Demokratija i zlo


Od kada je čovek postao čovekom, on pokušava da razume i objasni zlo; najčešće hoće da ga izgna iz sveta i sebe samog, ali ga ponekad i otvoreno prihvata. Zlo je jedna od velikih tema teologije i filozofije, književnosti i umetnosti i o njemu je gotovo nemoguće reći nešto novo. Ništa manje nije teško učiniti nedelo kakvo niko nije učinio. Doista, možda su moguće samo nove verzije i varijante zla, kao što se i novi načini ubijanja i mučenja u biti ne razlikuju od onih koji se koriste od pamtiveka.

U mom već poluvekovnom životu nisam učinio nikakvo pravo rđavo delo i po tome sam sličan ogromnoj većini ljudi. Ali, zašto nismo zli? Da li zato što smo istinski dobri ili što nam okolnosti ne pružaju priliku da činimo zlo — nemamo, na primer, veliku moć nad ljudima, ne učestvujemo u ratovima. (Čak i u raspadu Jugoslavije, koji je bio veoma krvav i trajao čitavu deceniju, oružje je uzeo u ruke samo mali deo stanovništva.) Kada sam duboko nezadovoljan sobom, odnosno, da upotrebim jezik religije, kada doživljavam sebe kao grešnika, to je prevashodno zbog dobrih dela koja sam propustio da učinim. I to kako drugima, tako i samom sebi. Zašto nisam upozoravao dobrog druga da previše pije? Zašto nisam napisao priče koje sam zamislio, neke čak do detalja? Pretpostavljam - ne, siguran sam - da se i u ovom slučaju ne razlikujem od većine drugih ljudi, koja se mnogo više kaje zbog grehova propuštenja - i to ne velikih, kao što nisu ni moji - nego zbog grehova učinjenja.

Neuporedivo je tragičnije što nam je u prošlom veku, a i inače kroz istoriju, u mnogo prilika ponestalo uverenja i hrabrosti za borbu kada bi veliko zlo trijumfovalo u politici. Delimično se možemo opravdati time što je neprijatelj bio moćan i što za boj s njim, uvek podmuklim i često skrivenim iza majstorski izrađene maske dobrote, nema ni pravila ni uputstva, ni pripreme ni vežbe - isto kao što umetniku niko ne može da kaže kako da stvori remek-delo. Zar nisu knjige o moralu u politici baš kao i knjige iz estetike obično maglovite i zar nam njihovi autori ne izgledaju uobraženi i komični, kao da su napisali kuvar s receptima za spremanje dobrog i lepog?

I

Stendal je tvrdio da je čovek toliko nesavršen da ne može biti ni savršeno zao. Zapažanje je blistavo, duhovito, stendalovsko; verovatno je i tačno. Ipak nema sumnje da se kroz istoriju čovek mnogo puta primakao savršenstvu u zlu. Hitler je gotovo „idealan" zlotvor, bez obzira na to što je voleo pse i bio vegetarijanac. Sumnjam da bilo ko tuguje zbog toga što je on patio od zubobolje, mada verujem da postoje ljudi toliko dobri i mudri da prema njemu osećaju sažaljenje upravo zato što je bio zao.

Takođe nema sumnje da je čovek postavio veće rekorde u činjenju zla nego u činjenju dobra. Hitler je mnogo bliže savršenstvu u zlu nego Vinston Čerčil ili Frenklin Ruzvelt savršenstvu u dobru, bez obzira što su bili velike vođe demokratskih zemalja i što je rat koji su vodili protiv nacističke Nemačke, fašističke Italije i imperijalnog Japana bio potpuno pravedan. Kada neko kaže da je Hitler bio satana u ljudskom obliku, ta metafora zvuči bombastično i izveštalo, ali ne pobuđuje u nama otpor. Malo ko bi, međutim, oćutao kada bi čuo da Čerčila, nadmenog i ratobornog imperijalistu, opisuju kao sveca, a Ruzvelta, koji je bio sklon demagogiji, tajnovitosti i diletantskim improvizacijama, kao anđela. I sâm britanski premijer i američki predsednik, koji nisu krili da su prekaljeni i prevejani političari i često pravili ironične primedbe na svoj račun, smatrali bi ovakve pohvale za naivne.

