Nedostižni oreol:
O tradiciji, progresu i svetosavlju danas


Početkom sedamnaestog veka, samurajska elita sa sedištem u Edu (današnjem Tokiju) pokorila je feudalne klanove, umanjila bogatstvo i moć budističkih manastira i razbila velike razbojničke bande. Porušila je i tvrđave koje su bile uporišta njenih stvarnih ili potencijalnih protivnika. Bila je japanski efikasna i tu „dekastelaciju" sprovela brže nego evropski kraljevi koji su takođe suzbijali feudalnu anarhiju.

Samuraji iz Eda pobedili su između ostalog i zato što su koristili topove i muskete koje su u Japan 1542. doneli portugalski moreplovci. Ali ubrzo pošto su na japanskim ostrvima uspostavili mir, samuraji su ovo oružje potisnuli iz upotrebe i zatvorili radionice. Vratili su tehnologiju proizvodnje oružja za skoro čitav vek.

Zašto su to učinili?

I

Samuraji iz Eda štitili su kult samurajske sablje. U Japanu, kao i u Evropi toga vremena, mačevanje je smatrano za umetnost i samuraji su sticali ime kao mačevaoci i pesnici. Balčaci i kanije samurajskih sablji ukrašavani su s posebnom pažnjom, a sečiva kovana s takvom strasnom upornošću da do danas niko u svetu nije napravio oštrija i čvršća. Uklonivši vatreno oružje radi sablje, samurajska elita nije samo odbranila jedan bitan deo japanske kulture, već je i učvrstila svoj položaj na vrhu društvene piramide. Samuraji su tradicionalno jedini imali pravo da nose dugačku i kratku sablju. U Japanu, u kome više nije bilo topova i musketa, oni su ponovo imali monopol na oružje.

Posle pobede, vojskovođa Iejasu Tokugava postaje vladar Japana i potpuno se posvećuje učvršćivanju mira. Građanski rat trajao je duže od veka i zemlji je bila neophodna politička stabilnost. Ali, Tokugava i njegovi naslednici vladali su kruto i strogo. Izdavali su ne samo zakone, nego i propise kojima su regulisali detalje života društva. Hteli su da sve usklade s tradicijom, kako su je oni videli. Proterali su strance, zabranili hrišćanstvo zato što je strana religija i prekinuli veze sa spoljnim svetom. Tako su stvorili Japan s jednom verom i svugde istim običajima i načinom života, ali su onemogućili razvoj njegovih stvaralačkih snaga. Mada su taj način vladavine i takvi društveni odnosi bili reakcionarni već u vreme kada su stvoreni, ostaće neizmenjeni dva i po veka.

II

Cunetomo Jamamoto u spisu Hagakure iz 1716, delu koje se smatra klasičnom ekspozicijom etike samurajskih klanova, kaže:

Ni Sakjamuni Buda, ni Konfucije, ni Kusunoki, ni Šingen, nisu bili na službi kod Rjuzođija ili Nabešima; zato se ne može reći da su u skladu s običajima našeg klana. U vreme rata ili u vreme mira bilo bi dovoljno kada bi i gornje i donje klase poštovale naše pretke i proučavale njihova učenja.


Ovakva težnja ka tradicionalizmu i izolaciji postojala je i postoji u svakoj društvenoj grupi i u svakoj državi. Na klasičnom arapskom, na primer, za zločinca, kršitelja zakona, koristi se reč „novator", a u vreme Rastka Nemanjića „novština" je značila nepriliku, nezgodu i nepravdu. Vladari Tokugava perioda izuzetni su u svetskoj istoriji jedino po temeljnosti s kojom su iz Japana odstranili sve novo i strano i po dugotrajnosti takve vladavine. Njihova politika na uverljiv način opovrgava marksističko učenje o sredstvima za proizvodnju i proizvodnim odnosima kao činiocima od kojih zavisi sudbina društvenih klasa. Tehnološki progres ne samo što nije oborio Tokugava samuraje, već su oni uspeli da ga zaustave i spreče. Reakcionarno-ksenofobičnoj politici pogodovalo je što je Japan ostrvska zemlja, i to bez prirodnih bogatstava koja bi mamila kolonijalne osvajače. Na svoju sreću i na svoju nesreću, Srbi, zajedno sa drugim Južnim Slovenima, ne žive na ostrvu. I strane ideje i strani osvajači lako stižu na Balkan koji čak nije ni poluostrvo, mada ga u njega svrstavaju. Balkan, naime, nije s tri strane opkoljen morem, kao što su opkoljeni Apeninsko i Ibersko poluostrvo, niti ima velike planinske vence, poput Alpa i Pirineja, koji bi ga odvajali od kontinenta. Takođe, lakše je stići na njega, nego putovati s jednog njegovog kraja na drugi, preko teško prohodnih planina, a bez pomoći reka koje često nisu plovne.

