Demokratija, sudbina i sudar civilizacija


Pre nekoliko godina, jedan ugledni američki profesor ruske istorije uveseljavao nas je na Harvardu pričama sa svog puta u Moskvu. Ubrzo pošto su počela pitanja i diskusija, neko je spomenuo rusku tradiciju autoritarnosti. Iznenada prestavši da bude duhovit i izgubivši sposobnost dubljeg sagledavanja, profesor je kategorički ustvrdio kako ne veruje da ta tradicija ikada može biti nadvladana. A onda je rekao: „U sedamnaestom veku ruski seljaci bili su podljudi." Niko od oko trideset slušalaca nije prigovorio na ovu tvrdnju.

Suvišno je i reći da je profesorova opaska bila očigledna besmislica. „Niže od čoveka" ili „bliže životinji nego ljudskom biću" (dve definicije „podčoveka") određuju nekoga ko ne poseduje sposobnost da govori ili razume jezik. Biti siromašan, prljav i neuk - što su sve ruski seljaci nesumnjivo bili - nije podljudski. U stvari, vrlo je ljudski. Ali mnogo važnije od profesorovih reči bilo je ćutanje njegovih slušalaca. Zamislite samo kako bi ozlojeđeni oni bili da je tako govorio o Afrikancima koji su dovođeni kao robovi u Ameriku ili o američkim Indijancima. Njihova ćutnja pokazi-vala je da su čak i na jednom američkom univerzitetu, gde politička korektnost suvereno vlada, izvesni narodi i kulture dozvoljeni za odstrel.

Za mene, taj događaj bio je samo jedan dokaz više da se na Zapadu slika o Rusiji nije promenila, iako je Rusija mirno rasturila svoju imperiju - jednu od najvećih koje je svet ikada video - i odbacila svoj despotski politički sistem. Kada je laburistička vlada dala nezavisnost Indiji 1947, svet je hvalio Britaniju (ili, ponekad, „Englesku") da je istinski civilizovana i tolerantna. Predsednik vlade Klement Atli, „skroman čovek koji zbog mnogo toga i treba da bude skroman", kako ga je Vinston Čerčil malo nefer okarakterisao, nikada nije postao heroj koga obožavaju. Ali Mihail Gorbačov jeste. Reka pohvalnih članaka i knjiga o njemu činila se beskrajnom, a u Nemačkoj je izbila prava „Gorbimanija". Na adresu njegovog naslednika Borisa Jeljcina takođe su stigle mnoge pohvale.

Ne treba ljudima zamerati što traže „heroje". Gvozdena zavesa je podignuta, Berlinski zid je srušen, čak je i Ukrajini dozvoljeno da ode (a odbacila je i određeni član ispred svog imena kao neprihvatljiv za nezavisnu naciju). (Na engleskom se Ukrajina ranije zvala "the Ukraine", mada se inače ispred imena zemalja ne stavlja određeni član. (Prim. autora uz ovu knjigu eseja.)) Slom sovjetskog bloka bio je iznenadan, brz i potpun. Izgledao je kao čudo.

Među obrazovanom zapadnom elitom još uvek se vode rasprave o tome koliku uopšte ulogu igra u istoriji pojedinac, nasuprot političkim institucijama i društvenim klasama, geografskom položaju i privrednim izvorima, nacionalnoj kulturi i mentalitetu, i tako dalje. Zašto onda članovi te elite upućuju tako mnogo ljubaznih reči vođama Rusije, a ni jednu samoj Rusiji? Nije li to zato što je na Zapadu duboko ukorenjeno osećanje da je Rusija sasvim tuđa zemlja koja nije u stanju da uradi bilo šta dobro? Ne mogu a da se ne zapitam: da je kojim slučajem novi Staljin došao na vlast u Rusiji umesto Gorbačova i Jeljcina, ne bi li prestravljeni članovi zapadnog intelektualnog i političkog establišmenta pokazivali mnogo više naklonosti prema Rusiji i njenoj istoriji? Kao što su zapadni mislioci često ranije činili, oni bi po svoj prilici pokušali da odobrovolje Rusiju i nalazili opravdanje za njeno ratoborno neprijateljstvo u stranim invazijama (mongolskim i tatarskim, Napoleonovim i Hitlerovim) koje je kroz istoriju pretrpela.