Priroda politike je takva da ne dozvoljava velikim i moćnim vođama približavanje moralnom savršenstvu, a verovatno ni bilo kom drugom ko ima vlast nad ljudima. Ono što je Hitler u zlu, u dobru verovatno može biti jedino onaj koji sâm i uz velike žrtve čini dobra dela, na primer čovek koji je u Drugom svetskom ratu izložio opasnosti svoj život da bi spasio jevrejsku porodicu. Ali, iz jasnog sagledavanja moralnih ograničenosti poznatih istorijskih ličnosti lako padamo u grešku da ih potcenimo.

Ajzaja Berlin, glasoviti liberalni politički filozof prošloga veka, slikovito je opisao u eseju „Vinston Čerčil 1940" epsku veličinu britanskog predsednika vlade u najodsudnijim trenucima u čitavoj britanskoj istoriji. (Isaiah Berlin, "Winston Churchill in 1940," The Proper Study ofMankind: An Anthology ofEssays, edited by Henry Hardy and Roger Hausheer, Chato & Windus, London 1997, essay first published in 1949, 605-627. ) Time se Berlin suprotstavio, među intelektualcima preovlađujućem, poricanju da postoje heroji u istoriji, posebno ako se radi o državnicima s političke desnice. Da nije bilo Čerčila, bez obzira na njegove grehove i mane - a čak su se i neki od njih, na primer njegov militarizam i spremnost da sve stavi na kocku, pokazali kao prednosti - Britanija se ne bi tako odlučno, a možda ne bi uopšte, suprotstavila Hitleru ni na početku Drugog svetskog rata, ni posle poraza Francuske u junu 1940, kada su zemlje Zapadne Evrope bile ili saveznice Nemaca ili okupirane od njih ili neutralne, ali ipak spremne na saradnju, kao Švajcarska i Švedska.

U svom briljantnom eseju, Berlin pravi podsmešljive primedbe na račun Čerčilove lične i nacionalne megalomanije i pompeznog, staromodnog romantizma, ali se istovremeno ne usteže da istakne njegovo gotovo nadljudsko nadahnuće. Dok su po britanskim gradovima padale bombe, a nemačka vojska se pripremala za invaziju, Čerčil je pokazivao beskrajnu hrabrost i snagu volje, oživljavao je strasnim i maštovitim govorima slavne strane britanske istorije i svoju veru u pobedu prenosio na ceo narod. Berlin uverljivo prikazuje Čerčila kao spasioca svoje nacije i čak ga na kraju eseja bez imalo stida doslovno tako naziva. Međutim, Berlin ne samo što nije bio ni Čerčilov udvorica niti ga slepo obožavao - mada su ga, kao što je i očekivao, i za jedno i za drugo optuživali - već je smatrao da je Čerčil „previše grub, previše surov". (Michael Ignatieff, Isaiah Berlin: A Life, Henry Holt and Company, New York 1999, 197.) U svojoj biti miroljubivi socijal-demokrata, Berlin je na izborima 1945. glasao za laburiste, predvođene skromnim advokatom Klementom Atlijem, koji su pobedili Čerčila i konzervativce; na izborima 1949, ubrzo posle objavljivanja mnogo hvaljenog i još više osporavanog eseja, glasao je za liberale, ali su pobedili Čerčil i konzervativci.

Ajzaja Berlin je bio u pravu: postoje istorijski trenuci u kojima se državnici, kao da su vitezovi bez mane i straha, bore protiv zla i svojom smelošću i sposobnostima utiču na sudbinu čovečanstva. U savremenoj istoriografiji, međutim, česte su biografije u kojima autori dokazuju ne samo kako veliki državnici u stvari to nisu, jer pojedinac navodno ne može da utiče na tok istorije, već i da ne zaslužuju dobro mišljenje koje o njima imamo - ni svojim delima, a pogotovo ne svojim motivima. (O samom Čerčilu, takva je politička biografija Johna Charmleya, Churchill: The End ofGlory, Sceptre, London 1993. ) I drugi značajni ljudi su mete istorijskog revizionizma. To su, kao što se može očekivati, generali i diplomate, bankari i industrijalci, ali i pisci, filozofi i umetnici, naučnici i pronalazači, pa čak i dobrotvori i humanisti.

Rašireno kuđenje znamenitih ljudi ne nastaje zato što je savremeni čovek moralno osetljiv i želi da se oslobodi idolopoklonstva. Tipičan revizionistički autor naslađuje se zlonamernim ogovaranjem i rušeći velike posredno uzdiže sâm sebe, a sudeći po ogromnim tiražima takvih biografija, savremeni čitaoci rado učestvuju u ovoj otrovnoj i samoljubivoj zabavi.

