Posmrtni govor Jugoslaviji - jedan zamišljeni dijalog sa zapadnim prijateljima


Dok se drugi milenijum približavao kraju, demokratija je konačno prevladala u Srbiji. U prethodnoj deceniji, Miloševićev režim je vodio ratove i suzbijao opoziciju, čije vođe su se na smenu nadmetale s njim i jedni s drugima u nacionalističkoj retorici, detinjastim političkim smicalicama i samoreklamiranju. Ali, na izborima u jesen i ranu zimu 2000, koalicija osamnaest demokratskih stranaka, koja je obrazovana uz mnogo jeda i teatralnosti, prevladala je u jugoslovenskoj Saveznoj skupštini nad Miloševićevom Socijalističkom partijom i njenim saveznicima i onda produžila da osvoji većinu poslaničkih mesta u srpskoj skupštini. Najveće uzbuđenje izazvao je opozicioni kandidat Vojislav Koštunica kada je porazio Slobodana Miloševića i postao predsednik Jugoslavije - tačnije, onoga što je ostalo od jugoslovenske federacije šest republika. Jugoslavija je preživela jedan slom u dvadesetom veku kada su je 1941. Sile osovine pregazile i raskomadale. Na kraju Drugog svetskog rata, pokret otpora koji su predvodili komunisti oslobodio ju je i ponovo uspostavio. Početkom devedesetih godina Slovenija, Hrvatska, Makedonija i Bosna i Hercegovina otcepile su se i uskoro stekle međunarodno priznanje kao nezavisne države. Tako je Jugoslavija ostala federacija, ali koja se sastojala samo od Srbije i malene Crne Gore, između kojih su veze sve više popuštale.

Posetioci u Srbiji odavno su primetili - ili bih možda trebalo da kažem postavili dijagnozu? - jedno psihičko svojstvo zajedničko svim slojevima srpskog društva. To je inat - zloćudni, osvetoljubivi, svojeglavi prkos. Mada je kroz istoriju inat pomagao Srbima da se odupru stranoj i domaćoj tiraniji i da istraju u ratovima i kada su dovedeni na ivicu propasti, on je najčešće bio boljka koja je pothranjivala neumerenost i iracionalnost i ometala civilizovan politički život. Za vreme izbora 2000, međutim, Srbi su okrenuli svoj omiljeni inat protiv samih sebe i potisnuli svoj kobni nagon ka političkom nasilju. Ne, ne i ne, izgleda da su sebi govorili, ne sme biti ubijanja. I tako, mada policija nije bila ni najmanje nežna, a demonstranti su razvalili državnu televiziju i zapalili krilo Savezne skupštine, niko nije bio ubijen. Bilo je zadivljujuće da se „srpska revolucija" odvijala na tako somotni, češki način. Čak ni okoreli optimisti kada je srpska politika u pitanju, kao što sam ja, nisu očekivali da baš ni malo krvi neće biti potrebno da se prolije za demokratiju.

Dok se Jugoslavija raspadala početkom devedesetih godina, Srbi, Hrvati i muslimani započeli su građanski rat u kome je svaka grupa igrala dvostruku ulogu napadača i branitelja, etničkog čistača i prognanog izbeglice, mučitelja i mučenog. Kada se prašina borbe slegla, postalo je jasno da niko nije čak ni pokušao da bude dobar momak i da svi treba da se osećaju krivim i da se stide (mada, nažalost ali ne i neočekivano, vrlo malo ljudi je to stvarno i činilo). Ali kroz surove ratove u Hrvatskoj i Bosni, stalnu krizu na Kosovu i ponižavajući unutrašnji politički haos, kroz ekonomske sankcije i NATO bombardovanje, Srbi su sazrevali. Učili su kroz iskustvo - kineska poslovica s pravom naziva iskustvo dobrom školom, ali čija je školarina previsoka. Srpski napredak bio je spor i s povremenim ponovnim okliznućima, što je navodilo mnoge kako u zemlji tako i van nje da gube nadu. Ali, Srbi su postali konačno politički punoletni i pretvorili su, kao čarobnim štapićem, ubitačni napitak inata u protivotrov nasilju.

I

Na Zapadu, velika većina političara i diplomata, novinara, naučnih radnika i profesora, glasno je predviđala da će Milošević, koga su s njima svojstvenom nadmenošću proglasili za „ogavnog tiranina", „balkanskog kasapina" i „otelotvorenje zla", doista za novog Hitlera, Staljina i Pola Pota, pribeći brutalnoj sili da bi održao sebe na vlasti i time uvaliti zemlju u građanski rat ne manje krvav od onoga koji se vodio u Bosni i Hercegovini. U mnogim od ovih predskazivanja mogao sam da opazim radost, čak ushićenje zato što je u izgledu tako okrutan i krvav ishod.

Uvek kad mi je takva zluradost teško padala i žalostila me, mogao sam da čujem hor zapadnih glasova kako me prekorava: Samo se seti šta ste vi Srbi činili! Tukli ste iz topova Dubrovnik i opustošili Vukovar; okružili ste Sarajevo topovima i snajperima i poubijali nekoliko hiljada muslimana u Srebrenici i njenoj okolini; na kraju ali nikako na poslednjem mestu, ugnjetavali ste kosovske Albance da biste ih naposletku izgnali. Niste se izvinili i nije vam oprošteno. Morate biti kažnjeni, a ko je veštiji i izvežbaniji u smrti i razaranju od vas samih? Okusite sami lek koji ste davali drugima. I lepo se provedite.

