Braneći Zapad


Ne voli nijednu zemlju: zemlje brzo nestanu. Ne voli nijedan grad: gradovi su uskoro ruševine.
Česlav Miloš „Dete Evrope" (1946) ("Love no country: countries soon disappear. / Love no city: cities are soon rubble." Stihovi iz "Child of Europe," in Czeslaw Milosz, The Collected Poems, 1931-1987, Penguin Books, London 1988, 88.)


U vreme Hladnog rata bio sam protivnik komunističkog Istoka, a na strani demokratskog Zapada - kao i mnogi drugi istočnoevropski disidenti. Ali, ako smo zajedno dobro poznavali mane Istoka, za razliku od njih, koji su na Zapad retko putovali, ja sam imao prilike da vidim i njegove nedostatke. U Austriji sam studirao filozofiju, u Engleskoj doktorirao sociologiju, u Nemačkoj i Americi radio na univerzitetima kao stručnjak - u međuvremenu sam otkrio da se to ne može biti - za nacionalizam u Jugoslaviji. Najzad, ali u izvesnom smislu na prvom mestu, putovao sam po Zapadnoj Evropi i Americi kao radoznali turista. Kada sam, dakle, podržavao Zapad, znao sam da ulicama njegovih gradova ne teku med i mleko.

Osećam, međutim, obavezu da navedem nesto što mi je nedavno rekao jedan moj prijatelj, ugledni beogradski lekar. Vratio se s kraćeg studijskog boravka u Americi, a njegova klinika, posle decenije ratovanja u bivšoj Jugoslaviji i zapadnih ekonomskih sankcija, nema ni dovoljno čaršava. S gorkim osmehom je zaključio: „Teku im med i mleko!"

I

U Jugoslaviji pod komunizmom, pili smo koka-kolu, pisali avangardnu poeziju, čitali zapadnoevropske i američke novine (ako bi, međutim, donele kritički članak o nama, njihovo unošenje u zemlju je zabranjivano), putovali u inostranstvo i odlazili u zapadne zemlje da budemo „gostujući radnici" - ovo poslednje, doduše, malo je neobično radničko pravo za socijalističko društvo. Ali, ako je jugoslovenski režim bio labaviji i mekši od svojih rođaka u Istočnoj Evropi i Aziji, kao i od onoga u Karipskom moru, u Jugoslaviji ipak nije bilo ni građanskih ni političkih sloboda. U zatvor se išlo čak zbog vica o predsedniku Titu, koji je od kraja Drugog svetskog rata do smrti 1980. bio neprikosnoveni vladar Jugoslavije. Na primer: „Uklonjen je blok kuća između dva trga -žrtava fašizma i maršala Tita. Kako će se zvati novi slobodan prostor? Trg žrtava maršala Tita." Zbog ove duhovitosti moglo se proboraviti i godinu dana iza rešetaka.

Sviđale su mi se političke šale; još više sam voleo zemlje sa građanskim i političkim slobodama. Ali, ideolozi jugoslovenskog režima, marksisti iz opozicionog zagrebačko-beogradskog časopisa Praxis i novolevičari sa zapadnih univerziteta, jednoglasno su presuđivali: Sloboda na Zapadu samo je obmana koju je stvorila prepredena i svemoćna buržoazija da bi zavarala ugnjeteni narod.

Budistima je čitav vidljivi svet lažan i varljiv; marksistima, našim i uvoznim, takvima su se činili parlamenti, izbori, štampa i ostala politička „nadgradnja" u „kapitalističkim" zemljama. Nisu im bili veliki izgledi da će mene pridobiti za svoja shvatanja. Ka liberalnoj, prozapadnoj „ideologiji" već me u detinjstvu usmerila „praksa": moj otac Milovan Đilas, do 1954. partijski i državni rukovodilac, provešće devet godina u zatvoru zbog svojih zahteva za demokratizacijom jugoslovenskog komunističkog poretka, posebno zbog studije Nova klasa.

U mladosti, čitao sam Kamija, Popera, Slobodana Jovanovića, Rejmona Arona i pitao: Ako buržoazija ima svu vlast, zašto joj je potrebno da bude lukava? I kakva je to vajna opsena koju su tako lako prozreli smušeni intelektualci? Najzad, kojim pravom Sartri i Markuzei optužuju istočno-evropske disidente da se iz niskih pobuda - ostataka reakcionarne buržoaske svesti - bore za građanske i političke slobode, a sami ih koriste: pišu i objavljuju, javno nastupaju, okupljaju istomišljenike?