U prvoj polovini devetnaestog veka, velikim pomorskim silama sve više je smetala izdvojenost Japana. Amerikanci, Rusi i Englezi pokušavali su da nagovore japansku vladu da otvori svoje luke za strane brodove, ali ona je odbijala da pusti „varvare" na svoje tlo. Sjedinjene Američke Države prve su izgubile strpljenje i 1853. poslale su u Tokijski zaliv grupu ratnih brodova sa zahtevom da se uspostave trgovački odnosi. Čudne lađe koje nemaju jedara i plove nasuprot vetru zadivile su Japance, a veliki topovi su ih uplašili. Potpisali su s Amerikom trgovački ugovor.

Ubrzo zatim, zahvaljujući svom neobičnom daru da brzo i potpuno usvoje nov način mišljenja, Japanci su preokrenuli svoju politiku i usmerili svu energiju ka modernizaciji. S podjednakom odlučnošću s kojom su održavali izolacionizam, išli su na Zapad da što više od njega nauče. Kroz svega nekoliko decenija Japan je postao industrijska i vojna sila.

Sve ove korenite reforme pokretali su i predvodili samuraji. Vladajuća feudalna klasa, ponižena pri susretu s nadmoćnom zapadnom vojnom tehnologijom, odbacila je feudalizam radi nacionalne moći i veličine. Bila je to revolucija odozgo. Ali, samuraji su rekli da je vrše u ime cara i proglasili je za restauraciju.

Ponovo se ne obazirući na marksističke zakone istorije, volja vojnopolitičke elite uspela je da stvori potpuno novu društvenu i ekonomsku realnost, istovremeno očuvavši elemente tradicionalnih političkih institucija i kulture.

III

Tradicionalna društva sporo prihvataju naučne, kulturne i političke tekovine modernog doba, koje najčešće dolaze sa Zapada, a tek posle velikih sukoba i prevrata, prihvate ih u celini. Ta društva najbrže uvedu novo naoružanje, zato što ono uvećava moć vladajućeg sloja i neophodno je zbog rivalstva među državama. Ali, industrijalizacija, neophodna između ostalog i zbog proizvodnje takvog oružja, često nailazi na otpor i feudalaca i seljaka. Prema nauci kao praktičnoj delatnosti pokazuje se manja sumnjičavost nego prema njenim teorijskim postulatima i, posebno, prema filozofiji koja iz nje izvire i dovodi u pitanje verske dogme i nasleđeni način mišljenja i predrasude. Emancipacija žena nailazi na mnogo veće prepreke nego prihvatanje zapadnog oblačenja, navika i manira. U „Žitiju Ajduk-Veljka Petrovića" Vuk Karadžić prikazuje susret tog junaka u „vojevanju na daije" sa zapadnim načinom života (koji mu dolazi s istoka, iz Rusije):

Ruse je neiskazano ljubio, i mloge je običaje od nji poprimao, n. p. s astala jesti, kosu strići, maramu oko vrata nositi, punč piti, mrsiti, karte igrati itd. Samo nije ćeo od nji da primi, da ženu posadi sa sobom za astal, nego je ona morala s njegovim snaama (a sa svojim jetrvama) poljevati gostima da se umivaju, donositi jelo, dvoriti i tanjire mijenjati.


U tradicionalna društva najteže je uvesti demokratske političke institucije. Građanska prava, štampa koja nije cenzurisana i višestranački izbori, direktno ugrožavaju moć vladajuće elite, i ona ih zato najteže prihvata.


IV

Hrišćanstvo se može tumačiti u okviru judaizma kao revolucija koja je monoteizam oslobodila plemenskih stega i usmerila ga ka čitavom čovečanstvu. Do te revolucije verovatno ne bi došlo da se u vavilonskom izgnanstvu nije umanjila vlast jevrejskog sveštenstva, što je pomerilo centar verskog života Jevreja od prinošenja žrtve i verskih rituala u hramu, ka svetim knjigama, koje se tumače sve slobodnije i često pod uticajem grčke filozofije. Ono što će u kasnijim vekovima biti smatrano za veliki jevrejski doprinos svetskoj civilizaciji stvorilo se u tuđoj zemlji i pod tuđim uticajem. I Svetog Savu je teško zamisliti bez njegovih putovanja i dodira s drugim narodima i kulturama, koji su se nastavili i pošto ga je, kako mu je zamerio ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatijan, „ljubav prema otadžbini zarobila i ugrabila iz tvrđave Svete Gore, te se opet nastanio u Srbiji". (Budući da sam se bavio prevashodno istorijom Južnih Slovena u dvadesetom veku, pri pisanju o Svetom Savi suzbijao sam želju da budem originalan i oslanjao se na zaključke drugih istoričara. (Prim. autora uz ovu knjigu eseja.))

Već u srednjem veku moć Rima i Carigrada kao verskih i političkih centara nailazi na otpor evropskih fedualnih država, a hrišćanstvo kao univerzalna ideja sukobljava se s lokalnim shvatanjima i običajima. U vreme apsolutnih monarhija, sveštenstvo u zapadnoevropskim zemljama više zavisi od volje vladara, nego od volje pape. Devetnaesti vek znatno povećava moć države nad verom, a u Prvom svetskom ratu sveštenstvo u svim zaraćenim zemljama svesrdno učestvuje u ratnim naporima, čak i kada su oni usmereni protiv pripadnika iste vere.