Bilo je, naravno, mnogo istine u ovim optužbama. Ali bilo je pogrešno izostaviti s takvom nehajnošću zlodela Hrvata, bosanskih muslimana i kosovskih Albanaca. Pokušao sam da na ovo ukažem ali su me zamišljeni zapadni glasovi prekinuli: Vi ste se oglušili o naše pozive i osujetili naše diplomatske inicijative, omalovažavali naše pretnje i podrugivali im se, drznuli se da preživite pod ekonomskim sankcijama, i bila su vam potrebna čitava dva i po meseca za nas vrlo skupog bombardovanja da dignete ruke od Kosova, prljave, bedne, bezvredne nekretnine koje se nijedan zapadni posrednik sa zrnom samopoštovanja ne bi poduhvatio da proda. Zbog svega toga, zato što ste nam se odupirali i izazivali nas, Zapad, vi Srbi morate da platite i to skupo. Mi - NATO i Evropska unija, - mi, zapadni mediji, nevladine organizacije i trustovi mozgova, mi, Bil Klinton i Toni Bler, Gerhard Šreder i Žak Širak, mi, Stejt department i Forin ofis i Ausvertiges amt i Ke d'Orsej, mi vas osuđujemo - za vašu bezočnost koja je doista besramna i za vaš hibris, onaj oholi ponos kojim likovi u antičkim grčkim tragedijama ljute bogove (a mi smo sada bogovi). Zar se ne sećate kako su bogovi naveli kralja Edipa da ne znajući ubije oca i oženi se svojom majkom? Pa, dobio je što je zaslužio, mada da smo mi bili tamo jednostavno bismo ga bombardovali.

Hor zamišljenih zapadnih glasova srdito je pretio: Što se tiče naših zapadnih i evropskih ustanova, vas jednostavno ne možemo primiti u naše zapadne klubove i salone. U stvari, mi o vama mislimo kao o Evropljanima jedino kada označavamo vaše ratne zločine kao zlodela kakva nismo videli u Evropi od Drugog svetskog rata ili kada opisujemo nekog od vaših ljubljenih vođa kao najtraženijeg begunca u Evropi. Vi možete da nam s ponosom pokazujete freske u vašim crkvama i da nas podsećate da su one sastavni deo evropske srednjovekovne civilizacije, ali mi ne mislimo da one zaslužuju da se dvaput pogledaju. Vi možete da ističete kako revnosno pratite sve stilove u evropskoj književnosti, filozofiji i umetnosti, ali nas baš briga. Vi Srbi ste u biti neevropski i antievropski narod čiji šovinizam udara šamar našem evroatlantskom multikulturalizmu, feminizmu, „ljudskopravizmu". Mi smo gledali svakog dana na televiziji kakvi ste vi stvarno: divlje, pijane, balkanske, mačo-muškarčine, neobrijane siledžije s polomljenim zubima. (I da se niste usudili da optužite našu zapadnu televiziju za pristrasnost - ona uvek emituje istinu, celu istinu i ništa do istinu.)

Vi Srbi morate da patite i zato ćete patiti. Za ime Boga i, što je važnije, za ime NATO-a, treba da ispaštate. Plačite i kukajte i molite za milost, ispovedite svaki zločin, okajte svaki greh. Budite dobri i trudite se da budete bolji. Mada mi Zapadnjaci možemo unapred da vam kažemo da nikada nećete postati divni kao mi, ipak možete jednog dana da prestanete da budete grozni kao što ste. Šta bi moglo da bude lepše nadanje! A za vaše moralno samobičevanje, bar što se nas tiče, nema boljeg korbača od divnog, velikog, krvavog građanskog rata.

Morao sam da uzvratim: Ali, moji zapadni prijatelji, da li je ikada neki narod zasluživao građanski rat? Zar nisu Srbi već dovoljno kažnjeni? Isterani su iz Hrvatske, iz mnogih delova Bosne i Hercegovine (uključujući Sarajevo, mnogo veličano na Zapadu zbog svoje multietničke tolerancije) i sa čitavog Kosova, osim najsevernijeg dela, čineći da Srbija od svih zemalja bivše Jugoslavije ima najveći broj izbeglica - osam stotina hiljada prema poslednjem popisu. Ova masovna proterivanja i gubici teritorija bili su propraćeni uništavanjem srpskih istorijskih spomenika, pravoslavnih crkava i manastira, zbirki umetničkih dela, retkih knjiga i istorijskih dokumenata.

Cena vođenja rata i razaranja koja je doneo sa sobom, embargo Ujedinjenih nacija na međunarodnu trgovinu s Jugoslavijom, kao i na ulaganja u privredu i vazdušni saobraćaj, i konačno NATO bombardovanje u proleće 1999 - svi oni su kumulativno opustošili privredu Srbije. U 2000, bruto nacionalni proizvod po glavi stanovnika bio je osamsto dvadeset dolara (radi upoređenja, Haiti je imao oko hiljadu dolara i Ekvatorijalna Gvineja osam stotina), dok je nezaposlenost u Srbiji prešla četrdeset posto. Srbija ulazi u dvadeset i prvi vek kao zemlja u kojoj su nedovoljna i slaba ishrana česti, mnoge bolesti su u porastu i zaštita prirodne sredine je ozbiljno opala. Kulturne veze s Evropom i drugim delovima sveta, nekad uobičajene i svakodnevne, sada gotovo da su prestale i velika većina ljudi niti ima dovoljno novca niti može da dobije vizu za put u inostranstvo. Desetine hiljada najobrazovanijih i najtalentovanijih mladih ljudi, uključujući mnoge moje lične prijatelje i poznanike, raspršili su se devedesetih godina širom Zemljine kugle, najviše po anglo-saksonskom svetu - od Australije i Novog Zelanda na dalekom istoku do Kanade i Sjedinjenih Američkih Država na dalekom severu i zapadu. Malo njih se vraća.

