Jugoslovenska tragedija:
Balkanizacija ili konačna evropeizacija?


Pre mnogo godina raspravljao sam s jednim rođakom o Gorskom vijencu, epskoj drami u stihovima koju je napisao Petar II Petrović Njegoš, gospodar i pravoslavni vladika Crne Gore. Ta drama - Izgubljeni raj srpske književnosti - odvija se u ranom osamnaestom veku i bavi „etničkim čišćenjem" Crnogoraca koji su se preobratili u islam.

Kao vladar, Njegoš nije sprovodio krajnju antimuslimansku politiku. Ali, njegova poezija odzvanja dubokim neprijateljstvom prema islamu. On smatra da je borba protiv njega od kosmičkog značaja, izvan razmatranja običnog morala. U strašnim i lepim stihovima, Njegoš upozorava da će hrišćanska i muslimanska vera plivati u krvi; vera koja ne potone dokazaće svoju nadmoćnost.

Moj rođak, koji je nedavno došao iz Crne Gore da studira u Beogradu, izražavao je svoju ljubav prema Njegoševoj poeziji, kada sam ga zapitao: „Kako su muslimani u tvom razredu reagovali kada su morali da čitaju Gorski vijenac i da uče delove napamet?" Nije umeo da odgovori. Nikad mu nije palo na pamet da zapita svoje muslimanske školske drugove takvo pitanje - iako su mu neki od njih bili bliski prijatelji. Očigledno, nije ih povezivao s muslimanima protiv kojih je Njegoš pisao.

I

Moj rođak, kao mnogi drugi Srbi i Crnogorci, imao je ambivalentan stav prema muslimanima. Budući da se muslimani ne razlikuju od Srba jezikom i izgledom, Srbi su ih obično smatrali za „naše ljude". Prijateljstva i mešoviti brakovi bili su česti. Ipak, u isto vreme, Srbi nisu mogli da zaborave svoju istoriju. Ona uči da je Osmansko carstvo, koje je u petnaestom veku donelo islam na Balkan, bilo apsolutno zlo. Osmanska vladavina nesumnjivo je bila surova i hrišćani koji su živeli pod njom imali su manje koristi od evropske civilizacije nego oni u susednim habsburškim zemljama. Ali Osmansko carstvo je u nekim periodima pokazivalo više verske tolerancije nego katolička srednja Evropa, gradilo je puteve i mostove i začelo je gradski život na Balkanu. Bilo je suviše pojednostavljeno tvrditi da je „pet vekova pod turskom vlašću" donelo samo nasilje i poniženja, kulturno opadanje i političku marginalizaciju.

Srpski ustanci ograničili su osmanlijsku vlast u Srbiji u prvoj polovini devetnaestog veka, ali je Bosna i Hercegovina oslobođena od nje tek 1878 - kada je Berlinski kongres stavio ovu provinciju pod austrougarsku upravu. Pod Osmanlijama, mnogi Sloveni koji su se preobratili u islam uživali su privilegovan položaj. Srbi su smatrali ove preobraćenike za izdajnike, mada su većina njih postali muslimani već u šesnaestom veku i malo se zna o tome zašto su odbacili hrišćanstvo. U narednim vekovima, oni su razvili svoju posebnu kulturu.

Kroz svoju istoriju, Srbi su videli sebe ili kao plemenite heroje ili kao nevine žrtve. Ova karakterizacija pojavljuje se nanovo i nanovo u istorijskim knjigama, književnosti i umetnosti, kao i u udžbenicima i novinama. Srpski političari uvek su težili ka nacionalnom proširenju i Srbi su se često borili za „oslobođenje" teritorija koje u stvarnosti nisu bile srpske. Samozaljubljeno i samosažaljivo gledanje na vlastitu istoriju, spojeno s ambicioznom i ratobornom nacionalnom politikom, bilo je takođe bitna oznaka Hrvata i muslimana. Hrvati su videli sebe kao „bastion hrišćanstva" koji je štitio Evropu od Turaka Osmanlija. Oni su smatrali da imaju pravo na Hrvatsku koja bi uključila čitavu Bosnu i delove Srbije i Crne Gore. Za vreme Drugog svetskog rata, nemački i italijanski okupatori Jugoslavije dali su gotovo sve ove teritorije hrvatskim fašistima (ustašama). Ustaše su onda pokušale da „očiste" Veliku Hrvatsku od Srba - pokoljima, proterivanjima i nasilnim preobraćenjima iz pravoslavne vere u katolicizam. Muslimani su bili ponosni na svoje nasleđe i na Osmansko carstvo na čijoj su se strani njihovi preci borili protiv balkanskih i srednjoevropskih država; oni su mrzeli Gorski vijenac. Stremili su prevlasti nad Srbima i Hrvatima u Bosni i pripajanju njoj delova Srbije i Crne Gore u kojima je bila muslimanska manjina.