II

Detetu je pas miliji od mačke, jer voli da se igra i ludira, dok mačka živi u svom zatvorenom svetu - a dete ne može da prihvati da mu bilo gde pristup nije dozvoljen. Ni ja kao dečak nisam bio drugačiji i zato kada zavirim u neurednu sobu mojih ranih sećanja, odmah ugledam pse - najpre, naravno, moju Džoli, nestašnu ženku boksera - dok tek iz poneke hrpe viri mačiji rep. Jedna od tih poluskrivenih mačaka, međutim, stalno je sa mnom, mada se s njom nisam igrao. Doista, ne znam ni njeno ime, a možda ga nije ni imala.

Bilo mi je sedam-osam godina kada smo moja majka i ja otišli u posetu kod jedne starije gospođe koju pamtim kao blagonaklonu i nasmejanu. Stanovala je u vrlo skromnom, gotovo siromašnom delu Senjaka, kraju Beograda inače poznatom po luksuznim vilama. Sedeli smo uz posluženje na terasi kada sam u susednom dvorištu ugledao čoveka kako vuče kanap na čijemje drugom kraju bila omča stegnuta oko vrata krupne mačke. Životinja se žestoko opirala i otimala, pa bi se odjednom potpuno umirila, prikupila snagu i skočila ka ruci. Ali ova bi se izmakla i nastavila da vuče. „Veša komšija podivljalu mačku", rekla je naša domaćica sažaljivim ali mirnim glasom. „Stalno dolazi i krade mu piliće."

Obuzela su me najrazličitija osećanja. Stideo sam se svoje nemoći da bilo šta učinim i zamišljao da bi i meni neko zlo moglo da se dogodi, moja žalost zbog muka životinje mešala se sa zadovoljstvom zbog njih i kajanjem zbog te grešne naslade, bilo mi je i zanimljivo što prisustvujem nečem nesvakidašnjem - doista, da li postoji ikakav događaj, ma kako strašan ili tužan, a da ga ne posmatramo bar s malo prostačke radoznalosti? A sve oko mene - kolač koji sam jeo, šoljice s kafom, plavo nebo, ogrebotina na betonskom podu terase - postalo je nemilosrdno kao kanap u čovekovoj stisnutoj šaci. Samo vešanje obavljeno je iza šupe i nisam ga video, ali sam kasnije zamišljao tog malog tigra, malog lava, malog leoparda, malog jaguara, malu pumu, kako se dugo guši isplaženog jezika. Zavidim Adamu Zagajevskom, savremenom poljskom pesniku, što su „rumeni jezici mačaka" za njega „male orhideje". (U pesmi „U pobočnoj ulici"; Adam Zagajevski, Putovati u Lavov, preveo Petar Vujičić, Narodnaknjiga, Beograd 1988, 109.) Za mene to nikada neće biti.

Drevni Egipćanin obožavao je mačku i jednu od svojih boginja klesao je s mačjom glavom. U grobnicu je pored mumije mačke stavljao balsamovane miševe da sveta životinja ne bi bila gladna na putu za večito blaženstvo. Kroz istoriju, međutim, čovek je mačku često smatrao za zlu zato što se nečujno kreće, odlično vidi u mraku, prikrada se plenu kao da je nevidljiva, ponekad je crne boje. U srednjem veku je čak verovao da je u savezu s vešticama, zlim čarobnjacima i samim đavolom. Mada je jedini greh mačke što je remek-delo prirode, odnosno vrhunac koji je evolucija postigla u svojoj „stelt" tehnologiji, ipak je spaljivana na lomači, davljena u reci.

Ali, dželat iz drugog dvorišta ne samo što nije bio zlotvor pun predrasuda i mržnje, već je, ma koliko to bilo teško reći, činio dobro delo. Kao i velika većina Jugoslovena u to vreme, malo je zarađivao i gajeći piliće poboljšavao je ishranu svoje porodice. Dužnost mu je bila da ih čuva. Da je mačku oterao sigurno bi se vratila i opet krala, da ju je odneo nekom od malobrojnih državnih veterinara (drugih nije bilo), taj sigurno ne bi pristao da gubi vreme i daje mački injekciju za „uspavljivanje". Po svoj prilici naša domaćica i moja majka sve su to znale i zato ništa nisu učinile. Ali, nešto strašno jeste se dogodilo. I zato, mada su u mom detinjstvu mnogi događaji bili potresniji, upravo sećanje na ovo pogubljenje u kome smo svi bili nevini, a istovremeno nekako veoma krivi, ostalo je u meni usko povezano sa strahovanjem da je zlo suštinski deo sveta, čoveka, mene samog.