Više nego „kulturni srodnik"

U svojoj mnogodiskutovanoj knjizi Sudar civilizacija i preoblikovanje svetskog poretka, profesor Semjuel Hantington (takođe na Harvardu) analizira glavne civilizacije i zaključuje da će sukob između njih odrediti svetsku politiku. (Samuel P. Huntington, The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order, Simon & Schuster, New York 1996.) Treba hvaliti Hantingtona što je uveo pojam kulture i civilizacije u raspravu o međunarodnim odnosima i što je pokazao kakvu važnu ulogu „naklonost prema kulturnim srodnicima" igra u svetskoj politici. Meni je posebno bio zanimljiv njegov prikaz kako se za vreme Zalivskog rata 1991. većina muslimanskih zemalja na kraju svrstala iza Iraka Sadama Huseina, makar samo davanjem izjava podrške. Kada se muslimanska zemlja bori protiv Zapada, čak su i ozbiljne svađe privremeno zaboravljene.

Ali, da li su koreni te antizapadne muslimanske solidarnosti u verskim učenjima islama i kulturi zasnovanoj na njima, kao što Hantington veruje? Ne bi li trebalo da tražimo bar deo objašnjenja u još uvek živim uspomenama na ratove između različitih muslimanskih carstava i zapadnih država, koji su počeli još u ranom srednjem veku i trajali do u naš vek? Hantington spominje te ratove ali ne uviđa njihov suštinski značaj. I šta s nezaboravljenom i neoproštenom zapadnom kolonijalnom vladavinom nad gotovo svim muslimanskim zemljama? Ukratko, da li je muslimanska solidarnost u toku Zalivskog rata samo džihad ili je ona bila izraz nečeg većeg?

Zapadni novinari koji imaju naklonosti prema bosanskim muslimanima (većina zapadnih novinara), često spominju kako je musliman koga su sreli pio rakiju ili neko drugo alkoholno piće i iz toga oduševljeno zaključuju kako bosanski muslimani nisu muslimanski fundamentalisti, a kamoli radikali. Više nego propisima svoje vere, oni su duboko posvećeni zapadnim liberalnim vrednostima i multietničkoj Bosni. Ti novinari lagodno zaboravljaju kako je sedamdesetih i osamdesetih godina, dok je Jugoslavija još uvek bila komunistička zemlja, mnogo džamija građeno kroz čitavu Bosnu i mnogi su mladi bosanski muslimani odlazili u inostranstvo da studiraju na islamskim univerzitetima. A na prvim slobodnim izborima u Bosni 1990, velika većina muslimana glasala je za usrdnog vernika Aliju Izetbegovića, koji je od tada predsednik Bosne.

Nereligiozni muslimani takođe često nisu bili tolerantni. Šljokanje nije bilo prečica do demokratije, a kada bi neko prihvatio svetovnost, najčešće bi postao nacionalista. Muslimanski nacionalisti slavili su istoriju i tradicije bosanskih muslimana, istovremeno gledajući na bosanske Srbe i Hrvate na ukalupljeno negativan način. Oni su takođe želeli da postignu premoć nad Srbima i Hrvatima, sličnu onoj koju su njihovi preci imali pre 1878, kada je Berlinski kongres prebacio Bosnu iz Osmanskog carstva u Austro-Ugarsku. Takav bosansko-muslimanski nacionalizam ni po čemu se nije razlikovao od onoga bosanskih Srba i Hrvata, osim što je ovaj drugi bio nepomirljiviji. Ono što je razorilo Bosnu bio je sudar tri nacionalizma - sudar tako žestok da po mom mišljenju ta zemlja nikad više neće biti ujedinjena.