II

Srbija je sada demokratska zemlja i građanski rat je izbegnut. Ili možda nije? Možda se građanski rat kome ste se Vi, moji zapadni prijatelji, nadali već dogodio. Sasvim jednostavno, kada se mi Srbi, Hrvati i muslimani borimo jedni protiv drugih, mi se istovremeno borimo protiv samih sebe. Jer mi, a takođe i Slovenci, Makedonci i Crnogorci, zaista smo po mnogo čemu slični ili se čak ne razlikujemo. Istorijske knjige, novinski članci, radio i televizijski programi i govori političara, kako strani tako i domaći, ponavljali su do odvratnosti u toku protekle decenije kako je i zašto „bivša Jugoslavija" bila veštačka tvorevina i na propast sudbinom predodređena mnogonacionalna zemlja. Stoga je za mene važno da istaknem kako je imala i paralelni identitet jednonacionalne države.

Nikada nisam sreo obrazovanog Slovenca ili Makedonca koji nije govorio srpskohrvatski niti je neko od njih morao da uzima časove da bi ga naučio. Dalmatinac (izuzimajući onoga ljupkog četvoronošca prošaranog crnim pegama) govorio je i pevao, jeo i pio kao Dalmatinac, bilo da je katolik ili pravoslavac, Hrvat ili Srbin. Isto se može reći i za Hercegovce ili Slavonce, Ličane ili Bačvane, i tako dalje. Doista, bilo je mnogo drugih mnogonacionalnih područja i gotovo sva su imala poseban, homogen i snažan identitet. U Jugoslaviji bila su brojna prijateljstva i brakovi (uključujući i mojih roditelja) koji su bili „nacionalno mešoviti". I tako su ih klasifikovali sociolozi i prema njima se odnosili političari; sami ti prijatelji i bračni drugovi doživljavali su ih kao jednonacionalne.

Ne, Vi moji zapadni prijatelji ne treba da me podsećate da je bilo ranijih sukoba među Južnim Slovenima i dobro mi je poznato da su oni između Srba, Hrvata i muslimana za vreme Drugog svetskog rata bili veoma krvavi. U isto vreme, Južni Sloveni imali su mnogo zajedničkih istorijskih uspomena i tradicija i, što je najvažnije, većina ljudi većinu vremena živela je izvan istorije i unutar svojih sela. Oni nisu prigrlili nacionalističke ciljeve niti vitlali oružjem da bi ih ostvarili, već su sarađivali sa svojim susedima druge vere i nacionalnosti. Kada jednom istorija ovih neistorijskih, neharizmatičnih, pristojnih ljudi bude napisana i mi konačno čujemo glasove južnoslovenske „tihe većine", bez sumnje ćemo otkriti da je neka vrsta protojugoslovenskog identiteta prethodila samom stvaranju države na kraju Prvog svetskog rata.

Komunističke birokrate u šest jugoslovenskih republika i dve autonomne pokrajine nalazile su da im je u interesu da podignu nevidljive granice oko tih svojih feudalnih poseda i jugoslovenska privreda bila je mnogo manje ujedinjena nego što je trebalo da bude da bi obezbedila blagostanje i pomogla očuvanju jedinstva zemlje. Ali, cvetalo je zajedničko tržište knjiga i filmova, popularnih pesama i sportskih idola, kolokvijalnih izraza, viceva i psovki. Posle raspada još uvek postoji jedno zvanično nedopušteno tržište, samoniklo i divno anarhično, mnogo zabavnije od preterano regulisane, birokratske pseudounije koja je toliko drska i bezobrazna da sebe naziva evropskom, mada ne obuhvata - i po svoj prilici nikada i neće obuhvatati - velike delove Evrope. Dugotrajnost ove jugoslovenske crne berze dokazuje da tolerancija, ili u najmanju ruku radoznalost, može da bude jača od netrpeljivosti i da sva šteta koju je jugoslovenski građanski rat naneo nije nepovratna.

Zato sam pun nade. Naravno, mi Južni Sloveni nikada više nećemo živeti u zajedničkoj državi - previše je grobova, obeleženih i neobeleženih; izbeglice se retko vraćaju i nikada ne praštaju onima koji su ih oterali iz njihovih domova; ruševine će unakažavati gradove i sela još dugo vremena. Bilo bi uobraženo verovati da će se zidovi mržnje srušiti na zvuk liberalnih truba koje sviraju melodiju pomirenja. Ali ako je jugoslovensko jedinstvo s punim radnim vremenom nemoguće, neka varijanta s pola radnog vremena može da bude dostignuta. Narodi bivše Jugoslavije još uvek žive jedni pored drugih - ma šta naše vođe želele - i privredni, kulturni i bezbednosni činioci govore nam da treba sarađivati. Mi koji se poistovećujemo s jugoslovenskom „idejom", koji podržavamo „jugoslovenstvo", treba da koristimo naše snage da bi podsticali takvu saradnju. I hajde da ne molimo naše vlade da nam pomognu. U eri privatizacije, oslonimo se na privatnu inicijativu da bi potpomogli delimično vaskrsnuće jugoslovenskog jedinstva.

Ako se složimo da su u dubljem smislu hrvatski i muslimanski gubici od srpske ruke bili takođe i srpski gubici, a takođe i obratno, onda u jugoslovenskom građanskom ratu nijedna strana nikada nije mogla da pobedi već samo da izgubi. Stepeni gubitka, naravno, bili su različiti. Bosanski muslimani izgubili su veći postotak svojih teritorija i imali su više žrtava nego Srbi, a Srbi više nego Hrvati. Ali istovremeno, mi smo svi (uključujući Slovence, Crnogorce i Makedonce) na vrhu te zamišljene skale jugoslovenskog stradanja, mi smo svi podjednako poraženi, mi smo svi žrtve - zato što više nemamo Jugoslaviju.

