, nisu mu ni neprijatelj. Zato ne postoje razlozi da Zapad vrsi velike, sistematske pritiske.

Takode je tacno i da Zapad zeli da se ovde razvije demokratija. Ne smemo, medutim, zaboraviti da su mu vazniji njegovi interesi i planovi. Zato ce Zapadu uvek biti najprihvatljivija ona vlada koja najvise popusta, a ne ona koja je naj demokratskija.

Nasa suverenost je ogranicena. Zalosno je sto je to tako i jos zalosnije sto ce tako dugo ostati. Ali, nama suverenost ogranicavaju zemlje koje su uz sve svoje brojne nedostatke ipak najdemokratskije i najrazvijenije na svetu.

Pitanje svih pitanja je da li bi nase vode mogle da se odupru pritiscima Zapada. Mislim da bi mogle. Ali, trebalo bi da mnogo brze izgraduju demokratiju. Ukratko, mogle bi da se odupru politickim pritiscima Zapada ako bi prihvatile zapadne vrednosti.

Ovakvi kakvi smo - razjedinjeni, s politickim ubistvima i skandalima, bez sredene pravne drzave, s rasprostranjenom korupcijom - tesko da mozemo ocekivati da nas bilo ko uzme ozbiljno. A pogotovo ne velike sile.

Nase vode svojim ponasanjem u samoj zemlji kao da pozivaju Zapad da nas sve jace pritiskuje. Kada nas poseti neki zapadni ministar spoljnih poslova, najvise se bavi nasim unutrasnjim problemima. To podseca na ponasanje Sovjetskog Saveza prema zemljama u Istocnoj Evropi koje su mu bile sateliti.

Da ne bude nesporazuma. Ja se zalazem za to da se mi ekonomski, kulturno i politicki povezujemo s razvijenim zapadnim zemljama i da preuzimamo od njih sve ono sto je kod njih dobro, a toga zaista ima dosta. Ali, ako sam za to da se ide ka Zapadu i sa Zapadom, takode smatram da to treba ciniti trezne glave. Romanticna euforija o evroatlantskoj integraciji kao resenju svih nasih nevolja samo odvlaci nasu paznju od resavanja vlastitim snagama nasih unutrasnjih problema.

Zapadni politicari sada cesto kazu da smo prijatelji. Njihov je posao da tako govore. Tesko mi je, medutim, da suzbijem gorcinu. Ako ono sto su ucinili nama cine prijateljima, strah me i da pomislim kako postupaju s neprijateljima.

Zapamtimo za sva vremena. Prava prijateljstva izmedu pojedinaca su retka. Prijateljstva izmedu naroda jos su reda. Prijateljstva izmedu velikih i malih naroda reda su jos i od ovih. Prijateljstva izmedu velikih naroda i malih, koji su istovremeno siromasni, bez stabilnih politickih ustanova - da li su uopste moguca?

Ja sam pristalica zapadnog liberalizma i nikad nisam kritikovao zapadni liberalizam kao takav, a pogotovo ne verujem da mu je nadmocna neka slovensko-pravoslavna civilizacija. Sto, naravno, ne znaci da zemlje koje pripadaju toj civilizaciji nemaju sta da kazu i da ne mogu da naprave svoj doprinos napretku covecanstva.

Kritikovao sam spoljnu politiku zapadnih zemalja prema ratu u Jugoslaviji, a od izgona Srba iz Hrvatske 1995. posebno politiku prema Srbima, upravo sa stanovista zapadnog liberalizma, njegovih ideala. Kada je Zapad pomagao i podrzavao etnicka ciscenja Srba, kritikovao sam Zapad ne kao srpski nacionalista vec zato sto sam, kao zapadni liberal, protiv svakog etnickog ciscenja.

Oni nasi intelektualci i politicari koji smatraju da ih podrzavanje zapadne spoljne politike, a posebno spoljne politike Sjedinjenih Drzava, kvalifikuje kao zapadne liberale, kao da ne znaju da je upravo zapadna liberalna inteligencija najostriji kriticar spoljne politike svojih vlada.


Da li uci u NATO?

