Slobodni mislilac


Na Zapadu, Andreja Saharova s pravom smatraju jednim od najvećih Rusa u prošlom veku. Sjajan fizičar koji je početkom pedesetih godina odigrao glavnu ulogu u izgradnji sovjetske hidrogenske bombe, on je docnije postao istaknuti kritičar kako ugnjetavanja u Sovjetskom Savezu, tako i širenja njegove moći po svetu. Komunistički režim ga je progonio, ali je on junački istrajavao u svojoj borbi za ljudska prava i slobodu govora i 1975. dobio je Nobelovu nagradu za mir.

Od Saharovljeve smrti 1989. nema prepreka da se intervjuišu ljudi u Rusiji koji su ga znali, i većina arhivske građe je pristupačna. A, ipak, do sada nije bilo njegove biografije na engleskom jeziku. Tako postoji poseban razlog da se bude zahvalan Ričardu Luriju, koji ne samo što je popunio prazninu, već nam je dao snažan portret ovog moralnog i intelektualnog džina. (Richard Lourie, Sakharov: A Biography, Brandeis University Press, Hanover and London 2002.)

Luri je prevodilac s ruskog, autor knjige o Andreju Čikatilu, najgorem ruskom serijskom ubici, kao i romana o Josifu Staljinu, najgorem ruskom masovnom ubici. Dok je istraživao prirodu krajnjeg zla, Luri, koji je proveo znatno vreme u Sovjetskom Savezu, istovremeno je tražio društvo onih koji su se zlu odupirali. Mnogi disidenti postali su mu bliski prijatelji, a on im je pomagao u njihovoj borbi, uključujući i to da je krišom iznosio njihove rukopise na Zapad. KGB mu je odao počast time što ga je na kratko uhapsio.

U disidentskim krugovima, Luri je upoznao Saharova i Elenu Boner, fizičarevu drugu suprugu i nesavladljivog partnera u političkom opozicionarstvu. On je preveo Saharovljeve memoare, objavljene u Sjedinjenim Američkim Državama 1990, i nije žalio truda dok je istraživao za ovu biografiju, obraćajući istovremeno posebnu pažnju na čitavu rusku tragediju u dvadesetom veku. Doista, sama zemlja pojavljuje se kao drugi junak knjige - manje za divljenje od Saharova, ali ne manje opčinjavajuća.

I

Andrej Dmitrievič Saharov rođen je u Moskvi 1921, kada se Rusija još oporavljala od pustošenja boljševičke revolucije 1917. i građanskog rata koji je sledio - oni su zajedno s epidemijama i glađu odneli oko petnaest miliona života. Njegova majka, ćerka carskog generala koja je završila školu za mlade aristokratkinje, brzo je prilagodila svoje nepraktično obrazovanje modernim vremenima postavši učitelj gimnastike. Otac mu je bio fizičar i tipičan predstavnik ruske inteligencije koji razgovara o poeziji, filozofiji i muzici dok se bori da preživi i nađe hranu za svoju porodicu. Uspešan nastavnik i popularizator nauke, nije imao smisla za originalan istraživački rad, ali je izuzetno nadareni „Andrjuša" postao njegov najbolji učenik i nadao se da će jednog dana ostvariti očeve ambicije.

U gimnaziji i na univerzitetu, Andrej Saharov je upravo to i činio, ističući se u matematici i fizici. Bivši školski drugovi pamte do današnjeg dana kako je rešavao najteže probleme zaprepašćujućom brzinom i na načine koji su često bili neshvatljivi, čak tajanstveni. Mladi Saharov izranja iz Lurijevog portreta kao pravi naučni genije, koji bi napravio veliki doprinos teorijskoj fizici, svojoj omiljenoj oblasti, da nije bio primoran da postane graditelj bombi.