Hantington s pravom ukazuje na to kako je slom Jugoslavije pojačao tri identiteta, ali ja ipak mislim da je nacionalizam (želja da se bude deo „Velike Srbije" ili „Velike Hrvatske" ili da se stvori Bosna pod muslimanskom vlašću) rastao brže nego „civilizacijska svest", to jest osećanje pripadnosti pravoslavnoj veri ili katoličkom Zapadu ili islamskom svetu - mada, valja priznati, manje kod muslimana.

Hantingtonov prikaz rata u Bosni je sofisticiran, ali kao i zapadni novinari, on precenjuje koliko su muslimani bili posvetovnjeni pre raspada Jugoslavije 1991. Dalje, brakovi između pripadnika različitih grupa, koje on spominje kao dokaz slabih „identiteta zajednica", postali su česti tek posle Drugog svetskog rata. Najzad, mada je istina da su u prošlosti bosanski Srbi, Hrvati i muslimani živeli u miru kao susedi, takođe je tačno da su se često borili jedni protiv drugih. Setite se samo Drugog svetskog rata, kada je posle nacističke najezde Bosna pripojena fašističkoj Hrvatskoj i hrvatske ustaše pravile pokolje Srba. Jedni muslimani su im pomogli, a drugi su formirali muslimansku SS diviziju, dok su u istočnoj Bosni srpski četnici uveli pravu vladavinu terora.


Demokratija za mali broj izabranih

Hantington je isto tako dobro mogao da nazove svoju knjigu „Manja vrednost nezapadnih civilizacija". Kada raspravlja o „Zapadu i ostatku sveta", on smatra da je samo ovaj prvi u stanju da razvije i održi ustanove savremene liberalne demokratije. Naravno, on nikada ne koristi izraz „manje vrednosti" niti naziva nekog „podčovek" kao njegov strasni harvardski kolega. On hoće da bude naučnik koji ne presuđuje i oprezno izbegava optužbe i moralisanje. Ali, on ipak tvrdi da ako niste zapadnjak, ne možete opravdano da zahtevate da birate svoju vladu, da vam sudi nezavisni sud, čitate necenzurisanu štampu, slobodno izražavate svoja mišljenja o političkim, verskim i drugim pitanjima ili da se venčate s osobom s kojom želite (a ne onom koju Vam je Vaša porodica, u skladu s običajima i tradicijom, izabrala). Svaki Kinez, Kolumbijac, Tanzanijac, Alžirac, Srbin ili pripadnik neke druge nacionalne grupe ima pravo da se oseća uvređenim i da uzvikne: „Ja nisam manje vrednosti od Vas, profesore Hantingtone; ja nisam podčovek!"

Doista, dvojica prijatelja su mi rekli da ih je uvredila Hantingtonova knjiga. Obojica su istaknuti istoričari Srbije koji u svojim delima kritikuju srpski nacionalizam i ukazuju na slabosti naše demokratske tradicije, ali nisu mogli da prihvate da Srbima, zato što deo njihovog verskog i kulturnog nasleđa dolazi od pravoslavne Vizantije („U pravoslavlju, Bog je cezarov mlađi partner", podseća nas Hantington), treba zauvek da bude odbijena viza za carstvo slobode.


Najveći značaj nacionalne države

Brojni naučnici su kritikovali Hantingtona da je preterao sa svojom tezom i ja nisam u stanju da ga branim. Zašto bi sudar civilizacija zauzeo središte svetske pozornice, kada se većina ratova, uključujući i Hladni rat, zbila u okviru iste civilizacije? Sovjetski dogmatski marksizam, politička propaganda, cenzura u kulturi; sovjetska vera u progres i kult tehnologije; doista, i patriotizam i nacionalizam koji su gajeni u Sovjetskom Savezu, svi su imali presedane samo u evropskoj istoriji. I ruska istorija i kultura više su deo evropske civilizacije nego što nisu. To je podjednako tačno i za druge pravoslavne narode kao što su Srbi, Bugari, Grci i Rumuni. Hantington često citira francuskog istoričara Fernana Brodela i odaje mu poštu koju ovaj zaslužuje, ali bez objašnjenja odbacuje Brodelovo uključivanje pravoslavnih naroda i Latinske Amerike u evropsku civilizaciju. (Ako Hantington već ne prima u zapadni klub Latinoamerikance zato što su njima vladali diktatori, zašto uključuje njihove matične zemlje Španiju i Portugaliju, koje su do sedamdesetih godina bile u istoj nevolji?)