Ali Srbi, Hrvati i muslimani nisu bili izuzetak u Srednjoj i Istočnoj Evropi. Od kraja devetnaestog veka, slične strasti i ekspanzionističke namere mogle su se naći kod većine naroda u regionu. Nemačka je bila najupadljiviji slučaj nacije uverene da zaslužuje više nego što joj je istorija dodelila. Njen narod je bio nameran da dokaže kako može da bude stvaralac Weltgeschichte. Poljaci su takođe smatrali Poljsku - podeljenu između Rusije, Austrije i Pruske - za Hrista među narodima. Želeli su da prošire njene granice od Baltika do Crnog mora. Mađari su u međuratnim godinama kukali nad „kalvarijom" kroz koju je njihova država prošla u mirovnim ugovorima posle 1918. Za vreme Drugog svetskog rata oni su pokušali da traže nazad zemlju, ali neMađari su bili većina na većini teritorija koje su hteli da povrate. Ukrajinci i Rumuni, Bugari i Grci, čak Makedonci - svi su u različitim vremenima osećali preterano nezadovoljstvo i imali megalomanske ambicije.

U toku devetnaestog i dvadesetog veka, granice Srednje i Istočne Evrope često su bile osporavane. Krvave i nestabilne, one su se pomerale na istok i zapad, sever i jug. Opijena nekritičkim, pseudoromantičnim gledanjem na istoriju, nacija se borila protiv nacije. Milioni ljudi bili su ubijeni ili proterani, dok su manjine koje su preživele često na silu asimilovane.

Zapadnoevropljani su takođe vodili brutalne ratove. Ali njihove države su obrazovane od strane jakih dinastija koje su učvrstile već (relativno) etnički homogene teritorije. Stare i neprekinute, ove države su u velikoj većini slučajeva imale stabilne granice; izbijanja nasilja bila su retka. Nasuprot tome, takoreći do nedavno, mnogi gradovi u Srednjoj i Istočnoj Evropi bili su multietnički - slično Sarajevu pre bosanskog rata. Na primer, Vilnus, glavni grad Litvanije, prestao je da bude pretežno poljski tek posle Drugog svetskog rata. Bio je jednom središte jevrejske kulture i nazivan je „Jerusalim severa". Sada je gotovo potpuno litvanski. Bratislava, glavni grad Slovačke, bila je nemačko trgovačko središte i do 1848. sedište mađarske skupštine. Slovaci, njena sadašnja većina, bili su manje od petine stanovništva kada se Habsburška monarhij a raspala 1918.

Čak dalje na jug (van Evrope geografski mada ne politički), Izmir, najvažniji grad u Maloj Aziji posle Ankare, imao je istu sudbinu. Kao posledica turske pobede u ratu s Grčkom 1921-22, promenio je svoj vekovima star evropski i grčki karakter i postao turski grad. Sâm rat je bio propraćen masakrima i proterivanjima. Takvi su bili i Balkanski ratovi 1912-13 (koji su počeli kada su Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka pokušale da isteraju Osmansku Tursku iz Jugoistočne Evrope), i Prvi i Drugi svetski rat.

Nacisti su gotovo sasvim ispraznili Srednju i Istočnu Evropu od njenog jevrejskog stanovništva. Zbog svog opsega, iracionalnosti i sistematskog izvršenja, ovaj zločin je opšte poznat. Ali puna istorija terora u Srednjoj i Istočnoj Evropi tek treba da bude napisana. Mnoga strašna dela gotovo su nepoznata. Na primer, nije mnogo ljudi čulo za ubistvo stotina hiljada katoličkih Poljaka od strane ukrajinskih nacionalista. Između 1942-44. u provincijama Galiciji i Volinskoj stanovnici jednog sela za drugim bili su sasečeni u komade ili zatvoreni u crkve koje su onda zapaljene.