U istoriji ljudske misli, verovatno niko uverljivije, doslednije i jezivije nije dokazivao da je čovek sasvim zao i nepopravljivo grešan nego što je to u četvrtom i petom veku činio Sveti Avgustin. U svojim Ispovestima, inače divno pisanim i punim ljubavi i samilosti, on mračno zaključuje da „ako su bebe nevine, to nije zbog nedostatka volje da se čini zlo, već zbog nedostatka snage". (Saint Augustine, Confessions, translated by R. S. Pine-Coffin, Penguin Books, Baltimore1961,28.) U Božjoj državi, koja je od svih knjiga najviše uticala na civilizaciju srednjeg veka, Veliki Doktor Crkve nam mirno i nemilosrdno saopštava da svi bez izuzetka zaslužujemo večno prokletstvo. Zar baš svi i zar baš večno? Da, jer naši preci Adam i Eva nisu poslušali Božju zapovest, okusili su plod sa zabranjenog drveta i izgnani su iz raja. Mi smo nasledili njihov greh, zlo je postalo deo naše ljudske suštine, i mi sami, bez Božje milosti, ne možemo ga se osloboditi. Zato oni koji dospeju u raj treba da budu Bogu beskrajno zahvalni, dok oni koji završe u paklu, u kome muke nikad neće prestati i ni molitve svetaca ih ne mogu ublažiti, nemaju pravo da se žale, čak i ako su čitav svoj vek činili dobra dela. (Augustine, City ofGod, translated by Henry Bettenson, Penguin Books, Harmondsworth, Middlesex 1972, posebno „Book XXI," 964-1021.) Kao i u Knjizi o Jovu ili u Rimljanima poslanici Svetoga Apostola Pavla, kojom se Avgustin nadahnjuje, čoveku se odriče pravo da se prepire ili vodi raspravu s Bogom, ili da traga za smislom njegovih postupaka i tumači njegove motive, jer time grešno dovodi u pitanje božje tajanstvo, uzvišenost, svemoć.

Bertrand Rasel, najglasniji i najčuveniji agnostik među misliocima dvadesetog veka, smatra Aurelija Avgustina ne samo filozofom izuzetne originalnosti već i mnoge njegove ideje značajnim za modernu filozofiju.

Utoliko je Raselu čudnije što je Avgustin dozvolio da ga prožme osećanje krivice tako sumorno i sveopšte da su za njega i novorođena deca udovi Satane i zamera mu što svoj moćni um nije stavio u službu spasavanja antičke civilizacije i proterivanja varvara. (Bertrand Russel, "St. Augustine's Philosophy and Theology," History ofWestern Philosophy, George Allen and Unwin, London 1948, 372-385.) S bezbožnim Raselom složila bi se i većina savremenih hrišćana, a glavne hrišćanske crkve odavno su odbacile ili znatno ublažile Avgustinovo učenje koje je beskrajno uzdiglo Boga iznad čoveka i učinilo gotovo besmislenim napore da se živi moralnim životom.

Danas u zemljama koje pripadaju - možda bi tačnije bilo reći: koje su pripadale - hrišćanskoj civilizaciji, samo poneki verski fanatici ili ludaci smatraju čoveka potpuno i nepopravljivo zlim, te zato odobravaju njegovo stradanje, ma koliko veliko bilo i makar obuhvatalo i decu, kao zasluženu i pravednu kaznu. Ali, ako su grupe koje ovako stalno misle male i beznačajne, da li to znači da nama, velikoj većini čiji se glas čuje i od koje, na kraju krajeva, ipak sve zavisi, slične misli nikada ne padaju na pamet i da nam je osećanje da smo potpuno i neoprostivo grešni sasvim strano? Ako živimo mnogo vekova posle Svetog Avgustina, Svetog Apostola Pavla, pisca (ili pisaca) Knjige o Jovu, da li to znači da saznanja i strahovi kao što su njihovi više uopšte ne žive u nama?