Teže je prepoznati u mladom Saharovu budućeg disidenta koji će se otvoreno sporiti s vođama jedne od najmoćnijih i najtiranskijih imperija u istoriji. Istina je da je razvio snažno osećanje dužnosti prema društvu i ravnodušnost prema materijalnom uspehu. Istina je i da se zgražavao nad nepravdom: mada fizički slab (od oca je nasledio slabo srce) i nespretan (nikada nije naučio da pliva ili pleše), nije se plašio siledžija u školskom dvorištu i stoički je izdržao sva lišavanja tridesetih godina. Ali, i mnogi drugi đaci i kolege studenti posedovali su slične vrline, a niko od njih nije postao herojski pobunjenik.

Dugo vremena nije ni sâm Saharov. Kada je kao student čitao obavezna dela Marksa i Lenjina, ubijao se od dosade zbog njihovih primitivnih naučnih pojmova i uprošćenih teorija. Ipak, verovao je da socijalizmu koji se gradi u Sovjetskom Savezu pripada budućnost, kako Rusije tako i čitavog sveta. Saharov nikada nije pristupio komunističkoj omladinskoj organizaciji niti postao član partije, ali to nije učinio, kako je sâm kasnije priznao, „zbog inertnosti".

Posle perioda zadivljujuće novatorskog rada u fabrici municije za vreme rata, Saharov se vratio teorijskoj fizici, ali je 1948. prebačen u istraživanje nuklearnog oružja. Mada ga niko nije pitao za pristanak, Saharov nije prigovarao. On je verovao da bezbednost njegove zemlje, koja još nije posedovala nuklearno oružje, može biti osigurana jedino kroz jednakost sa Sjedinjenim Američkim Državama, koje su u to vreme već imale pedeset i šest bombi u svom arsenalu. Kao većina njegovih kolega, on je radio za taj cilj s onim što će kasnije sâm nazvati „potpuna udubljenost".

Ruski graditelji bombi obitavali su u čudnom svetu kojim je vladao Lavrentij Berija, Staljinov nemilosrdni šef tajne policije, NKVD-a (kasnije preimenovanog u KGB). Njihova postrojenja nalazila su se usred ogromnih prostranstava neukroćene prirode i bila su okružena bodljikavom žicom i naoružanim stražama; vukovi su noću zavijali iz gustih šuma. Politički zatvorenici - „duge kolone ljudi u prošivenim jaknama, a za petama im stražarski psi", Saharov se kasnije prisećao - bili su korišćeni za građevinske radove i vađenje urana. Sveprisutni NKVD smatrao je svako parčence hartije na kome je nešto bilo napisano za najveću tajnu, stavljao je svuda katance i postarao se da imena susednih gradova budu uklonjena s mapa objavljenih u Sovjetskom Savezu.

Nekoliko Saharovljevih originalnih ideja napravilo je proboj u projektovanju hidrogenske bombe. (Zahvaljujući prevashodno špijunaži, Sovjetski Savez je napravio atomsku bombu 1949.) Sovjeti su 12. avgusta 1953, za manje od godinu dana pošto su Amerikanci uspešno isprobali termonuklearno oružje, izveli svoj uspešan test na poligonu u Kazahstanu. Igor Kurčatov, šef sovjetskog nuklearnog istraživanja, poklonio se na licu mesta pred Saharovim i nazvao ga „spasiocem Rusije". Iste godine izabran je za redovnog člana Sovjetske akademije nauka - s trideset i dve godine bio je najmlađi u istoriji kome je ova počast dodeljena. Medalje i nagrade su sledile i Saharov je uskoro živeo, za sovjetske prilike, raskošno: limuzina sa šoferom, pristup radnjama sa zapadnom robom, besplatni odmori u letovalištima namenjenim partijskoj eliti. On je takođe bio srećno oženjen i predan (mada često rasejan i odsutan) otac troje dece.