III

Mogu da Vas čujem, moji zapadni prijatelji, kako kažete: Ovo su sentimentalna sanjarenja - zanesenjaštvo, svet koji postoji samo u uobrazilji - jednog hroničnog, okorelog, upornog, nepokajanog „jugonostalgičara". Možda ste u pravu, moji zapadni prijatelji, a nema sumnje da bi se svi nacionalisti bivše Jugoslavije, koji su u stvari izmislili izraz „ jugonostalgičar" da bi nipodaštavali i ismejavali nas, njihove kritičare, složili s Vama. Ali mene nije ni malo stid da priznam kako još uvek volim tu zemlju koja je ubijena surovo i bez ikakvog razloga od njene zloćudne dece. Doista, na sledećem popisu stanovništva nameravam da se izjasnim kao Jugosloven. To sam bio na popisu 1971, 1981 i 1991; to sam i sada.

Mi, prezreni jugonostalgičari, priznajemo poraz i dopuštamo da jedinstvena jugoslovenska država neće biti nanovo stvorena; mi ipak nećemo dozvoliti da se njen damnatio memorie nastavlja bez našeg protivljenja niti ćemo priznati da su ubice Jugoslavije bile u pravu. Jugoslavija je bila nevina, oni su krivi. Ta mnogo oklevetana zemlja nije gušila nacionalne kulture, niti one cvetaju posle njenog nestanka; ona nas nije porobljavala, niti smo sada slobodni; nikakva tiranija nije oborena, niti je postignuto oslobođenje. Antijugoslovenski nacionalisti nisu izvršili herojsko delo - oni su jednostavno počinili gnusno materoubistvo. Niti jedan od njih nije se istakao bilo kao politički bilo kao vojni vođa, a pogotovo nije stekao međunarodni ugled. Doista, nijedan od njih nikada nije održao uzbudljiv, nadahnut govor, ili rekao nešto mudro ili duhovito što bi trebalo da pamti potomstvo.

Posle Drugog svetskog rata, napori zemalja Trećeg sveta da se oslobode od kolonijalne dominacije uživali su podršku mnogih ljudi širom Zemljine kugle. Napredni intelektualci i levica uopšte, videli su antikolonijalnu borbu kao plemenitu čak i kada je vođena surovim sredstvima, jer je ona prevazilazila kolektivistički cilj - uspostavljanje nezavisnih suverenih država - i bila vođena za individualno ljudsko dostojanstvo i samopoštovanje. Građani imperijalnih sila često su bili na strani boraca za slobodu. Podsetimo se samo kako je Gandi bio duboko poštovan u Britaniji i da Laburistička stranka zaslužuje ne manje priznanja za nezavisnost Indije od Kongresne stranke.

Prosvećeni, tolerantni i dobronamerni u svetu, oni koji se zalažu za međunarodno poštovanje ljudskih prava i zauzimaju za ustanovljenje liberalne demokratije u svakoj zemlji, nikada nisu podsticali raspad Jugoslavije niti su cenili ili poštovali separatističke vođe. Osim toga, stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918 (kako se Jugoslavija zvala do 1929) bilo je pozdravljeno dobrodošlicom od mnogo više ljudi u svetu nego stvaranje bilo koje države nastale devedesetih godina na njenim ruševinama. Ne manje je značajno da je za više od sedam decenija svog postojanja Jugoslavija uživala podršku, doista se može reći oduševljenu podršku, svetskih vođa koje smatraju za dobre momke, za superzvezde u letopisima dvadesetog veka - Klemanso, Masarik, Ruzvelt, Čerčil i De Gol, Nehru, Kenedi i Brant, i mnogi drugi - dok su zlotvori, tirani kao Hitler, Musolini i Staljin, gotovo uvek bili njeni neprijatelji.

Van svoje nacije, antijugoslovenski nacionalisti uživali su podršku samo onih koji su ličili na njih ili imali slične probleme, predrasude i „program rada". Tako je već pre početka građanskog rata priličan broj katolika, muslimana i pravoslavaca u svetu bio na strani katolika, muslimana i pravoslavaca u Jugoslaviji. Oni su ronili suze i navijali za istovernike, skupljali novac i slali oružje. U istom duhu, Nemačka i Austrija nisu zaboravile svoje istorijske veze sa Hrvatskom, niti Rusija i Grčka svoje sa Srbijom. I kao što je bilo najlakše predvideti, Albanci iz Albanije borili su se rame uz rame s Albancima na Kosovu protiv srpske policije i vojske, a u proleće 2001. počeli su da se bore sa svojim sunarodnicima u zapadnoj Makedoniji protiv makedonskih snaga.

Kada je kolonijalna vladavina okončana, ljudi iz novooslobođenih zemalja bili su puni oduševljenja za nacionalnu obnovu. Posebno su mladi bili spremni da se žrtvuju za opšte dobro. Ovaj period retko je trajao duže od nekoliko godina i najčešće je završavao u razočaranju što se tiče ustanovljenja liberalne demokratije i ubrzavanja ekonomskog rasta. Ipak, on je bio dokaz da su nacionalne revolucije bile nepatvorene. U novim postjugoslovenskim državama, vera, nada i spremnost da se ponese veliko breme za vlastitu zemlju bili su retki; samo je šovinistička mržnja bila izobilna. Veoma mnogo su porasle krađe, prevare, šverc, pronevere i utaje, i ubistva u mafijaškom stilu. Umesto posvećenosti vlastitoj zemlji, prevladavao je „onaj tobožnji patriotizam od koga su toliki ljudi, u svim dobima i zemljama, pravili veo za skrivanje ličnog interesa" - kako je Džejms Bosvel objasnio dobro poznatu ali zbunjujuću izreku Semjuela Džonsona da je „patriotizam poslednji izgovor nitkova". ( James Boswell, Life of Johnson, Oxford University Press, 1980, first published in 1791, 615.)