Početkom devetnaestog veka, pre pojave moderne nacionalne države, Srednja i Istočna Evropa sastojala se od etničkih grupa kao što je pokrivač sastavljen iz parčadi. Manjine su bile toliko velike da je jedva bilo moguće reći ko je većina. Ali sada se Srednja i Istočna Evropa sastoji od nacionalnih država sa uglavnom homogenim stanovništvom. Velike manjine su izuzetak. Ako je fanatizam evropskih verskih ratova u šesnaestom i sedamnaestom veku našao svoj princip u cuius regio, eius religio, onda bi načelo ne manje fanatičnog modernog nacionalizma moglo da bude „etnička grupa koja pobedi, dobija teritoriju".

Kulturne i političke vođe koje su podigle granice i prouzrokovale etničku jednolikost bile su krive za izazivanje beskrajne ljudske patnje i za razaranje kulturne raznolikosti. Ponekad su nazivane „fašisti" (i za vreme Drugog svetskog rata ponosno su sebe tako označavale), ali ono što su činile bilo je odurnije od bilo čega što su Musolini, Franko ili Salazar ikad izvršili.

II

Ipak, moralna odbojnost ne sme da nas zaslepi u odnosu na tragičnu činjenicu da svi napori da se zaustavi formiranje homogenih nacionalnih država nisu uspeli. Ni Hoencolerni, Habsburzi, Romanovi, niti Osmansko carstvo, koji su jednom vladali Srednjom i Istočnom Evropom, niti komunistički internacionalizam, nisu mogli da se odupru snazi modernog nacionalizma. Niti je smišljen realističan plan za preokretanje etničkog čišćenja. Proterani dobijaju naklonost, ali se nikada ne vraćaju.

Između 1918. i 1991, Jugoslavija je sa svojim mnogonacionalnim sastavom bila častan izuzetak u Srednjoj i Istočnoj Evropi. Jugoslovenski građanski rat, koji je vođen u Hrvatskoj od 1991. i u Bosni od 1992, odlikovao se velikom svirepošću prema civilima, upravo zato što je njihovo proterivanje sa osvojenih teritorija bilo jedan od glavnih ciljeva sve tri grupe. Muslimani su bili najbrojnije žrtve, ali su stotine hiljada Srba i Hrvata takođe patile. Malo je poznata činjenica na Zapadu da je bilo oko šest stotina hiljada izbeglica u Srbiji, najveći broj njih Srbi proterani iz Hrvatske i Bosne, čak i pre dolaska daljih dve stotine hiljada posle hrvatskih ofanziva u maju i avgustu u zapadnoj Slavoniji i Krajini.

Prema popisu stanovništva iz 1991, bilo je 581 663 Srba u Hrvatskoj. Sada ih je samo sto trideset hiljada. Ofanziva u Krajini bila je završnica „konačnog rešenja" srpskog pitanja u Hrvatskoj. To je započeto od ustaša 1941. i ponovo pokrenuto kada je Franjo Tuđman došao na vlast maja 1990. U 1995. Tuđman je ostvario jedan vek star san militantnih hrvatskih nacionalista da se stvori etnički i verski „čista" Hrvatska. Zemlja je sada preko devedeset posto hrvatska i katolička.

Masovna izbacivanja dogodila su se ne samo pod pretnjom upotrebe oružja; zlostavljanje i atmosfera straha bili su dovoljni da učine da ljudi beže. Jedna druga moja rođaka, ćerka srpskog oca i hrvatske majke, bila je menadžer u zagrebačkoj banci kada je Tuđman došao na vlast. Jednog dana našla se bez objašnjenja na nižem položaju. Kada je u Hrvatskoj izbio rat, kolege su prestale da razgovaraju s njom i počele da je nazivaju pogrdnim imenima. Na svom stolu je ponekad nalazila novinske članke o srpskim svirepostima. (Ovo proganjanje ne bi privuklo ekipu SiEnEna niti bi se o njemu diskutovalo na međunarodnoj mirovnoj konferenciji, ali je za nju bilo dramatično.) Ona je napustila posao i stan i otišla u Beograd sa svojim mužem, tri ćerke i onoliko imovine koliko je moglo da stane u automobil. Nekih četrdeset hiljada Srba iz Zagreba, oko dve trećine srpskog stanovništva glavnog grada Hrvatske, otišli su iz sličnih razloga. Oni većinom nisu bili tučeni, silovani ili neposredno ugroženi, ali nisu bili u mogućnosti da vode pristojan ljudski život.