Od kraja neolita, ratove su najčešće vodile države, a od Francuske revolucije (neki istoričari idu dalje u prošlost) nacionalne države. Ponekad su države stupale u saveze, a ponekad su religija i „civilizacijska svest" uticale na izbor saveznika. Ali ono što se uvek najviše uzimalo u obzir bilo je očuvanje države, kao i njeno blagostanje i proširenje. Čak i ludim vladarima to je bilo glavno. Nema dokaznog materijala ni u Hantingtonovoj knjizi ni drugde da će se to skoro promeniti. Nacionalna država, proizvod modernog sveta, nastavlja da bude najvažniji činilac u svetskoj politici. Postmoderni svet je počeo kod pomodnih pariskih filozofa i na američkim univerzitetima gde predaju njihovi odani sledbenici. I nigde drugo.

Mi treba da zahvalimo Hantingtonu što nam je pokazao koliko je velika snaga „simpatija za kulturne srodnike". Ona je ipak slabija od potrebe da se zaštite vitalni interesi države ili od ambicije da se nadvlada u nadmetanju velikih sila. Hantingtonova tvrdnja da osećanje slovenskog pravoslavnog bratstva vrši ozbiljan uticaj na rusku spoljnu politiku, kako danas tako i u prošlosti, jeste tačna. Ali istorija rusko-srpskih odnosa pruža obilje dokaza da su državni interesi uvek bili važniji. Jedan od primera je poznata srpska buna protiv despotskih lokalnih muslimanskih gospodara rata koja je počela 1804. Uskoro se pretvorila u veliki ustanak protiv osmanlijske vlasti i sultan je ponudio povoljan mirovni ugovor. Rusija, koja je sama bila u ratu s Turcima, ohrabrivala je Srbe da nastave sa borbom. Ali kada ju je ugrozio Napoleon, Rusija je napravila mir s Osmanlijama i napustila Srbe, koji su onda bili poraženi.


Osuđeni na tiraniju

Pošto Hantington ne bira reči kada utvrđuje koliko su ograničene ne-zapadne civilizacije, možda je ispravno pitati u kojoj meri protestantizam ograničava njegovo mišljenje. Za Hantingtona, savremeni svet je gotovo predeterminisan. Njegova politička nauka liči na doktrinu o predestinaciji, kako ju je razvio Žan Kalvin, veliki francusko-švajcarski verski reformator iz šesnaestog veka. Prema Kalvinu, apsolutno suvereni Bog presuđuje iz večnosti da će neke duše biti spasene a druge proklete. Bez obzira šta neko u svom životu činio, božanska milost ne može se zahtevati.

Prema Hantingtonu, to gde živiš - da li u raju slobode ili u paklu tiranije - odlučeno je vekovima pre nego što si se rodio. Sve zavisi od toga šta su ti preci radili, i to najviše u srednjem veku. Da li su poštovali rimske zakone, a ne samo živeli u strahu od rimskih armija? Da li su proučavali grčke klasike (i prilježno sve zapamtili)? Da li su bili u blizini kada su se rimski papa i nemački car posvađali i srećnim slučajem odvojili duhovnu od svetovne vlasti? Da li su njihovi potomci (ali još uvek tvoji preci) živeli dovoljno blizu renesansi da bi Romeo i Julija (Hantingtonov omiljeni par) mogli da svrate do njih i objasne im značaj individualnog izbora? Da li su potomci potomaka (ali još uvek tvoji preci) uživali blagodeti „civilnog društva" i u testamentu ti ostavili „nasledstvo predstavničkih tela"? Ako je odgovor na sva, ili većinu, ili čak na jedno od ovih pitanja ne, e onda si baksuz, druškane, i nemoj da se mučiš i šalješ pismo Internacionali za amnestiju. Sasvim je prirodno da si sada u zatvoru zbog toga što si kritikovao svoju vladu.