Zašto onda treba da se stidim zbog moje nostalgije za Jugoslavijom? Naprotiv, sve nas „bivše Jugoslovene" treba da muči osećanje krivice i griža savesti zato što se Jugoslavija raspala i posebno zbog načina na koji se to dogodilo. Ne samo da je naš gubitak bio veliki, već smo oduzeli međunarodnoj zajednici uglednog člana. Za vreme čitavog svog postojanja, od kraja Prvog svetskog rata do kraja Hladnog rata, Jugoslavija je bila poštovana zemlja koja je održavala diplomatske veze s gotovo svim zemljama sveta. Susedi su je se retko plašili i bila je često vrlo angažovana u zagovaranju pomirenja na Balkanu. U srazmeri sa svojom srednjom veličinom i skromnim privrednim resursima, bila je blagotvoran, konstruktivan činilac u evropskoj politici. Njen duh nezavisnosti i napori da ustanovi sklad među svojim različitim nacionalnim grupama bili su primer mnogim zemljama.

Od ranih šezdesetih godina Jugoslavija je bila vodeća zemlja pokreta nesvrstanih koji je obuhvatao mnoge države u Africi, Aziji i Latinskoj Americi. Ne mali broj političkih analitičara, uključujući i mene, kritikovao je ovaj pokret. ( Vidi, na primer, Aleksa Djilas, "Yugoslavia After Non-Alignment," The New Leader, April 6, 1981, 7-9.) Ja nisam bio u principu protivan njegovim ciljevima, kao što su okončavanje kolonijalizma, pomoć zemljama Trećeg sveta ili smanjivanje konfrontacije supersila. Ali ukazivao sam na to da pokret nesvrstanih nema prava da zove sebe „savest čovečanstva" budući da je većina njegovih država članica, uključujući i Jugoslaviju, kršila ljudska prava i da su im tamnice bile pune političkih zatvorenika. Zatim, pokret nije delio ravnomerno svoju naklonost kapitalističkom Zapadu i komunističkom Istoku: nesvrstani su često uzimali stranu sovjetske imperije i potpomagali njena bespravna i nasilna zakoračenja u Trećem svetu. Naposletku, ja sam dodavao da je za Jugoslaviju nesvrstanost veoma skupa, zbog Titovog apetita za grandioznim konferencijama i njegove želje da se šepuri na svetskoj političkoj sceni.

Posmatrajući s mog sadašnjeg vidikovca s koga se sve lepo vidi, još uvek mislim da su moje kritičke primedbe bile ispravne. Bilo kako bilo, pokret se pokazao neefikasnim u sprečavanju i zaustavljanju ratova između država članica i gotovo da je nestao s međunarodne scene. I neka je stid nas „bivše Jugoslovene" što nismo sprečili Tita da vlada autokratski unutar zemlje i što smo mu dozvolili da zadovoljava svoju megalomaniju i pretencioznost van nje. Ipak, možemo biti ponosni što je u vreme Hladnog rata, kada je postojala stvarna opasnost od nuklearnog holokausta, naša zemlja bila jedna od onih koje su podstrekavale Sjedinjene Države i Sovjetski Savez da mirno koegzistiraju i što smo u našim sobom obuzetim, paranoidnim balkanskim srcima našli nešto samilosti za Treći svet, za „bedne Zemlje". (Ovo je, naravno, naslov dirljive, razjarene, raspaljive, uticajne knjige Franca Fanona u kojoj opravdava antikolonijalno nasilje. Les Damnes de la terreje prvi put objavljena 1961. s predgovorom Žan Pol Sartra.)


IV

Vi, dakle, odmahujete glavom, moji zapadni prijatelji, i Vaši glasovi se povišavaju: Jugoslavija je bila diktatura! Kako se usuđuješ da je uzdižeš i veličaš! Zar si zaboravio „lični režim" kralja Aleksandra, dendijevsku, oholu autoritarnost njegovog brata od strica kneza Pavla, neograničenu vladavinu Tita i komunističke partije? S velikodušnom pomoći vas, njegovih podanika, Tito je preobrazio sebe u Ersatz monarha, uz ogradu da su njegovo držanje i rasipnost više podsećali na Habsburge nego na Karađorđeviće. Diktatura je bila prirodni oblik vladavine za Jugoslaviju. Zemlja nikada nije mogla da bude nešto drugo jer nije bilo drugog načina da vas - Srbe, Hrvate, čitavu bulumentu - drži na okupu. Nacionalistički sukobi jednostavno nisu mogli biti ublaženi a pogotovo ne uklonjeni demokratskim sredstvima. Budući da je gotovo nemoguće da se s Vama ljudima komunicira - kao što ovaj razgovor obilno potvrđuje - nema drugog do da vam komandujemo i da vas kontrolišemo. Da je Jugoslavija nadživela pad Berlinskog zida, ipak bi ostala diktatura. Možda biste vi Srbi pronašli neki novi, originalan način da ugnjetavate druge i same sebe. Valjda biste izmislili postmoderni surogat za onu nekad avangardnu dominatrix, Savez komunista? Mi rado odajemo poštovanje vašim kreativnim sposobnostima u tim stvarima. Premodelovana Jugoslavija, međutim, ipak ne bi bila slobodna zemlja.