Isto važi i za stotine hiljada Hrvata i muslimana. Srpska većina u mnogim bosanskim gradovima bila je posebno surova prema muslimanima. U poređenju s tim, Beograd je bio sama tolerancija. Ipak su se mnogi muslimani osećali ugroženim. Jedni su otišli, drugi uzeli srpska imena. Jedan muslimanski građevinski preduzimač mi je objasnio: „Ne želim da moje preduzeće gubi poslove vredne stotine hiljada nemačkih maraka samo zbog mog muslimanskog imena." Ova iskustva ostavila su neizbrisiv trag. Izgledi da se nanovo pomeša stanovništvo u Hrvatskoj i Bosni i da se obnovi Bosna kao multietnička država su nikakvi.

III

Građanski rat u Jugoslaviji deo je istog užasavajućeg procesa stvaranja granica i etničke homogenizacije kroz koji je ostatak Evrope već prošao. Ono što se dešava nije balkanizacija već evropeizacija, i ona je nepovratna. Međunarodna zajednica nije bila spremna da pošalje stotine hiljada vojnika u bivšu Jugoslaviju, a ništa manje ne bi bilo dovoljno za njenu ponovnu integraciju.

Ali, zar nije mogla biti sila u zemlji dovoljno snažna da pobedi nacionaliste, ponovo ujedini zemlju i preokrene etničko čišćenje? Naposletku, partizani koje su predvodili Tito i komunisti, upravo su to učinili pred kraj Drugog svetskog rata, za vreme koga su hrvatski, srpski, muslimanski i drugi nacionalisti počinili užasne zločine.

Postoje dva razloga za odsustvo projugoslovenskog pokreta. Prvo, nacionalizam je mnogo rašireniji danas nego za vreme Drugog svetskog rata. U ono vreme, samo je manji broj ljudi učestvovao u političkoj ili vojnoj borbi. Ali porast pismenosti i obrazovanja i širenje medija preneli su nacionalizam masama. Drugo, Srbi, Hrvati i muslimani već svi imaju snažno osećanje déja vu. Nacionalistički sukobi za vreme Drugog svetskog rata znatno su prevazilazili u užasu ove u sadašnjem ratu.

Moj pokojni otac, disidentski književnik i partizanski vođa Milovan Đilas, bio je svedok mnogih grozota. U julu 1942. on je otputovao u Hurije, srpsko selo u Hercegovini, pošto je u njemu izvršila pokolj ustaška Crna legija. Bilo je malo preživelih. Među mrtvim telima „natrpanim jedno do drugog kao da ih je oluja zgomilala" on je našao „...majku, sa crnim trepavicama i obrvama... koja podseća na romantičnu sliku zaklanih majki s detetom. Ali ovo je bila stvarna majka, koja još drži odojče na grudima." (Milovan Djilas, Parts ofa Lifetime, edited by Michael and Deborah Milenkovitch, Harcourt Brace Jovanovich, New York and London 1975,135. Tekst u Parts of a Lifetime je prevod, uz skraćenja, Đilasovog zapisa objavljenog u Vladimir Dedijer, Dnevnik - Prvi deo (od 6. aprila 1941. do 27. novembra 1942), drugo izdanje, Državni izdavački zavod Jugoslavije, Beograd 1945, 237-240. (Prim. autora uz ovu knjigu eseja.)) Ne po prvi put u srpskoj istoriji, stvarnost je odgovarala romantičnim slikama patnje. Kada korimo Srbe zbog njihovog agresivnog samosažaljenja, ne smemo da zaboravimo da su oni često bili stvarne žrtve - i nikada više nego za vreme Drugog svetskog rata od ustaške ruke.

Srpski nacionalisti preteruju kada navode da je broj Srba ubijenih od ustaša milion i više. Ali, čak i realistične procene od dve do tri stotine hiljada bude predstavu o užasnom broju mrtvih. Ne tako davno raspravljao sam o Jasenovcu, najvećem ustaškom logoru smrti, sa Srpkinjom koja se kao partizanka borila protiv ustaša. Ako su nacistički logori bili fabrike smrti, Jasenovac je bio srednjovekovni podrum za mučenje. Kada sam navodio demografske studije koje pokazuju kako Jasenovac nije mogao da uzme sedam stotina hiljada srpskih života, ova inače nenacionalistički nastrojena žena je uzviknula: „Taj logor je bio tako užasan da bilo koja procena žrtava koju čovek dâ je previše mala."