Kod onih koji podrzavaju nas ulazak u NATO izgleda da postoji mitska predstava da cemo time postati deo bogatog i demokratskog Zapada. A kod mnogih politicara, pogledajmo istini u oci, motivi su strah, udvoristvo i lakomost. Amerikanci to dobro znaju. I takode znaju iz svog imperijalnog iskustva kako treba postupati s lakomim poltronima i kukavicama.

Nama je osnovni politicki, ekonomski, kulturni, a doista i svaki drugi interes povezivanje s Evropom. Nas ulazak u NATO, povezan s potcinjavanjem Americi, nece ubrzati nas ulazak u Evropsku uniju. Ulazak u NATO cak moze da odgodi taj i onako daleki pristup Evropskoj uniji. Nabavka vojne opreme NATO-a veoma je skupa, a novac nam je potreban za reforme koje treba da nasu privredu priblize evropskim standardima.

Ako bi mi usli u NATO, a Amerika vodila rat u kome su joj potrebne nase baze, vrsila bi na nas velike pritiske da udovoljimo njenim zahtevima. Time bi nas politicki zivot bio destabilizovan i lako bi moglo da dode do krsenja normi medunarodnog prava, kao i onih o ljudskim pravima i gradanskim slobodama.

Podsetimo se da su za vreme bombardovanja Srbije Amerikanci skrsili otpor evropskih vlada koje su se protivile bombardovanju nasih mostova, elektricnih centrala, televizijskih tornjeva i studija, vladinih zgrada. Time je NATO prekrsio clan 14 protokola iz 1977. na Zenevsku konvenciju iz 1949, koji zabranjuje napade na „objekte neophodne za prezivljavanje civilnog stanovnistva".

General Vesli Klark, koji je bio glavni komandant NATO-a u Evropi od 1997. do 2000. i upravljao bombardovanjem Srbije u prolece 1999, pise:

NATO radi kroz konsenzus, i donosenje svake odluke je prilika za clanove da se ne sloze - ali svaka odluka takode izaziva pritisak za slaganje. Grcka, na primer, nikada nije zaustavila neku NATO akciju, mada je grcki narod bio veoma protiv rata i grcka vlada cuvala izvesno odstojanje od akcija NATO. Ovaj proces priziva vodstvo snaznijih drzava i vuce druge za sobom.

Naravno, to nije prijatno iskustvo za bilo koga od ucesnika. Za americke vode, znacilo je teske razmirice sa saveznicima da bi ih privoleli. Za evropske vode, iskustvo mora da je bilo upravo suprotno: stalni pritisak Sjedinjenih Drzava da odobre akcije koje ce izazvati kritiku u njihovim zemljama. (Wesley Clark, "An Army of One?," Prospect, December 2002.)


Tako general Klark. Postavimo nasim politicarima pitanje: Ako vode velikih zemalja ne uspevaju da se odupru Amerikancima, kako mozemo da ocekujemo da Vi u tome uspete?

Svojim neumerenim proamerickim stavom i prihvatanjem neogranicenog americkog vodstva u NATO-u dok se pripremao i vodio rat s Irakom, Poljska se istovremeno zamerila Nemcima, Francuzima i Rusima, a takode Arapima i muslimanima sirom sveta, i najzad, Vatikanu i svom papi Poljaku koji su bili protiv rata.

Istocnoevropljani su usli u NATO, ili zele da udu u njega, izmedu ostalog i zato sto se plase jacanja Rusije. Mi, medutim, ne samo sto se ne plasimo Rusije, vec zelimo njeno jacanje. (Do njega nece doci u bliskoj buducnosti, ali to je druga tema.)

A postavimo i sledece pitanje koje se Istocnoevropljani izgleda ne usuduju da postave: Ako bi Amerikancima zatrebala saradnja i pomoc Rusije, na primer u nekom sukobu s Kinom, zar ne bi oni bez mnogo premisljanja napravili s Rusijom politicki i mozda cak vojni savez, ne vodeci mnogo racuna o interesima i bezbednosti Istocnoevropljana? Mada Rusija igra znatno manju ulogu u svetskoj politici nego u vreme Sovjetskog Saveza i Varsavskog ugovora, ona je jos uvek druga nuklearna sila sveta i prostire se na jedanaest vremenskih zona - zato je Americi znacajnija od svih ostalih istocnoevropskih zemalja zajedno.