Ali, usred priznanja i trijumfa, on je počinjao da sumnja u sovjetski sistem. Kada je Staljin umro marta 1953, Saharov je bio tužan: „Mislim na njegovu čovečnost." Ipak nije mogao da zaboravi ono što je čuo od starijih kolega - strašnu istinu o predratnoj kolektivizaciji seljaka i masovnim čistkama u partiji, o koncentracionim logorima i podrumima za pogubljenja. Kada se susreo s Berijom licem u lice, osetio je da je u blizini „užasnog ljudskog bića".

Stoga, kada je Nikita Hruščov počeo s borbom za destaljinizaciju u drugoj polovini pedesetih godina, Saharov ju je od sveg srca podržao. On je čak počeo i vlastitu borbu – da brani nauku, „glavni elemenat civilizacije", od partijske prisile i šarlatana podržanih od ideologa. Posebno je genetika stradala pod Staljinom, i mnogi naučnici poslati su u logore ili ubijeni zato što su branili modernu Mendelovu genetiku protiv nadrinaučnika Trofima Lisenka koga je podržavao Staljin. Saharov je odigrao važnu ulogu u tome da se partija ubedi da vrati laboratorije pravim naučnicima i dozvoli im da uspostave veze s kolegama na Zapadu.

Saharovljeva glavna briga u to doba, međutim, bila je radijacija koja je ispuštana u atmosferu u toku nuklearnih proba. Zbog svakog megatona koji je eksplodirao, on je izračunao, oko deset hiljada ljudi će umreti od raka u budućnosti, nikad ne saznavši zašto. Godine 1961. pisao je Hruščovu zahtevajući da se testovi zaustave, s obrazloženjem da oni ne donose nikakve nove naučne podatke, a mogu da ugroze razoružanje i svetski mir.

S ovim pismom, Saharov je ušao neposredno u arenu sovjetske spoljne politike, strogo čuvani zabran partijskog vođstva. Hruščov je odbacio njegov zahtev i jasno mu stavio do znanja da je izazvao ljutnju u vrhovima vlasti. Ali, zahvaljujući Saharovljevim stalnim naučnim uspesima i tome što je vođa partije imao crtu čestitosti, dobri odnosi su obnovljeni. Dve godine kasnije, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez potpisali su sporazum koji zabranjuje probe u atmosferi, ugovor koji je spasavao živote i za koji Saharov ima značajne zasluge.

II

Godine 1964. Leonid Brežnjev je kremljanskim državnim udarom zbacio Hruščova. Tokom naredne dve decenije, Saharov je javno protestovao protiv obnavljanja staljinizma i cenzure koja je sakatila, zahtevajući potpunu slobodu diskusije i slobodan protok informacija sa Zapada. Uhapšeni disidenti i njihove porodice uvek su mogle da računaju da će potpisati peticije za njih. On je takođe podigao svoj glas za slobodnu jevrejsku emigraciju u Izrael i za povratak krimskih Tatara, koje je Staljin proterao u Sibir. Revnosno se zauzimao i za zaštitu životne sredine i ukidanje smrtne kazne.

Saharov je od početka znao da će morati da plati cenu zato što je svojoj savesti dozvolio da progovori. Već 1968, KGB ga je stavio pod redovni nadzor i praćenje i on je polako počeo da gubi svoje visoke položaje u naučnom establišmentu. Mnoge kolege i prijatelji su ga izbegavali. Ali nije bio sâm. Mada je Klava, njegova prva supruga, umrla od raka, on je našao društvo, lojalnost i podršku među saborcima disidentima - „slobodni mislioci" bio je izraz koji je više voleo - od kojih su najmanje polovina bili matematičari ili naučnici kao i on.

Saharov je takođe postao i pisac samizdata. Njegovi kucani i prekucavani eseji o potrebi za demokratskom reformom kružili su široko među sovjetskom kritičkom inteligencijom i uskoro su stigli u ruke zapadnih medija i izdavačkih kuća. U svojim memorandumima koji nisu za javnost, KGB je govorio o Saharovu kao o „državnom neprijatelju broj jedan" i slao mu je jedva prikrivene „anonimne" pretnje ubistvom.