Za vreme Drugog svetskog rata, mnogi Hrvati priključili su se partizanima i borili protiv ustaša isto tako kao što su se borili protiv Nemaca i Italijana. Desetine hiljada hrvatskih civila je nastradalo - mnogi od njih žrtve četnika (srpskih gerilaca koji su bili nacionalisti, rojalisti i antikomunisti). Ali posle Drugog svetskog rata većina Srba bila je nezainteresovana bilo za hrvatsku antifašističku borbu bilo za njihove gubitke. Hrvati su jednostavno bili zlikovci.

Ovi stavovi bili su samo delimično potisnuti tokom četrdeset i pet godina komunizma. Tako, kada je 1990. nacionalistička Hrvatska demokratska zajednica Franje Tuđmana odnela pobedu na prvim posleratnim slobodnim izborima u Hrvatskoj i stavila tačku na komunističku vladavinu, mnogi Srbi plašili su se najgoreg. Hrvatska se kretala ka otcepljenju dok se položaj Srba počinjao da pogoršava. Za mnoge Srbe, ovo je učvrstilo njihova predubeđenja: oni su zaključili da su duboko u svom srcu Hrvati uvek bili ustaše. U međuvremenu, muslimani su imali podjednako snažno osećanje da gledaju film koji su ranije videli. Za Hrvate i muslimane, srpski nacionalizam Socijalističke partije Slobodana Miloševića i većine srpskih opozicionih stranaka ličio je ili na lažno „ jugoslovenstvo" diktature Kralja Aleksandra ili na četnički krajnji nacionalizam.

Godine 1929. Aleksandar je suspendovao parlamentarnu vladavinu i pokušao da se suprotstavi etničkom nacionalizmu, posebno hrvatskom nacionalizmu, povećavajući centralizam. On se pozivao na„ jugoslovenstvo" - liberalno-demokratsku ideju jugoslovenskog kulturnog i političkog jedinstva koju je zastupala većina hrvatskih i srpskih intelektualaca u devetnaestom i početkom dvadesetog veka. Međutim, on je naneo štetu ugledu tog ideala, jer ga je nametao oslanjajući se pretežno na srpsku političku, vojnu i birokratsku elitu.

Četnički pokret pojavio se kod srpskih oficira koji se nisu predali Nemcima posle poraza Jugoslavije 1941. Uložio je većinu svoje snage u borbu protiv partizana koje su predvodili komunisti i često je sarađivao sa okupatorima. Četnici su bili militantni Srbi koji su planirali Veliku Srbiju (današnja Srbija i Crna Gora, plus Makedonija, Bosna i delovi Hrvatske), i pokazivali naklonost ka proterivanju Hrvata i muslimana, kao i drugih manjina. U Drugom svetskom ratu većina muslimanskih civilnih gubitaka poticala je od četničkih pokolja. Muslimani su izgubili oko deset posto svog stanovništva - nešto više od postotka srpskih gubitaka. Međutim, ako se poredi postotak muslimanskih gubitaka s onim bosanskih Srba, onda je ovaj drugi gotovo dva puta veći. Gotovo svaki peti bosanski Srbin je ubijen - značajna činjenica za razumevanje sadašnjeg rata u Bosni.

Bosanski Srbi okrivljuju ustaše za većinu civilnih gubitaka u Drugom svetskom ratu. Ali oni uporno nastoje na tome da su muslimani a ne samo Hrvati prišli ustašama 1941. U nekim oblastima, kao što je istočna Hercegovina, muslimani su se uključili u priličnom broju. U istočnoj Bosni u toku 1943–44, nacisti su stvorili muslimansku SS diviziju „Handžar", poznatu po svireposti. Ali većina muslimana bila je pasivna za vreme rata, a u njegovoj drugoj polovini mnogi su se priključili partizanima.