III

Kada gledam holivudske filmove, zabavljam se pokušavajući da na samom početku pogodim ko će biti vrhovni zlotvor. Generalni direktor velike firme (posebno koja prodaje oružje), savetnik za nacionalnu bezbednost američkog predsednika, trgovac velikim zemljištima za gradnju, upravnik zatvora - njima scenarista i režiser gotovo uvek dosuđuju da budu „loši momci" i da loše završe. Strasan pušač, narednik u filmovima o Vijetnamu, svetogrdnik koji za sebe kaže da je Bog zbog svog bogatstva ili moći - i njihovi izgledi su mali da će preživeti kraj filma i u naručje im pasti glavna lepotica. Nije uputno ni čitati poeziju, citirati klasike, govoriti besprekoran engleski (ipak naćulim uši kada se na platnu pojave ovi za jezik nadareni „negativci", ne bih li svoj engleski poboljšao), biti uglađen i otmen, imati istančan ukus - izgleda da su za Amerikance i ovo svetogrđa, jer su suprotna američkom idealu da se bude jednostavan, neposredan, preduzetan.

Često ne prolaze dobro ni naučnici koji se bave genetikom i biotehnologijom - opet, valjda, zbog svetogrđa, jer tobože skrnave ono što je Bog stvorio. Piter Meduar, britanski imunolog koji je 1960. dobio Nobelovu nagradu za otkrića značajna za presađivanje organa, pisao je mudre i vrcavo duhovite eseje o nauci, filozofiji i umetnosti iz kojih sam naučio da odnosi između te tri uzvišene delatnosti često nisu ni moralno uzdignuti ni dostojanstveni. Mnogi filozofi i umetnici, smatrao je Meduar, ne samo što ne žele da upoznaju i razumeju nauku, već je potcenjuju, zavide joj i raduju se njenim neuspesima. Meduar je smatrao da predstavu o nauci kao „suštinski zloćudnoj" ne treba udostojiti kritike niti da ideju o Zlom Naučniku iz romana i filmova treba uzeti ozbiljno. (P. B. Medawar, "Science and the Sanctity of Life," The Hope ofProgress, Methuen, London 1972,87.) Publika, piše on, zaslužuje prezir što dozvoljava da bude obmanuta naučnom fantastikom u kojoj se postojano javlja lik ludog naučnika koji, sumanuto se smejući, uzvikuje kako će uskoro čitav svet biti u njegovim rukama. (Peter Medawar, "The Threat and the Glory," The Threat and the Glory: Reflections on Science and Scientists, Oxford University Press, Oxford 1991, 29.)

Meduar je bez sumnje u pravu - naučnici niti hoće da vladaju svetom niti da ga unište. Ali, kom čoveku su te dve želje sasvim strane, potpuno nerazumljive? Budimo iskreni -svi bar ponekad i bar malo poželimo da budemo gospodari svega ili da sve nestane. Glavni uzrok je duboko, avgustinovsko nezadovoljstvo svetom i sobom - pre svega zlim i grešnim sobom. Zato je od dve želje ona za sveopštim uništenjem snažnija, jer bi se samo kroz njeno ostvarenje uklonio pravi uzrok naše patnje, a to smo mi sami. Frensis Bejkon, koji je i Meduarov omiljeni mislilac, stavio je u središte svoje filozofije ideju „znanje je moć" i od renesanse do danas nauka je učinila napredak koji zadivljuje i plaši. Mi zato ne možemo da zamislimo sveopšte uništenje osim ako ne bi bilo pomoću naučnih otkrića i tehnoloških pronalazaka, a kada nam ovi sadašnji izgledaju nedovoljno moćni, onda u mašti stvaramo nove. Dostojanstveni ser Piter Meduar, član Kraljevskog društva, sekirao se bez razloga - publika, u stvari, ne smatra da su naučnici zli, već kada gleda naučno-fantastične filmove, uverljivo joj je i logično da glavni zlotvor ima na raspolaganju najveću moć, a to je moć nauke.