Ne-zapadni, ne-demokratski

Pagoda bi izgledala smešno sa šiljastim kamenim lukovima i vitražima, ali ih mi očekujemo unutar gotske katedrale. Na sličan način, Hantington misli da demokratske ustanove, mada nisu prikladne nezapadnim narodima, predstavljaju organski deo zapadne civilizacije. Zbog sadašnje snage demokratije na Zapadu ne bi smeli da zaboravimo kako je često bilo neizvesno da li će ona preživeti, i to posebno u ovom veku, u kome su oko nje vođene velike bitke. Nemačka je bila blizu pobedi u Prvom svetskom ratu, a ni Hitler ni Staljin nisu bili rođeni gubitnici. U sva tri sukoba, „naivno" američko verovanje da demokratija može i zato treba da prevlada globalno, verovanje kome se Hantington tako strasno suprotstavlja svojim „realizmom", dalo je odlučujući doprinos pobedi demokratije.

Na Zapadu posle 1945, demokratija je takođe imala mnogo protivnika. Spisak bi bio suviše dugačak da se ovde navede, ali elitni univerziteti sigurno ne bi bili na njegovom dnu. Sedamdesetih i osamdesetih godina, učestvovao sam u mnogim diskusijama o marksizmu s profesorima i studentima na zapadnoevropskim i američkim univerzitetima. Uvek ću pamtiti kako je mnoge od njih jedilo kada sam pokušavao da ukažem na to da sloboda koju su uživali nije bila potpuna obmana, dok je ona postignuta u Jugoslaviji kroz radničko samoupravljanje to bila. Hantington, u to sam siguran, imao je mnogo sličnih iskustava s mladim naslednicima pluralističke tradicije „zapadnog hrišćanstva". Uostalom, on predaje u prijatnom malom gradu u Masačusetsu, gradu koji neki ljudi neljubazno nazivaju Narodna Republika Kembridž.

Mene, naravno, vrlo uznemirava što tako mnogo ljudi u današnjoj Srbiji svesno ili nesvesno čezne za starim kolektivističkim socijalizmom koga mi, u stvari, još uvek imamo previše. Tešim se pamteći kako je svaki napredak koji je sloboda napravila na Zapadu izazivao slične napade nostalgije za prošlošću koja je, mada nesumnjivo gora nego sadašnjost, ipak nekako davala iluziju sigurnosti.

Dok je još bio mlad, italijanski mučenik iz petnaestog veka Đirolamo Savonarola odlučio je da se suprotstavlja „slepoj zloći naroda Italije", ali pravi razlog njegovog gneva bio je obnova paganskog humanizma. On je propovedao protiv tiranskih zloupotreba vlade porodice Mediči i pokvarenosti i podmitljivosti sveštenstva (uključujući papu). Takođe je želeo da pretvori Firencu, u to vreme najnapredniji i najcivilizovaniji grad na svetu, u božiji grad, što je moguće sličniji raju. Uspeh koji je postigao pobuđujući zanesenjaštvo u narodu, pokazao je da je renesansa ograničena na gornje klase, dok većina još uvek živi u srednjem veku i želi da u njemu ostane.

Ima još mnogo drugih Savonarola u evropskoj istoriji -čistunaca, asketa, fanatika, koji se plaše pravih promena čak i kada su čvrsto uvereni da se za njih zalažu. Doista, i reformacija i protivreformacija mogu da se posmatraju delimično kao pokušaji povratka u srednji vek. Žan Kalvin, na primer, pokušao je da uobliči Ženevu u kuću svetosti: političku zajednicu s pravilima i obrascima ponašanja sličnim onima u manastiru. Naučnici su utvrdili da postoji suštinska sličnost između tih planova i onih iranskog ajatole Homeinija. Kao dodatni lek Hantingtonovom i sličnim evrocentrizmima, treba da zapamtimo da je vladavina sveštenstva mnogo ukorenjenija u tradicijama zapadnog hrišćanstva nego u islamu. Zvanje ajatole, na primer, pojavilo se tek u devetnaestom veku.