I Srbi i muslimani opravdavaju zločine koje su počinili u Drugom svetskom ratu tvrdeći da su bili „reakcije". Tako je Handžar divizija bila reakcija na četnike, a četnici reakcija na muslimansko priključivanje ustašama. Ovo je, sa svoje strane, pripisivano predratnoj srpskoj prevlasti u Bosni. I tako to ide, sve do preobraćenja u islam u petnaestom i šesnaestom veku. Opravdanja od strane Hrvata po istom su obrascu.


IV

General Viljem Šerman, neka vrsta generala Ratka Mladića Američkog građanskog rata, spalio je Atlantu i velike delove američkog juga i malo je zamerao kada su njegovi vojnici pljačkali i silovali. Sada njegova zlatom premazana bronzana figura jaše bronzanog konja na južnoj strani njujorškog Centralnog parka, potvrđujući da i Novi svet takođe ima selektivno gledanje na istoriju. U starosti, Šerman je govorio: „Umoran sam i zgađen od rata. Njegova slava je sva fantaziranje... Rat je pakao."

Posle više od tri godine rata, većina vojnika u Bosni -muslimani, Srbi i Hrvati  bi se sporazumeli. Izgledi da se stvori trajni mir u Bosni sada izgledaju bolji nego u bilo koje vreme od kada je rat počeo. Srpski vojnici su prekaljeni u borbama i iskusni, ali neki tvrde da im je disciplina blizu iscrpljenosti. Muslimanska spremnost za vršenje zadataka takođe je oštećena. Mada predstavljaju četrdeset tri posto predratnog bosanskog stanovništva, oni drže samo oko dvadeset posto teritorije Bosne, dok Srbi, sa trideset i jedan posto stanovništva, još uvek drže gotovo dve trećine. Muslimani su dobro naoružani lakim oružjem, ali im nedostaju tenkovi i artiljerija kao i valjano obučeni oficiri. Tako njihove ofanzive nisu uspele da donesu bilo kakve znatne teritorijalne dobitke. Hrvati - sedamnaest posto stanovništva Bosne - drže gotovo sve teritorije za koje tvrde da su njihove.

Jedan ključni korak u pravcu mira bio je zakasnelo prihvatanje od strane Zapada, zvanično potvrđeno u Ženevi sredinom septembra, da Bosna mora biti podeljena. Da je Srbima i Hrvatima u Bosni bila obećana potpuna suverenost ubrzo posle početka rata aprila 1992, oni bi bili mnogo spremniji da vrate teritorije bosanskim muslimanima. A muslimani, umesto što su sanjali o tome kako će im Zapad pomoći da vojnički ponovo osvoje celu Bosnu, uzeli bi oko trećinu, uključujući i industrijske gradove Sarajevo, Tuzlu i Zenicu, i mnoga rudna bogatstva - teritoriju dovoljno veliku i bogatu da obrazuju državu sposobnu za život.

Sada, konačno, izgleda da je razum nadvladao. Bosna kao jedinstvena celina postoji samo po imenu. Muslimansko-hrvatska federacija ustanovljena kao rezultat Vašingtonskog sporazuma iz marta 1994, u konfederaciji je sa Hrvatskom, a avgusta 1995. srpskom delu Bosne je konačno obećana konfederacija sa Srbijom. Međutim, još ima da se pređe dugačak put u pregovorima oko granica i političkih formi.

Neke teškoće ilustrovane su napetostima u Muslimansko-hrvatskoj federaciji u Bosni. Budući da je federacija zamišljena kao liberalna demokratija, svi građani imaju ista prava.

Ali budući da je nesporno da u Bosni (i drugde u bivšoj Jugoslaviji) građani prvenstveno glasaju za predstavnike svoje etničke grupe, nešto je trebalo smisliti da se spreči prevlast brojnijih muslimana nad Hrvatima. Stoga je uveden princip konsenzusa, koji je dao svakoj grupi stvarni veto nad zakonodavnim telom. Paraliza političkog procesa bila je neminovna.