Film Betmen i Robin, snimljen 1997, četvrti je i verovatno poslednji u mnogo gledanoj seriji o šarmantnom industrijalcu i filantropu koji se navlačeći ogrtač s kapuljačom pretvara u slepog miša, opremljen je posebnim automobilom i oružjima i spretan u akrobatskom skakanju i penjanju. On se bori protiv superopasnih i superopakih kriminalaca i zlotvora u Gradu Gotamu, koji podseća na Njujork, ali su mu oblakoderi, mostovi i skulpture još veći i srednjovekovno je taman i zastrašujući. Zar nije zaista velika sreća što se od 1937, kada je strip Betmen počeo da izlazi, do danas, pljačke, otimačine i ubistva nikada ne događaju danju, dok slepi miševi spavaju, već uvek noću, pa čovek-slepi miš može da „izleti" iz svoje moderne pećine i spasava sugrađane?
Ovaj poslednji Betmen vodi borbu, uz pomoć mladog Robina, protiv dvoje veoma genijalnih i sasvim ludih naučnika. Gospodin Ledeni hoće da uništi ljudski rod, a Otrovni Bršljan je dama koja želi da zemljina kugla bude i bez ljudi i bez životinja. (Meduar, koji je prerano umro 1987, mora da bi napustio salu već na početku filma.) Mada njihove namere teško da bi mogle biti užasnije, dvoje naučnika su na neki način romantični idealisti. Njih pokreće ljubav - besumnje prekomerna i ludačka, ali ipak ljubav. Ledeni obožava svoju teško bolesnu suprugu i pokušava da je izleči, a kada čuje da je ubijena (tek na kraju filma će saznati da je ipak spasena), odlučuje da zaledi čitav svet: „Ako ja moram da patim, čovečanstvo će patiti sa mnom!" Ta istovremeno nehumana i zdravom razumu suprotna misao, ipak izgleda sasvim uverljivo i logično tamnijim prostorima našeg srca. Zato mada je odbacujemo, ipak nam je bliska.

Možda previše ozbiljno shvatam ovaj vešto napravljeni, maštoviti i iznad svega zabavni film? Stvaraoci popularne kulture, međutim, bilo svesno bilo nesvesno, vrlo često koriste motive, fabule i ideje iz klasične umetnosti. Upravo kroz njihova dela oni dopiru do široke publike koja ih očigledno prima kao svoje. Ne znam da li bi se Alber Kami, jedan od klasika dvadesetog veka, složio sa mnom, ali po svom očaju zbog smrti voljene žene koji se pretvara u lucidno ludilo i dostiže vrhunac u apsurdnom nasilju, Gospodin Ledeni podseća na Kaligulu, mladog rimskog imperatora iz I veka, u istoimenoj Kamijevoj drami. Da bih ublažio težak utisak koji je na mene samog, a pretpostavljam i na čitaoca, ostavila priča o tužnom kraju mačke koja je lovila piliće, spomenuću da su Kamiju, dok je 1936. pisao prvu verziju drame - konačna verzija je ona iz 1958 - društvo pravile dve mačke po imenu Kali i Gula. (Herbert R. Lottman, Albert Camus: A Biography, Pan Books, London 1981, 125.)

Kada Kamijevom Kaliguli umre sestra, koja mu je i ljubavnica, on trči noću kroz oluju, očajan što su ljudi smrtni i ne mogu biti srećni. Do tada umeren i razuman vladar, neobičan samo po tome što mnogo čita i sanjari, najednom biva obuzet žudnjom za nemogućim i svoju vlast hoće da pretvori u slobodu bez granica. Kaligulin izopačeno dubok duh počinje da se ruga i vlastitoj moći i ljudima koji joj se pokoravaju, posebno rimskim patricijima. On smišlja stalno nove načine da bude zao i iznenadnim, ničim izazvanim nasiljem poigrava se preplašenim udvoricama. Na kraju gine kao žrtva zavere koju je u dubini duše priželjkivao. (Albert Camus, Kaligula, drama u četiri čina, u Drame, preveli Petar Selem i Daša Bradičić, Zora , Zagreb 1971.)

Otrovni Bršljan iz Betmena i Robina voli biljke, a njih uništavaju i ljudi i životinje, koje ona zbog toga mrzi. Ili možda zato što mrzi ljude i životinje, voli samo biljke? Bilo kako bilo, ona prihvata da pomogne Gospodinu Ledenom da zamrzne čitavu zemaljsku kuglu, da bi pošto sve izumre i led se otopi na njoj živelo samo rastinje koje je ona stvorila u laboratoriji. U njega je, međutim, unela gene najkrvožednijih mesoždera i najotrovnijih zmija i njeno drveće, puzavice, cveće, izgledaju i ponašaju se kao prava čudovišta. Zašto je scenaristi i režiseru bila potrebna ova frankenštajnovska flora? Nema sumnje da su hteli da zlu damu Otrovnog Bršljena učine što gorom i time povećaju napetost kod gledalaca, kao i da ih zabave još jednim nizom specijalnih efekata. Ali, nisu li se tvorci filma takođe plašili da bi mnogim ljudima mogao da se dopadne plan Otrovnog Bršljena, kada bi po njemu fauna i ljudi trebalo da budu zamenjeni ne užasnim mutantima, već divnim cvećem, veličanstvenim stablima, mekom i gustom travom? Da bi ih možda privukla zamisao da sa zemlje iščeznu bol i patnja, krik i hropac, zlo i greh, i na njoj ostane samo tiha lepota biljaka?