Krajem sedamdesetih godina, Saharov je postao međunarodno slavan i poštovan - ne samo dobitnik Nobelove nagrade već i primalac međunarodnih priznanja za ljudska prava. Ali, takođe mu je postajalo sve jasnije da Zapad neće promeniti politiku detanta s Brežnjevljevim režimom ili podneti bilo kakve žrtve da bi potpomogao suštinske promene u Sovjetskom Savezu. Mada je sve više bio pesimista o mogućnostima za takve promene, nikada nije pomišljao da odustane od borbe.

A onda, decembra 1979, Sovjetski Savez je izvršio invaziju Avganistana. U intervjuima datim zapadnim medijima, Saharov je proglasio tu akciju za „ekspanzionizam" i zahtevao trenutno povlačenje sovjetskih trupa. Nije proteklo ni mesec dana, a Brežnjev je bez ikakvog sudskog procesa prognao njega i njegovu drugu suprugu, Elenu Boner, u Gorki, grad koji je bio centar vojne industrije i u koji strancima nije bilo pristupa.

Po savetu Bonerove, Saharov je dobro iskoristio izolaciju da napiše memoare. Agenti KGB-a dva puta su ukrali njegov rukopis, time mu pričinivši ogroman bol, ali Saharov je odbio, kako je sâm rekao, da im dozvoli „da mi ukradu moje pamćenje", i svaki put bi počinjao od početka. Naposletku, završeni memoari su krišom izneti na Zapad i objavljeni.

Pričajući priču svoga života, Saharov nije pokušao da prikrije ni jednu od svojih bivših političkih iluzija. Ali, on se razlikovao od mnogih drugih razočaranih vernika u komunizam sovjetskog stila time što je odbio da se bavi preispitivanjem svojih motiva ili samokažnjavanjem. Ni o sovjetskim vođama koji su ga progonili nije govorio s mržnjom ili gorčinom. On je bio i ostavljao je utisak, pravog čoveka prosvećenosti: nepomućenog i mirnog duha, razložan i razborit, okrenut ka budućnosti i spreman na pragmatično izmirenje dok god ne zahteva moralne ustupke.

U godinama samoće i otpora u Gorkom, Elena Boner je pokazala svoju posvećenost suprugu i vlastiti borbeni duh. Kada je Saharov 1970. prvi put sreo ovu crnomanjastu, lepu ženu, ona je radila kao pedijatar; razvedena majka dvoje dece, bila je veteran u podršci političkim zatvorenicima. Mada plahovite naravi, ona je umela da bude veštiji politički taktičar nego njen suprug, zadubljen u misli i kao da nije od ovoga sveta. Pošto je formalno samo Saharovbio prognan, ona je mogla da putuje u Moskvu, u ulozi sposobnog i snalažljivog kurira za njegove rukopise i poruke.

Otac Bonerove bio je Jermenin, a majka Jevrejka, činjenice koje je isticala režimska propaganda, dajući time do znanja kako je ona nepatriota i da loše utiče na navodno naivnog Saharova. Njoj nisu bili naklonjeni ni konzervativniji i više nacionalistički disidenti, uključujući i velikog Aleksandra Solženjicina. Ali, oni su pogrešno shvatali vezu između Saharova i nje, koja nije bila prvenstveno politička. U biti ona je bila kako ju je Boner sama definisila: „neverovatna, nezamisliva ljudska bliskost koju je sudbina podarila Andreju i meni".