Neposrednija pretnja mirovnom procesu bila je usredsređivanje zapadne vatrene moći protiv Srba. Tokom građanskog rata, dvadeset tri hiljade vojnika Unprofora u Bosni bile su iznenađujuće uspešne u raspodeli hrane i pomoći, i u razdvajanju zaraćenih strana. Ali zapadno javno mnjenje videlo je mnogonacionalni Unprofor kao neuspeh. Mada je njegov zadatak bio da ostvari kontrolu nad ratom, svako je razočaran što nije nametnuo mir. Takođe, budući da su ove „diplomate u uniformama" bile lako naoružane i razbacane svuda po Bosni, one su neugodno laki ciljevi, i često su uzimane za taoce. Da zaštite Unprofor, Britanci, Francuzi i Holanđani poslali su u Bosnu u avgustu ove godine Snage za brzo reagovanje od dvanaest hiljada pet stotina teško naoružanih vojnika. Zapad nije želeo da se Unprofor povuče jer bi to pogoršalo rat. Takođe je bio svestan da bi povlačenje značilo kako bi čitavo slanje Unprofora bilo viđeno kao skupa katastrofa.

Uskoro posle svog dolaska, temeljno obučeni specijalisti Snaga za brzo reagovanje prekoračili su svoj početni zadatak da brane Unprofor. Na navaljivanje odnedavno aktivistički raspoloženih Amerikanaca i bosanske vlade, oni su gurani ka vojnoj konfrontaciji sa Srbima. Onda su 30. avgusta - pošto je minobacačka granata ubila trideset sedam građana Sarajeva - počeli da bombarduju srpske artiljerijske položaje oko Sarajeva. Komandanti Snaga za brzo reagovanje nisu avanturisti i ne obećavaju lake pobede. Ali Snage za brzo reagovanje su jurišna formacija i njihova vojna veština je izvor ponosa u njihovim zemljama. One tako bude velika očekivanja na Zapadu, koji sa balkanskom strašću navija protiv Srba. Njegova strasna zagrejanost bi još uvek mogla da nagna Snage za brzo reagovanje u neku ozbiljnu borbu.

Snage za brzo reagovanje, mlađi partner NATO avijacije, imale su izvesnih taktičkih uspeha. One su već u suštini digle opsadu Sarajeva, zaštitile koridore i odvratile ofanzive. Zapad je aplaudirao. Ali, da li će to doneti mir Bosni? Neće. Snage za brzo reagovanje i vazdušni napadi na Srbe mogu da ohrabre više ofanziva od muslimana i Hrvata. Šta bi Snage za brzo reagovanje i NATO avijacija tada učinile? Malo je verovatno da bi pokušale da zaustave muslimane i Hrvate. Posle događaja u Krajini, izgleda da Zapad, a posebno Sjedinjene Države, ne veruje da napadi na Srbe zaslužuju ozbiljnu kaznu - nešto čega su muslimani i Hrvati potpuno svesni.

Druga mogućnost je da će Srbi, videvši da njihova vojna prednost nestaje pod granatama Snaga za brzo reagovanje i NATO-a, započeti odlučan napad na muslimane i poraziti ih. Alternativa je i da bi Srbi mogli videti Snage za brzo reagovanje kao saveznike muslimana i Hrvata i napasti ih. I umesto što štite Unprofor, hladnokrvni vojni profesionalci Zapada mogli bi se naći u borbi protiv strasne balkanske narodne vojske. Bosanski Srbi bi konačno bili poraženi, ali bi osvajanje njihovih teritorija od strane muslimana i Hrvata neminovno dovelo do isterivanja bosanskih Srba. Da li bi Srbija mogla podneti, bez ozbiljne štete, milion novih izbeglica? Ne bi li to prinudilo Miloševića da pošalje trupe u Bosnu? A ako bi ih poslao, ne bi li to sa svoje strane imalo ozbiljne posledice po mir na Balkanu uopšte, posebno u nestabilnom srpskoal-bansko-makedonsko-grčkom četvorouglu?

Zapad zna da pravedan mir može biti uspostavljen u Bosni od strane spoljne sile jedino okupacijom nje čitave, i razoružavanjem sve tri vojske. Ali takođe zna da čak i sila deset puta jača od Snaga za brzo reagovanje ne bi bila dovoljna velika da to učini. Pošto Zapad nije spreman da napravi takvu žrtvu, on umesto toga bombarduje Srbe da bi smanjio srpsku vojnu prednost i izvršio pritisak na njih da prihvate mirovne predloge.