IV

Srpski pesnik Branko Miljković, koji je 1961, sa dvadeset i sedam godina, izvršio samoubistvo, pitao je „hoće li sloboda umeti da peva / kao što su sužnji pevali o njoj". („Poeziju će svi pisati", PesniciIV, Matica srpska, Novi Sad 1967, 275.) Od njegove smrti prošlo je više od četrdeset godina i moj odgovor je „neće". Verujem da bi se sa mnom složio i sâm Miljković i da je nepoetsku budućnost naslućivao, čim je pitanje postavio. Ali, šta je za mene sloboda, kakvu zemlju smatram za slobodnu? Moja odredba ni najmanje se ne razlikuje od one uobičajene. To je zemlja u kojoj se vlast bira tajnim glasanjem, neometanim i redovnim; kojom vladaju zakoni i čije je sudstvo nezavisno, univerziteti autonomni, štampa slobodna, privreda poštuje zakone tržišta; u kojoj državnu upravu, vojsku i policiju nadgleda parlament, a političke partije i radničke sindikate niko. Ukratko, slobodna zemlja je ona koja ima liberalno-demokratske ustanove, ili još kraće, koja je demokratija.

U prošlom veku, a posebno u njegovoj poslednjoj četvrtini, u svetu se ogromno povećao broj demokratskih zemalja. Od preko šest milijardi stanovnika naše planete, danas više od polovine uživa blagodeti demokratske vladavine, što je znatno veći postotak i neuporedivo veći broj nego ikada ranije u istoriji. Naravno, mnogo će trebati da se nove demokratije do kraja izgrade, iz njih još nije izvetreo zadah prethodnih režima, lako ih je uzdrmati. Sve ove nedostatke ima i Srbija, koja je krenula demokratskim putem kada su Slobodan Milošević i njegova stranka izgubili izbore u jesen 2000. Ipak, i takve kakve su, nove demokratije sasvim sigurno nisu diktature, odnosno nesumnjivo jesu demokratije.

Ali, upravo veliki broj demokratija u svetu dokazuje da sloboda neuporedivo gore „peva" nego što su to činili oni koji su za njom čeznuli i borili se za nju: ukinuta je cenzura, ali kultura i umetnost nisu procvetali; tajna politička policija ne prisluškuje i ne nadgleda šta se govori i piše, ali ljudske reči, bilo izgovorene bilo pisane, nisu postale ni pametnije, ni plemenitije; nema više diktatora kojih smo se plašili, ali gde su državnici koji bi nas nadahnjivali? I šta je s onim najvažnijim problemom, toliko strašnim da mu skromna reč problem ne odgovara? Mada je demokratija sigurno hrabar i mudar zaštitnik, zlo i dalje postoji i oko nas i u nama - doista, ko bi smeo sa sigurnošću da tvrdi da neće, i to u svojim najstrašnijim oblicima, ponovo zavladati?

Nijedan demokratski politički sistem ne može sâm svojim ustanovama da odoli nasrtajima tiranije, ako u samom društvu ne postoje snage koje ga podržavaju. U zemljama savremene Evrope te snage postoje i demokratija nije neposredno ugrožena. U poređenju s tim kakva je bila u prošlosti, Evropa izgleda veoma dobro. Ali, to nije velika pohvala, jer je istorija Evrope prepuna zla. U prošlom veku u Evropi, a i drugde u svetu, mnogi demokratski politički sistemi su uništeni, često s lakoćom, i više puta od nacionalističke desnice nego od radikalne levice. Zato za budućnost nema i ne može biti jemstva.