Vi krivo shvatate reči i dela zapadnih političara koji su podržavali Jugoslaviju. Oni nisu bili plemeniti idealisti već promućurni, čak cinični, realisti. U međuratnom periodu oni su se upinjali da podupru sve države koje su opkoljavale gnevnu postversajsku Nemačku; Jugoslavija je bila važna karika u tom antirevizionističkom lancu. Za vreme Hladnog rata, njima je, naravno, bilo milije da budete izvan Varšavskog pakta a ne njegov deo i davali su ambasadorima koje su slali u Beograd jednostavna uputstva: Pomažite jugoslovensko jedinstvo, a ne brinite za demokratiju! Posle pada komunizma ne postoje razlozi za „sanitarne kordone" u Evropi. Nama, današnjim Zapadnjacima, vaša zemlja se činila anahronizmom, kao da je dinosaurus ili parni brod. Možda vi niste potpuno naivni u vezi s motivima zapadnih vođa u prošlosti. Istina je da je nas baš briga jesu li oni ili nisu bili iskreni. I zato smo telefonirali našim ambasadama: Pomažite demokratiju, a ne brinite za jedinstvo! Odmah je postalo očigledno koliko je Jugoslavija bila neprirodna tvorevina. Prestanite da žalite smrt nečega što nikada nije ni bilo živo i podarite vašu bizarnu zbirku argumenata za i protiv Jugoslavije muzeju istorijskih tričarija.

Nešto od toga što kažete, moji zapadni prijatelji, jeste tačno, doista bolno tačno. Ali mnogo toga nije ispravno ili je previše uprošćeno ili i jedno i drugo. Dozvolite mi da na Vaše kategoričke odgovore uzvratim kolebljivim pitanjima. Zar nije moguće da su projugoslovenski zapadni državnici bili u isto vreme idealisti i realisti? Zašto bi bilo nemoguće da nekome jedna zemlja bude potrebna i da joj se takođe divi? Nacionalisti su morali mnogo da se trude da unište Jugoslaviju i ona je mnogo krvarila pre nego što je izdahnula - zar Vas to ne navodi na pomisao da je bila daleko od beživotne? Posebno pitanje Amerikancima: Zar Vas raspad Jugoslavije ne podseća na Vaš vlastiti Građanski rat, ali na varijantu u kojoj južnjačka Konfederacija pobeđuje i zatim se sama raspada na države članice?

Da li je doista tako teško zamisliti demokratsku Jugoslaviju u novoj Evropi? Zar ne bi ona, upravo zbog svog mnogonacionalnog sastava, bila zemlja koja je veća od onoga kolika je i primer za Evropu kako da produži sa svojim ujedinjavanjem? Na koji način su male, siromašne zemlje s demokratskim deficitom, koje su zamenile Jugoslaviju, manje veštačke i savremenije od nje? Vi me optužujete da sam sentimentalista, sanjar, utopista, ali zašto je Vas tako lako obmanuti? Šta se dogodilo s Vašim osećanjem za smešno? Zar Vam nije providno njihovo visokoparno besedništvo o ljudskim pravima, demokratiji, toleranciji, „evropskim vrednostima"? Kako ne shvatate da su sa svojom nadutošću i razmetljivošću postjugoslovenske države slaba imitacija, u stvari smešno podražavanje, evropskih devetnaestovekovnih nacionalnih država?

Između dva svetska rata, fašizam je napredovao u Južnoj Evropi, staljinizam u Istočnoj, nacizam u Srednjoj. Ali, izgledi za demokratiju bili su takođe tmurni u mnogim zemljama van neposrednog domašaja „totalitarizma" i čak su davnašnje demokratije izgledale nestabilne. Na primer, u Parizu za vreme nemira u februaru 1934, policija je ubila nekoliko desetina ljudi. Od svih zemalja u ogromnom prostoru opasanom Nemačkom, Sovjetskim Savezom i Turskom, istoričari danas priznaju samo Čehoslovačkoj da je bila demokratija. Ali, čak je i Masarikova republika imala ozbiljnih mana; Česi su neodoljivo prevlađivali i isključivali Slovake, sudetske Nemce i Mađare iz političkog procesa.

U demokratiju-lomećoj, slobodu-mrzećoj, nasilje-obožavajućoj međuratnoj Evropi, diktature dva rođaka Karađorđevića ne izgledaju ni neobične ni neobično zle. A između proglašenja Jugoslavije 1. decembra 1918. i Aleksandrovog pronuncijamenta 6. januara 1929, Jugoslavija je bila parlamentarna demokratija. Ne baš prava, naravno, budući da je naš parlament često bio ograničen, ponekad ometan, uvek buran. Ipak, bio je i živ i živahan i nije bilo tiranije.

U kraljevini u nastajanju svadljivih Južnih Slovena, ozbiljni napori da se razreši nacionalno pitanje doista su bili retki. Retko ko je, međutim, bio ravnodušan. Demokratski izabrane vlade, režimi Aleksandra i kneza regenta Pavla, i opozicija (ona desna gotovo koliko i ona leva), srpski političari ne mnogo manje nego nesrpski - svi su brinuli, uzdisali, izražavali zabrinutost, plakali, pravili viceve, vikali, molili, pretili, pravili primedbe, pisali, objavljivali, rešavali da nešto učine, odlučivali da malo pričekaju, držali sastanke, organizovali i vodili demonstracije i protivdemonstracije, skicirali programe, spremali planove. Da nije bilo Drugog svetskog rata ili da je mir duže trajao ili da je Vermaht nekako mimoišao Jugoslaviju, sasvim je moguće da bi se osporavano kraljevstvo mirno preobrazilo u federaciju i na taj način učvrstilo. Ali jedva nešto više od dve decenije mira nisu bile dovoljne da bi se razrešila sporna pitanja od kojih su neka bila vekovima stara.