Mada se s pravom zalimo sto nas Rusija nije pomogla kada smo bili pod sankcijama i pod bombama, ulazak u NATO ne samo sto bi nas jos vise odvojio od nje vec bi nas u buducnosti mozda okrenuo protiv nje. Ako nismo onakvi prijatelji s Rusima kakvi bismo zeleli da budemo, ne smemo ipak dozvoliti da postanemo neprijatelji.

Amerikancima u stvari nije potrebna nasa vojska. Ona ne zadovoljava njihove standarde i ne uklapa se u njihov nacin komandovanja, komunikacije, kontrole i, sto je mozda najvaznije, kompjuterizacije. Zato bi Amerikanci u slucaju naseg pristupa NATO-u verovatno zahtevali od nas da usko specijalizujemo nase snage. Nama, medutim, treba zaokruzena vojska, sa svim glavnim rodovima harmonicno razvijenim. Ugledajmo se zato na Svedsku, na Svajcarsku.

Vec sam spomenuo da bi nas oruzje NATO-a mnogo kostalo. To nije jedina nevolja. Mi mozemo biti prinudeni da kupujemo oruzje koje ne odgovara zahtevima nase bezbednosti kao ni regionalnog mira i stabilnosti, vec potrebama i ciljevima Amerike. Takode, na koji nacin nama koristi da se unapred obavezemo da cemo kupovati oruzje zemalja NATO-a, a pogotovo americko oruzje? Mnoge druge zemlje proizvode odlicno oruzje, na primer Rusija, Svedska, Austrija. I azijske zemlje se sve vise pojavljuju na svetskom trzistu oruzja.

Nase granice nisu ugrozene od neke velike sile da bi nam radi zastite bio potreban NATO. A kao njegov clan, mozda bismo morali da ratujemo, odnosno da saljemo ko zna gde po svetu nase uskospecijalizovane snage. I to da bi branili druge koji nam nisu prijatelji i koji su mozda svojom krivicom usli u rat. Amerika ce biti ona koja odreduje ko je u pravu, a ko u krivu.

Bili smo dostojanstveni pod bombama NATO-a, ali izgleda da je nasim politicarima teze da to budu kada se radi o pritiscima da udemo u NATO. Zar nije paradoksalno govoriti da smo mi bili nepravedno napadnuti, a istovremeno imati slepo poverenje da od Amerike predvodeni NATO nece nekoga drugog nepravedno napasti?

Posto bi u NATO-u morali da radimo ono sto nam se kaze, mi bismo se odrekli svakog idealizma u spoljnoj politici. Amerika, na primer, trazi od istocnoevropskih zemalja koje ulaze u NATO da se pismeno odreknu izrucivanja Amerikanaca Medunarodnom sudu za ratne zlocine.

Kada Amerika hoce da bude faktor mira i stabilnosti, ona to moze da bude i bez NATO-a, kroz bilateralne ugovore i svoje vojno prisustvo, kroz vestu i dinamicnu spoljnu politiku. To sve, na primer, Amerika radi u Istocnoj Aziji. Bez nje bi odnosi izmedu istocnoazijskih zemalja bili zategnutiji. Amerika takode sprecava sukobe izmedu Grcke i Turske i ona to ne bi manje uspesno cinila da ove zemlje nisu u NATO-u.

Bez Amerike, sam NATO, a to u stvari znaci Zapadna Evropa, malo moze da ucini. Cak ni da spreci rat u Evropi. I to ne samo sto ne bi mogao da zaustavi sovjetsku invaziju da je do nje doslo u vreme Hladnog rata, vec ne moze da spreci ni manji rat. Tako Evropljani nisu mogli ni da sprece ni da zaustave krvavi raspad Jugoslavije. A ni sadasnji NATO nema mehanizam kojim bi sprecavao svoje clanove da se agresivno zalazu za svoje sunarodnike u susednim drzavama.