Znam da je to poznato, ali vredi se podsetiti da su u dvadesetom veku demokratske zemlje počinile velike grehove, kao što su rasizam i ugnjetavanje manjina, kolonijalizam i imperijalizam, brutalno vođenje ratova (na primer, bezobzirna bombardovanja). I njihovi grehovi propuštenja su teški. Mogle su, na primer, političkim pritiscima i bombardovanjem železničkih pruga da uspore i time znatno umanje Holokaust, a u bližoj prošlosti da spreče ili ogromno smanje krvoproliće u Jugoslaviji - i to u različitim periodima i na različite načine (mada sigurno ne time što bi se suprotstavile samo Srbima, a pomagale Hrvate, muslimane i Albance, kako se često pretpostavlja na Zapadu). Demokratije su i krive zbog saradnje sa zlim režimima - ako je bilo opravdano za vreme Drugog svetskog rata biti u savezu sa Staljinom protiv Hitlera, nije bilo prave potrebe da se radi suzbijanja sovjetskog komunizma pomažu brojne desničarske diktature, a i poneke komunističke (Maova Kina, Pol Potovi Crveni Kmeri).

Budući da su zemlje s dugom demokratskom tradicijom veoma retke - ima ih oko desetak u čitavom svetu - demokratija je do nedavno smatrana za vrhunsko ostvarenje u politici, koje može da stoji rame uz rame s remek-delima umetnosti, književnosti, filozofije, s velikim otkrićima u nauci. S jedne strane, ona zaista i jeste veliko dostignuće i stvarali su je veliki umovi, a uz to su za nju vođene teške borbe i mnogo je žrtvovano. S druge strane, demokratija je nešto sasvim jednostavno, prosto, osnovno, kao što su, na primer, zdravlje ili pismenost, bez kojih se malo može postići, ali sami po sebi nisu dovoljni ni za uspeh ni za sreću. Zato kada neki političar, sudija, policajac, oficir, poslovni čovek, prekrši ili samo pokuša da prekrši demokratska pravila, mi ga strogo osuđujemo, a ne zameramo ni najmanje umetniku koji ne stvori remek-delo ni naučniku koji ne dobije Nobelovu nagradu. Demokratija u stvari i nije nešto više od obezbeđivanja uslova za pristojan politički život, od kojih je glavni sprečavanje svih oblika nasilja, odnosno umanjivanje straha. Doista, od svih političkih sistema koji su postojali, u demokratiji ima najmanje tog primitivnog i parališućeg osećanja koje delimo s mnogim životinjama.

U dvadesetom veku demokratiju su ozbiljno kritikovali gotovo jedino oni koji su bili njeni protivnici, bilo levi, bilo desni. U stvari, to i nisu bile kritike, već napadi s ciljem da se ona uništi. Sada kada je demokratija pobedila u većem delu sveta, a nema ni pravog ideološkog rivala, kao što je do nedavno bio komunizam - nije li došlo vreme da mi, njeni pobornici i branitelji, počnemo dublje da istražujemo njene nedostatke i, što je mnogo važnije, da tražimo načine da je dalje razvijamo. Ja ne samo što odbijam da demokratiju gledam kao konačni trijumf političke civilizacije ili posebno visok stupanj u njenom razvoju, već je vidim tek kao početak u razvoju ljudske slobode. Uostalom, i najbolji način da se sloboda koju imamo očuva jeste borba da se ona stalno uvećava.

Nije prošlo nezapaženo da je danas u Evropi mnogo manje principijelnih, talentovanih, obrazovanih, vizionarskih, plemenitih, hrabrih političkih vođa nego ikada ranije u istoriji. Uz to, ne samo što njome vladaju super i hiper pragmatisti, već je pragmatizam stavljen na pijedestal. Budući da se put kojim su vodile dogmatske ideologije, a posebno marksizam-lenjinizam, pokazao kao pogrešan, izveli smo izgleda zaključak da ideje, vizije, principi, nisu mnogo važni ili da uopšte nisu važni. Međutim, ako već sve proroke gledamo sumnjičavo, zašto ne bi uključili i proroke potpunog skepticizma?

„Demokratija i zlo (1): Nesavršen čovek", Politika, 7. decembar 2002;
„Demokratija i zlo (2): (Ne)zasluženo kuđenje", Politika, 8. decembar 2002;
„Demokratija i zlo (3): Nevini, a krivi", Politika, 9. decembar 2002;
„Demokratija i zlo (4): Greh, moć, nauka", Politika, 10. decembar 2002;
„Demokratija i zlo (5): Tamni prostori srca", Politika, 11. decembar 2002;
„Demokratija i zlo (6): Uvećavati slobodu", Politika, 12. decembar 2002.
"Democratie en het kwaad," Nexus, Tilburg, Nederland, no. 34,2002.