Kada je bosanski rat počeo 1992, Zapad je tvrdio da je etničko čišćenje toliko zlo da nijedan mirovni ugovor koji ga ne bi preokrenuo ne treba da bude prihvaćen. Potom je prihvatio da se etničko čišćenje ne može preokrenuti, bar ne bez velike i krajnje skupe zapadne intervencije. Mirovni predlozi su sada postali mnogo razumniji, a takođe i odbranljivi s moralnog stanovišta, jer uključuju meru da muslimani, glavna žrtva etničkog čišćenja, treba da dobiju od Srba i Hrvata neke od teritorija koje su izgubili. Ali posle hrvatske ofanzive u Krajini i nedavnog napada Snaga za brzo reagovanje NATO-a na Srbe, Zapad izgleda da prihvata - možda čak i ohrabruje - novu rundu etničkog čišćenja. Od moralnog zgražanja do razumnog realizma, do nihilističkog pragmatizma - sve da se Bosna skine s dnevnog reda pre nego što počne američka predsednička kampanja.

Ali dok je na rubu propasti, Bosna je u isto vreme blizu mira. Doista, ako sadašnje antisrpske strasti ne izazovu muslimansko-hrvatski napad, tri strane mogu u narednih nekoliko meseci da potpišu mirovni ugovor. On će biti zasnovan na ponovo razmotrenoj verziji plana takozvane Kontakt grupe. Ovaj plan, pripreman u leto 1994. od predstavnika Sjedinjenih Država, Rusije, Britanije, Francuske i Nemačke, dao je pedeset jedan posto Bosne muslimanima i Hrvatima, a četrdeset i devet posto Srbima. Takođe je obećao samoupravu Srbima i prećutno prihvatio podelu Bosne. Njegova slabost je što nije izričito rekao da je ona podeljena - Bosna je uvek spominjana kao jedna država. Još gore: nije otvoreno obećao Srbima konfederaciju sa Srbijom, dok je međutim Muslimansko-hrvatska federacija imala takve veze s Hrvatskom. Ovo je bio glavni razlog zbog koga su bosanski Srbi prvobitno odbacili plan.

Međutim, krajem leta plan je prerađen i bosanskim Srbima je neuvijeno ponuđena konfederacija sa Srbijom. To je bilo dovoljno da umiri Srbe da neće biti stavljeni pod muslimansku i hrvatsku vladavinu. Političke i vojne vođe bosanskih Srba stoga su se složile da uđu u mirovne pregovore kao članovi jedne delagacije (sa Srbijom plus Crnom Gorom), predvođene Slobodanom Miloševićem. On prihvata plan i pokazuje spremnost da pravi kompromise (uključujući i odbijanje da učini išta da pomogne Srbima u Krajini). Ovo je sam po sebi važan korak ka miru.

Pritisak Srbije na njene sunarodnike u Bosni, i sve veća snaga muslimana i Hrvata posle ofanzive u Krajini, pomogli su da pokrenu bosanske Srbe ka prihvatanju plana. Ako se uzmu u obzir ovi činioci, nije jasno zbog čega je takođe bilo neophodno da se bombarduju i tuku iz topova dan pošto su se složili da uzmu učešća u zajedničkoj delegaciji s Miloševićem kao vođom. Ponuditi šargarepu, umesto štapa, moglo je da bude prikladnije, posebno u svetlu hrvatskog ponašanja u Krajini.

Pošto je činio previše malo previše dugo vremena, Zapad (i posebno Sjedinjene Države) pokušava da reši bosansko pitanje što je brže moguće. Pošto su Srbi bili glavna prepreka prethodnim mirovnim naporima, Zapad se okrenuo protiv njih. Ako je srpski poraz cena mira (Zapad zaključuje), neka bude tako. Ali Zapad mora da se priseti da ako Srbi gube to znači da muslimani i Hrvati pobeđuju. Takav trijumf samo će doneti nove patnje.

Kada, konačno, mirovni sporazum bude zaključen i nove granice podignute, različite etničke grupe osećaće se bezbedno iza njih i njihovi strahovi će biti rasterani. Onda će započeti ponovno ujedinjavanje bivše Jugoslavije, i čak bivše Bosne. To ne znači da će u bliskoj budućnosti biti nanovo stvorena zajednička jugoslovenska ili bosanska država. Ali blizina, zajednički jezik i mnoge druge sličnosti doprinosiće intenzivnim trgovačkim i kulturnim razmenama između naroda bivše Jugoslavije. Neminovno, nove i snažne veze biće iskovane.

"The Yugoslav tragedy," Prospect, launch issue, October 1995.