Da li su Srbi ukleti?

Hantington je, u stvari, mnogo velikodušniji nego mnogi američki i britanski protestantski mislioci u prošlom veku i u prvoj polovini ovoga. Oni se nisu udostojavali da uključe katoličku Evropu u zapadni svet liberalne demokratije zato što su papa i sveštenici (posebno ti podmukli jezuiti!) vršili preveliki nadzor nad svešću pojedinca. Taj antikatolički stav bio je spojen s manje jasno izraženim, ali podjednako jakim podozrenjem prema romanskim narodima Južne Evrope: previše sunca, uobrazilje i strasti; premalo zdravog razuma i teškog rada. Samo na protestantskom (posebno anglosaksonskom) severu Evrope, gde je nebo sivo, more hladno, a pivo gorko, mogu razum i zakon da preovladaju. Samo tamo mogu vladavina parlamenta i industrija da uspevaju.

Od svih Evropljana, Hantington isključuje samo nas koji živimo u pravoslavnim zemljama i one u dve muslimanske enklave, Bosni i Albaniji. On ne samo što ukazuje na naše prošle i sadašnje mane - tu se često slažem s njim - već nam kaže da se ne nadamo da ćemo ikada biti iskupljeni od greha tiranije. (Za protestanta Hantingtona ne postoji čistilište - to jest, nema privremenog stanja na putu ka slobodi.)

Dok me uznemirava kada čujem Hantingtona ili druge zapadnjake kako kažu da su Srbi ukleti, dopada mi se kada to isto čujem od samih Srba. Oni, naravno, takođe greše, ali je njihova strasna i gorka samokritika kreativna. Dok Hantington gura u pogrešnom smeru, ka beznađu i kvijetizmu, Srbi guraju u ispravnom smeru. Oni prisiljavaju našu intelektualno lenju i vrlo nacionalističku elitu da kritički preispita srpsku istoriju.

U Beogradu su u toku izuzetno zanimljive rasprave. Da li nas je naša pravoslavna vera učinila anti-Evropljanima još u srednjem veku? I da li smo im sledstveno pretpostavljali Turke, samo da bi pali pod njihov jaram u četrnaestom i petnaestom veku? Ili su Turci pobedili jednostavno zato što nas je feudalna anarhija, karakteristična za čitavu Evropu, oslabila? Na kraju krajeva, savezi zapadnih vojski takođe su od njih trpeli poraze i katolička Mađarska je podlegla. Koliko je istinito opšteprihvaćeno gledište da je papa nudio pomoć samo pod uslovom da se prihvati njegova vrhovna vlast? I da li je takav zahtev zaista bio toliko strašan?

Zašto su u devetnaestom veku svi napori da se Evropa donese u Srbiju nailazili na tako mnogo otpora? Pogledajte samo kako je bilo teško uveriti Srbe da je njihovoj zemlji potrebna železnica i da su Beogradu potrebna ulična svetla. Zašto nisu odmah mogli da uvide da uvođenje lekara u vojsku neće uplašiti vojnike, da groblje ne treba da bude u centru grada i da žene takođe treba da studiraju? I zašto su njihovi autokratski kneževi tako često imali uspeha u gušenju planova za parlamentarnu vladavinu?

Uživam u raspravi i učestvujem u njoj. Moj stav je da opiranje Srbije priključivanju modernom svetu nije bilo suštinski različito od onoga mnogih drugih evropskih i neevropskih zemalja koje su bile siromašne, s pretežno seoskim stanovništvom i koje su tek nedavno bile oslobođene strane vlasti. Na kraju, većina reformi je sprovedena. Hantingtoni među nama zaboravljaju da je većina srpskih intelektualnih i političkih pokreta uvek želela i još uvek želi da Srbija bude deo Evrope. Jednostavno ne postoje čvrsti dokazi da neko unutrašnje pravoslavno-slovensko-balkanskoja prisiljava Srbe da se protive svakoj pozitivnoj promeni.