Nacionalizam u Evropi u prošlom i ovom veku povezan je s religijom. Njegovi pobornici ponekad su iskreni vernici, ali češće prihvataju religiju zato što je deo nacionalne tradicije i istorije, i što kao vešti političari uviđaju da je ona moćno sredstvo političke mobilizacije. Univerzalizam hrišćanske ideje, međutim, podriva njihove nacionalističke težnje, i oni zato pokušavaju da stvore veru koja je nacionalna. Mada se pozivaju na versku tradiciju, oni je često menjaju i podređuju zahtevima nacionalne politike. Slično postupaju i sa istorijom, menjajući smisao događajima u dalekoj prošlosti.

Nacionalista istovremeno smatra da je njegova nacija najautentičnije hrišćanska i da je ta autentičnost posledica i izraz nacionalne individualnosti. Uprošćeno rečeno, nacionalista tvrdi: moja nacija je najhrišćanskija, ali ne zato što se najviše trudi da to bude, već zato što ima izuzetne osobine. Ovakav način mišljenja povezan je s težnjom ka dominaciji nad drugim narodima i korak je nazad u odnosu na sveljudsku ideju hrišćanstva.

Da li je i svetosavlje takvo? U nekim svojim ekstremnim desničarskim formama, ono to nesumnjivo jeste. Ali ono nije uvek takvo. Svetosavlje je, pre svega, povest koja pobuđuje maštu o verskom „podvižništvu" i državničkoj borbi velike ličnosti srpskog srednjeg veka - uz čije ime naziv „Sveti" ide najprirodnije i najlakše - i o srpskom pravoslavnom putu kroz istoriju.

V

Ni najpobožniji čovek ne može danas da veruje onako i onoliko koliko je Sava verovao. Saznanja prirodnih nauka i ljudsko znanje uopšte, koji su mnogo narasli u proteklim vekovima, to ne dopuštaju. To ne znači da nam vera nije potrebna i da su poruke hrišćanstva izgubile svoj smisao. Ako nam je srednjovekovna religioznost daleka, ne znači da moramo da se opredelimo za moderni skepticizam i agnosticizam. Njih je u najsažetijoj formi izrazio veliki britanski filozof Bertrand Rasel kada je, na pitanje šta misli o Hristu, izjavio da ga se ni najmanje ne tiče mišljenje jednog mladog i neobrazovanog Jevrejina koji je živeo pre dve hiljade godina.

Sveti Sava može da nam bude nadahnuće i podstrek, ali ne treba očekivati da nam on pokaže izlaz iz teškoća u koje je naša zemlja zapala. Uostalom, ni on nije očekivao da mu odgovore na pitanja njegovog doba daju sveti oci i drugi hrišćanski sveci, mada je njihove spise i njihove živote s pobožnom strašću proučavao. Takođe, ni jedna današnja politička grupa ili partija nema pravo da tvrdi da je isključivo ona naslednik Svetog Save. Njegov život i delo su složeni i mnogostrani i dozvoljavaju različita tumačenja.

Sava je bio princ i monah, mirotvorac, graditelj crkava, bolnica i škola, diplomata i državnik, poliglota i književnik. Kao mladić pobegao je iz sveta i postao gorljivi monah, ali se u svet vratio, ne prestajući, ipak, da bude isposnik. Borio se za ono što je smatrao za čistotu vere i progonio ono što je smatrao za jeres. U ovom čoveku duboke vere, zainteresovanom iznad svega za spasenje vlastite duše, bio je budan kritički duh. Učinio je mnogo za svetački kult oca Stefana Nemanje, ali je veoma uzdržano navodio znakove svetosti Simeona Mirotočivog. Utemeljitelj srpske crkvene autokefalnosti, dugo je odbijao da bude posvećen kao arhiepiskop „srpskih i pomorskih zemalja". Trudeći se da približi hrišćanska učenja i obrede Srbima, nastavljao je delo Ćirila i Metodija i bio misionar u vlastitoj zemlji. Njegov život kao da je ispričan u Bibliji, a on istovremeno kao da nam je i savremenik.

Sužavajući Svetog Savu na jednu od njegovih dimenzija, a najčešće je to nacionalna, mi ne samo što nismo pravedni prema njemu, već osiromašujemo i sami sebe. Čak ne možemo biti sigurni ni da Sveti Sava ne bi proglasio svetosavlje za jeres. Jer on i njegov otac obnovili su Hilandar ne zato što su smatrali Srbe za najbolje, već zato da bi Srbi bili bolji.

„Sretanje Biblije i savremenosti", Savindan, vol. 8, no. 8, 27. januar 1998. Urednik je bez odobrenja autora uklonio sav tekst do trećeg odlomka, a ispred poslednje rečenice u eseju je dodao: „Sve je, ipak, podložno kritici, preispitivanju."