Nije tacno ni da moramo u NATO zato sto to cine nasi susedi. Madarska, na primer, niti je pre ulaska u NATO bila opasnost po nas, niti je to posle ulaska postala. A ako bi bili zajedno u NATO-u sa Hrvatskom, Bosnom, Albanijom, nema dokaza da bi se samim tim nasi odnosi poboljsali. Niti bi Amerika zbog naseg clanstva bila pravedniji arbitar u nasim sporovima s tim zemljama nego sto je to do sada bila. Za regionalni mir i bezbednost valja se boriti kroz bilateralnu saradnju i ugovore sa susednim zemljama.

Amerika zahteva da borba protiv svetskog terorizma bude jedan od glavnih zadataka NATO-a. Svetski terorizam jeste velika opasnost za Ameriku, ali nije za nas. Ako bi to postao, mi bismo lako napravili bilateralne ugovore o zajednickoj borbi sa zemljama koje su takode ugrozene. Zatim, svetski terorizam, posebno muslimanski, ima svoje dublje politicke, vojne, ekonomske i kulturne korene, za koje americka spoljna politika snosi deo odgovornosti. Najzad, ali zaista nikako na kraju, americki kriterijumi o tome ko je terorista a ko nije, mogu da budu prevrtljivi. Tako je, na primer, Amerika prvo proglasila OVK za teroristicku organizaciju, a kasnije je oruzjem pomagala. Najveci spomenik jednom americkom predsedniku izvan Sjedinjenih Drzava je dvanaest (ili mozda cak sesnaest) metara visoki Klinton u Pristini. Podigla ga je OVK.

Americi su potrebne baze na nasoj teritoriji zato sto su relativno blizu Bliskom i Srednjem istoku, Kaspijskom bazenu, Kavkazu i Srednjoj Aziji. To su sve podrucja militantnog islama. Ako americki bombarderi polecu iz nase zemlje, ne izazivamo li time muslimanske teroriste?

Tragedija Juznih Slovena je sto su kroz istoriju cesto bili granicna podrucja imperija: Turske, Austrije, Venecije. Oni su time politicki, ekonomski i kulturno marginalizovani, drustveni zivot im je militarizovan, podnosili su surove vojne udare i pohode.

Amerikanci otvoreno zahtevaju da u zajednickoj borbi protiv terorizma njihovi saveznici dopuste nadzor nad svojim telekomunikacijama, bankama, carinama. Ulaskom u NATO nasa vojska i drzava bile bi otvorene americkoj obavestajnoj delatnosti. Cinik moze da primeti da one to vec sada jesu. Ipak, odgovorna drzavna politika ne sme da prihvati takvo stanje kao prirodno.

Nasa vlada zalaze se za transparentnost. U Ceskoj, Madarskoj i Poljskoj, medutim, vlade sprecavaju objavljivanje tacnih podataka o troskovima clanstva u NATO-u. Takode, transparentnost ne znaci samo da u drzavnoj upravi ima sto manje tajni, vec i da su ciljevi i strukture drzavnih ustanova razumljivi gradanima. Malo ko bi kod nas razumeo sta mi to u NATO-u radimo.

Nasa rasprava da li uci ili ne uci u NATO nije rasprava o tome kakvu spoljnu politiku treba da imamo, vec da li uopste treba da imamo spoljnu politiku ili da slusamo veliku, bogatu ijaku Ameriku.

Predavanje odrzano 12. maja 2003, u Zaduzbini Ilije M. Kolarca, Beograd, u ciklusu predavanja „Sjedinjene Americke Drzave, svet i mi", Tribina Srpsko-americkog centra. Objavljeno na sajtu SAC.

„Amerika, Evropa i mi: Moze li se reformisati Amerika", NIN, no. 2737, 12. jun 2003; „Sjedinjene Americke Drzave, Evropa i mi (2): Nema prijatelja velikih i malih", NIN, no. 2738, 19. jun 2003; „Sjedinjene Americke Drzave, Evropa i mi (3): Strah, udvoristvo i lakomost", NIN, no. 2739,26. jun 2003.

Àëåêñà Äæèëàñ (Cepáèÿ), „Coâpeìeííaÿ Aìepèêà è Eâpoïa - âçãëÿä èç Áåëãðàäà", Båñòíèê aíëèòèêè, No. 3 (13), Mocêâa 2003.