III

U Gorkom, Saharov se ponekad osećao „kao miš u staklenoj tegli iz koje se postepeno ispumpava vazduh". Mada mršav i bolešljiv, on je nekoliko puta štrajkovao glađu i kod prvog puta uspeo je da dobije izlaznu vizu za progonjenu snahu Bonerove. U drugom štrajku, Saharov je pokušao da spreči KGB da neprestano saslušava njegovu suprugu, ali je bio vezan i prisilno hranjen na bolan i ponižavajući način. Ovakve bitke učinile su njegovo srce slabijim i njegovo opšte zdravstveno stanje se pogoršalo.

Februara 1986, ne dugo pošto je Mihail Gorbačov došao na vlast u Kremlju, Saharov mu je napisao pismo u kome je zahtevao puštanje svih političkih zatvorenika. Gorbačov je uskoro dozvolio naučniku da se vrati u Moskvu i do aprila sledeće godine svi politički zatvorenici bili su na slobodi. Zauzvrat, Saharov je pozvao Zapad da podrži novog sovjetskog vođu.

On nije imao iluzija: Gorbačovljevi pokušaji sa promenama bili su oprezni i ograničeni. Ali, oni su za sovjetske prilike predstavljali krupan korak napred. Niti je, prihvatajući ih, Saharov prestao sa svojom borbom za stvarno slobodnu Rusiju, mada je to često značilo sukobljavanje sa samim Gorbačovom. Aprila 1989. izabran je za poslanika u novom parlamentu i bio je čest i uticajan govornik u kratkom vremenskom razmaku do svoje smrti kasnije te godine.


IV

Lurijev Saharov je veoma inteligentno napisana knjiga koja se s uživanjem čita. On ne samo što je izvrsno uhvatio glavnu ličnost, već pokazuje i fino osećanje za društvenu i političku pozadinu, kao i za osobenu mešavinu plašljive pokornosti i hrabre velikodušnosti ruskog naroda. Između ostalog, on slikovito oživljava kako je komunistički režim ograničavao rad naučnika, ponekad ih čak hapseći i ubijajući, dok su oni koji su preživeli ustrajavali s radom i postizali znatne rezultate.

Ono što se može zameriti Luriju je što ne daje procenu Saharovljevog upliva. Da li je on uticao na Gorbačovljeve početne korake ka liberalizaciji, kao što neki zapadni naučni radnici smatraju? Luri o tome ćuti; ali izgleda sasvim verovatno da su Saharovljeve reči, dela i patnja pomogli da mnogi ljudi u Sovjetskom Savezu, ne isključujući ni članove komunističke partije, uvide da je sovjetski sistem potpuno propao, da je moralna i duhovna slepa ulica, i da je demokratija jedini način da se iz toga izađe. Niti, nažalost, Luri kaže makar jednu reč o tome kako su Saharov i drugi istočnoevropski disidenti podsetili mnoge ljude na Zapadu o ključnom značaju sloboda koje su oni uživali, uzimali za gotovo i često potcenjivali.

Luri ipak iznosi uverljive razloge da je Saharovljeva rana smrt u šezdeset osmoj godini bila veliki gubitak za demokratske reformatore u Rusiji, čiji je on pravi zastupnik bio i čiji je vođa ujedinitelj mogao da postane. Izvan toga, bio je to gubitak za čovečanstvo - i za to kako čovečanstvo razmišlja o sebi i svom mestu u vasioni. Jer, Saharov, naučnik racionalista i protivnik svake dogme i fanatizma, razvijao je u poslednjim godinama svog života neku vrstu blage, duhovno otvorene religioznosti, verovanje da postoji unutrašnji smisao u prirodi i da ima duhovnih sila koje ne podležu fizičkim zakonima. Na neki način, čitav njegov život bio je potvrda ovog verovanja.

"Free Thinker," Commentary, vol. 113, no. 3, March 2002.

„Verovao u svoju otadžbinu", Večernje novosti, 29. maj 2002; „Iz raskoši u progonstvo", Večernje novosti, 30. maj 2002; „Ključni značaj slobode", Večernje novosti, 31. maj 2002.