Još jedna tema o kojoj se strasno raspravlja su ideološki koreni savremenog nacionalizma. Da li se oni nalaze u nacionalnom samosažaljenju kome je čovek izložen u školi i na univerzitetima, u književnosti i umetnosti, u medijima i govorima političara? Sada se čuje da mada su Srbi često bili žrtve i drugi su bili njihove žrtve, tako da se ne razležu samo jadikovke nad „pet vekova u turskom ropstvu", već se istražuje kako je u srpskoj kulturi isterivanje i čak ubistvo domaćih preobraćenika u islam (nazvanih „Turci", kao da su Anadolci, zbog njihove lojalnosti Osmanlijskom carstvu) bilo osveštano. I na Gorski vijenac, remekdelo iz devetnaestog veka koje je nacionalni ep, ne gleda se više samo kao na veličanstveni poziv da se stupi u borbu za nacionalno oslobođenje. Tamna strana nekih njegovih redova sada je mnogima očigledna:

ne uteče oka ni svjedoka,
ni da kaže kako im je bilo,
te pod sablju svoju ne metnusmo
koji ni se ne kće pokrstiti;

Drama o političkom moralu

Pre gotovo četiri decenije, dvojica jugoslovenskih dečaka igrali su se ispred zatvorske kapije. Zajedno s majkama, čekali su na vrlo kratku mesečnu posetu očevima. Jedan od dečaka bio je Rom čiji je otac bio sitni lopov osuđen na kratku kaznu. Otac drugog dečaka bio je politički zatvorenik utamničen na mnogo duže vreme.

Mali Rom je upitao: „Zašto je tvoj otac u zatvoru?"
„Zbog knjige."
„Hoćeš da kažeš da je ukrao knjigu?"
„Ne, napisao ju je."
„Ali to je nemoguće. Niko ne ide u zatvor zato što je napisao knjigu."

Mali Rom je bio suviše mlad da bi znao da Titov režim nije tolerisao kritiku, posebno ne u formi knjige. Ali dečak je bio čedan i dubokouman, kao da je Žan Žak Rusoov mnogo oklevetani „plemeniti divljak". Njegovo zaprepašćenje je pokazivalo koliko je duboko neprirodno i suprotno ljudskom razumu da se čovek pošalje u zatvor zbog nečega što je nesumnjivo plemenita delatnost.

Pri kraju svoje knjige, u poglavlju pod nazivom „Zajedničko u civilizacijama", Hantington, kao da bi se izvinio, s odobravanjem citira Majkla Volcera koji kaže da u svakoj civilizaciji i društvu postoje minimalne moralne „zabrane, najčešće pravila protiv ubistva, prevare, mučenja, ugnjetavanja i tiranije". Ali liberalna demokratija je sistem vladavine u kome je najverovatnije da će ta pravila biti poštovana. To nju čini najpodobnijom za svaku civilizaciju i društvo i ne postoji moralno prihvatljiva alternativa borbi za njeno globalno usvajanje.

Dvojica jugoslovenskih dečaka nikada se nisu ponovo sreli. Sin političkog zatvorenika često se pitao šta se dogodilo s njegovim drugarom. Nije verovatno da je daleko dogurao. Prema Romima se nije dobro postupalo u Jugoslaviji i ne postupa se dobro ni u državama naslednicama. Doista, romski nacionalizam koji se javlja, jedini je prema kome treba imati izvesnih naklonosti. Ali ma kakve bile kasnije verovatne ograničenosti u obrazovanju malog Roma, u tom trenutku on je shvatio jedan aksiom političkog morala. Onaj isti aksiom koji učeni profesor s Ajvi Lige nije uspeo da razume.

"Democracy, Destiny, and the Clash of Civilizations," Transitions, vol. 4, no. 5, October 1997.
Nova srpska politička misao, 3-4, 1997.