Nikom nije milije od mene da se složi s Vama, mojim zapadnim prijateljima, da Titov režim nije bio demokratski. Ali, to je bilo zato što su jugoslovenski komunisti bili, pa, komunisti; ne zato što su bili Jugosloveni. Kao njihovi rođaci u drugim zemljama, oni su odlučili da slobodu privremeno isključe dok se ne stvori društvo koje je besklasno, bezdržavno, bezkonfliktno i uopšte bez svih-loših-stvari. Raj neće biti dostignut i, bez želje da uvredim, čak ni NATO ga nikad ne bi mogao dostići. Završiću parafrazirajući „Sakija" o dobrim kuvarima - komunisti su bili dobri diktatori kako već to ide s diktatorima; i kako već to ide s diktatorima otišli su. ("The cook was a good cook, as cooks go; and as cooks go she went." Saki (H. H. Munro), "Reginald on Besetting Sins," The Penguin Complete Saki, Penguin Group, London 1982, 27.) I njihov mirni izlazak, uz njihovu borbu protiv fašizma, bio je najbolje što su ikada učinili.

Nema dokaza da je jugoslovenski komunizam bio stroži od drugih komunističkih režima u svetu, a postoje doista dokazi da je bio blaži. I može se, u najmanju ruku, sumnjati da bi naš komunizam bio tolerantniji i otvoreniji da na neki način nije bilo Jugoslavije već samo južnoslovenskih komunističkih nacionalnih država. Istina je da je Tito, slično Karađorđevićima, često koristio pretnju koju su nacionalne konfrontacije predstavljale, ili se tvrdilo da su predstavljale, državnom jedinstvu kao izgovor da uguši sve kritičare i istera iz partije sve koji bi da budu reformatori. Ali, onda je takođe istina da je postojanje množine naroda, koje je pod komunizmom našlo institucionalni izraz u federalnom sistemu šest republika i dve autonomne pokrajine, doprinosilo stepenu političkog pluralizma jer je nametalo neka ograničenja na monolitnu državnu vlast.

Čak i sada, s potpuno jasnim gledanjem nazad, nisam uveren da mi, Srbi, Hrvati, čitava bulumenta (kako nas Vi, moji zapadni prijatelji, zovete), nismo mogli da se složimo oko zajedničkog programa demokratskih reformi i oslobodimo komunizma mnogo ranije. Doista, bilo je nekih primera uspešne saradnje. Tito, u svojoj biti divide-et-impera vladar, ničeg se nije više bojao od stvaranja jedinstvene jugoslovenske opozicije - u partiji, van nje, u najgorem slučaju oboje - a posebno je strepeo od srpsko-hrvatskog sporazuma. Sa stanovišta čuvanja i uvećavanja svoje moći, on je bio sasvim u pravu; sa stanovišta jugoslovenske budućnosti tragično je grešio.


V

Oprostite mi što sumnjam u Vašu iskrenost, moji zapadni prijatelji, ali zar Vam doista nije stalo do Jugoslavije? Zar zaista ne biste više voleli da je protekla decenija bila drugačija? Ne pokušavate li prosto da opravdate Vašu neuspelu politiku? Često pomišljam da priželjkujete da možete pozajmiti od H. Dž. Velsa njegovu mašinu za putovanje kroz vreme i odleteti nazad u rane devedesete godine da bi učinili upravo suprotno od onoga što ste učinili. Siguran sam da znate, mada naravno nikada nećete priznati, kakva je strašna greška bila što niste nastojali da se izbori za saveznu vladu u Beogradu održe pre izbora za vlade republika i što ste tako prenagljeno priznali za nezavisne suverene države Sloveniju i Hrvatsku, i kasnije takođe Bosnu i Hercegovinu. Dozvolite mi da dodam da su ove nepromišljenosti bile tek zagrevanje za Vaše podvige kukavičluka, neodlučnosti, smetenosti, rđavog upravljanja, zlobe, bezdušnosti i licemerstva u toku jugoslovenskog građanskog rata. Drznuću se da natuknem da čim bi mašina za putovanje kroz vreme sletela u prošlost, Vi bi počeli vršiti pritisak na vodeće generale Jugoslovenske narodne armije da izvedu coup d'etat, razoružaju silom sve paravojne formacije i uhapse nacionalističke vođe. Ne bi Vas ni najmanje morilo što su Milošević, Tuđman i Izetbegović dobili izbore i uživali podršku većine svojih naroda. Bilo bi Vam lako da prenebregnete demokratiju pamteći sve brige i napore i vreme i, iznad svega drugog, novac koji ćete morati da straćite na jugoratove.

Nemačka je ujedinjena 1871. i dva svetska rata bila su posledica; Jugoslavija se raspala 1991. i izbilo je nekoliko lokalnih ratova. Evropa i svet nisu znali kako da obuzdaju moćni rajh; bili su zbunjeni kako da spreče ili zaustave države naslednice Jugoslavije da se bore jedne protiv drugih. Ukratko, za međunarodnu zajednicu bilo je vrlo teško da živi s Nemačkom i nimalo lako da živi bez Jugoslavije. I posle svih jada i muka devedesetih godina, na vidiku još nema kraja nevoljama s post-Jugoslavijom. Zora Trećeg milenijuma otkriva Bosnu razjedinjenu i nestabilnu više no ikad. Crna Gora je podeljena na one koji bi da ostanu sa Srbijom i na one koji žude za nezavisnošću, dok manjine, koje čine petinu stanovništva, nemaju poverenja u dobre namere većine, koja sa svoje strane dovodi u pitanje njihovu lojalnost. Kosovo niti je demokratsko ni multietničko - mada su za vreme bombardovanja Srbije u proleće 1999. NATO vođe čvrsto obećale da će ga učiniti i jednim i drugim; Zapad ne želi da vlada Kosovom zauvek i ne može da mu da nezavisnost jer bi to učinilo područje nestabilnim, a ipak zna da provincija nikada ne bi mogla ponovo biti uključena u Srbiju. Makedonija se raspada slično kao Bosna - zapadni deo će biti muslimanski albanski, a središnji i istočni pravoslavni makedonski; borba je sve krvavija i propraćena etničkim čišćenjem. Kada se to sve sabere ispada prava propast: ne manje nego četiri postjugoslovenska politička entiteta imaju sumornu budućnost, dok Srbija, Hrvatska i čak Slovenija pate od demokratskog deficita i privreda im ne zadovoljava (u slučaju Slovenije privreda je samo srednja). A Vi, moji zapadni prijatelji, kažete mi da je Jugoslavija bila veštačka zemlja.

Kad god osećam nostalgiju za Jugoslavijom, a to mi se često događa, ja se prisetim - s nostalgijom, naravno - onog starog vica u kome nostalgičar kaže da ni nostalgija nije ono što je nekad bila. Vrlo duhovito, ali se u stvari uopšte ne odnosi na mene, budući da se moja jugonostalgija sve vreme poboljšava. Ja čeznem za Jugoslavijom ne samo zbog onoga što je bila, već čak više zbog onoga što je mogla da bude. Moje jugoslovenstvo uvek je bilo mešavina. Shvatao sam da je Jugoslavija najrazumniji i najpraktičniji, sasvim jednostavno najantidestruktivniji, odgovor na teško južnoslovensko nacionalno pitanje, a takođe sam bio oduševljen vizionarskom idejom koja je omogućavala malim južnoslovenskim narodima da se kroz ujedinjenje oslobode od porobljenosti i ne budu sporedni i zanemarivi. S Jugoslavijom, mi bi bili partner u evropskoj politici - ne, suvišno je reći, jednaki Nemačkoj ili Francuskoj, ali ipak partner. I bili bi na vrhu liste za prijem gde god bi hteli da se učlanimo - Evropsku uniju, NATO, čitavu bulumentu.

Verovao sam u gradsko jugoslovenstvo, ne u neko polumitsko stapanje južnoslovenskih seljaka s njihovim zbog neobičnosti dopadljivim nošnjama i čudnovatim legendama. Za mene je osovina jugoslovenstva bila saradnja između Beograda i Zagreba - ne samo zato što je stavljala tačku na najopasniji od svih južnoslovenskih sukoba, već takođe i zato što su to bila dva najveća grada, s najviše industrije, najvećim brojem kulturnih ustanova i značajnim univerzitetima. Kroz njih smo mogli da razmenjujemo ideje i tehnologiju s Evropom i svetom na skoro jednakoj osnovi. I Jugoslavija nije bila samo način da postanemo stabilniji, mirniji, slobodniji, bogatiji i poštovaniji, već takođe i pametniji i više kosmopolite. Da samo spomenem kako se pad srpske istoriografije, uz svega nekoliko časnih izuzetaka, u palanačko samosažaljenje i šovinizam ne bi dogodio da je Jugoslavija preživela.

Na kraju i na poslednjem mestu, ali ne bez značaja, mi bismo osvojili zajedno mnogo više medalja na Olimpijskim igrama nego što je zbir medalja koje osvajamo odvojeno. Jugoslovenski nacionalni timovi u fudbalu, košarci, vaterpolu, rukometu i odbojci bili bi mnogo jači (uzgred, još jedna zajednička osobina Južnih Slovena je njihova ljubav prema timskim sportovima s loptom i veština u njima). Izbegli bismo bruku da budemo bivša svetska sila u šahu, ispred koje je bio samo Sovjetski Savez, koja danas nema nijednog igrača među sto najboljih na svetu. I naša turistička industrija ne bi propala; to je značilo ne samo manjak strane valute već i manje dodira sa strancima, po mogućstvu mladim i lepim. (Ako je Jugoslavija imala dobro razvijen superego, onda je jedino ispravno što je takođe imala razvijen id.)

I tako, moji zapadni prijatelji, sada pošto sam dodao nešto smeha mnogim suzama, opraštam se od Vas. Nadajmo se da nije daleko vreme kada će mnogi „bivši Jugosloveni" shvatiti da je građanski rat koji smo vodili bio protiv nas i naše budućnosti. Onda možemo da pretvorimo mir među Južnim Slovenima u nešto više od odsustva rata: otvorene granice za posetioce i dobra, privrednu saradnju, kulturne razmene, poštovanje za razlike i kraj poricanju sličnosti, zajedničko traganje za istorijskom istinom, solidarnost i zajednički glas o regionalnim i evropskim pitanjima. Na taj način ćemo istovremeno podići spomenik Jugoslaviji i dići je iz mrtvih.

"Funeral Oration for Yugoslavia: An Imaginary Dialogue with Western Friends," in Yugoslavism: Histories of a Failed Idea, 1918-1992, Dejan Djokic, ed., Hurst & Company, London 2003.

„Posmrtni govor Jugoslaviji (1): Skupo plaćeno iskustvo", Politika, 5. avgust 2003; „Posmrtni govor Jugoslaviji (2): Jedan zamišljen dijalog", Politika, 6. avgust 2003; „Posmrtni govor Jugoslaviji (3): Po mnogo čemu slični", Politika, 7. avgust 2003; „Posmrtni govor Jugoslaviji (4): Sentimentalna sanjarenja", Politika, 8. avgust 2003; „Posmrtni govor Jugoslaviji (5): Nostalgija bez stida", Politika, 9. avgust 2003; „Posmrtni govor Jugoslaviji (6): „Izgledi za demokratiju", Politika, 10. avgust 2003; „Posmrtni govor Jugoslaviji (7): „Komunizam i tolerancija", Politika, 11. avgust 2003; „Posmrtni govor Jugoslaviji (8): Putovanje kroz vreme", Politika, 12. avgust 2003; „Posmrtni govor Jugoslaviji (9): Gradsko jugoslovenstvo", Politika, 13. avgust 2003.