Za evropske levičare, NATO je bio oruđe američkog imperijalizma, a za američke izolacioniste nepotreban veliki izdatak na razmažene Evropljane - nisam se slagao. I jedni i drugi zahtevali su da se Severnoatlantski savez ukine - bio sam odlučno protiv. Godine 1987, na primer, pisao sam:

NATO je zasnovan na nečem što je veće od pukog ugovora koji može biti izmenjen ili odbačen. Možda bi se moglo reći da je zasnovan na priznanju dve slabosti: Zapadna Evropa je suviše slaba da odbrani sebe bez Sjedinjenih Država od sovjetske invazije, a Sjedinjene Države suviše su slabe da prežive u svetu u kome Sovjetski Savez vlada Zapadnom Evropom. (U debati "NATO and alternatives," Freedom at Issue, no.97, July/August 1987, 34.)

Na južnom krilu NATO-a četiri članice bile su desničarske diktature: Salazarova Portugalija, Frankova Španija, Grčka pod pukovnicima i Turska s vojskom sklonom državnim udarima. Mada sam zamerao Zapadu što malo čini za demokratske promene u tim zemljama, ipak sam ga i pravdao opasnošću od jačanja sovjetskog uticaja u Sredozemlju. Toliko sam strepeo za bezbednost Zapada, da danas sebi izgledam smešan. Stalno me mučilo: Nije li „istočna politika" plemenitog Vili Branta naivna? Neće li „detant" lukavog Niksona i sposobnog Kisindžera ipak uvećati moć Sovjetskog Saveza? Bio sam u opasnosti da postanem zaslepljeni mrzitelj istočnog bloka. Ali, iste one liberalne ideje zbog kojih sam bio protivnik komunizma i kritičar marksizma pomogle su mi da se oduprem tamnim čarima dogmatskog antikomunizma. Na kraju sam čak procedio kroz zube reči podrške privrednoj saradnji i pregovorima o razoružanju između Istoka i Zapada.

Ukratko: bio sam navijač, ali ne od onih koji na utakmice odlaze s nožem u džepu već, kao što je red, navijaju za svoj tim uzvikujući reči podrške. Tih vremena prisećam se s izvesnom čežnjom. Tačno je da su bila puna strahova: em su arsenali supersila bacali na zemljinu kuglu duge senke, em je ona Sovjetskog Saveza izgledala duža, a u Jugoslaviji, režim kao da je pokušavao da se izvuče iz privrednog zastoja zabranama i hapšenjima. Ali tada me bar nisu mučile nedoumice.

Zapad i NATO mogli su i bez moje podrške; snagu i vreme valjalo mi je trošiti na Jugoslaviju. Pošto sam živeo u inostranstvu, mogao sam slobodno da pišem i da s prijateljima uređujem časopise, izdajem zabranjene knjige i pomažem disidentima u zemlji. Mada sve to nije mnogo naudilo režimu, partijski šefovi i štampa gnevno su nas napadali. Bio sam mlad i laskalo mi je što su uznemireni, bilo drago što ih sekiramo.

Teško mi je padalo što „moj" Zapad pomaže komunistički režim u mojoj zemlji. Zapadne diplomate u Beogradu, na primer, izbegavale su da se makar samo sretnu s nekim ko se usudio da kritikuje i zahteva promene. Ništa novo. Zapadna politika nezameranja, često i ulagivanja, jugoslovenskim komunistima uobličila se odmah posle Titove svađe sa Staljinom 1948. i odvajanja Jugoslavije od istočnog bloka, i nije se menjala do raspada Varšavskog pakta, kada je Jugoslavija izgubila strateški značaj za Zapad. Ta politika imala je svoje korene u bojazni da bi jugoslovenski komunisti mogli da se vrate u istočni blok. Koliko je taj strah bio opravdan? Ukoliko bi oni ponovo prihvatili starešinstvo Moskve, ona bi ipak bila sumnjičava prema njima zbog njihovog dugogodišnjeg „antisovjetizma" i sprovela bi čistku. Naše vođe to su dobro znale. Najzad, među jugoslovenskim komunistima, a o disidentima i da ne govorimo, upravo oni koji su bili za demokratske reforme bili su i najkritičniji prema istočnom bloku. Zato je svaki njihov uspeh značio i jačanje nezavisnosti zemlje.

Nije li žalostan paradoks da se tek pošto je Slobodan Milošević postao 1987. neprikosnoveni vođa Srbije predstavnici Zapada redovno sastaju s njenom demokratskom opozicijom? Da su ranije podržali srpske demokratske snage, Milošević se verovatno ne bi ni ustoličio. Imali su koga pomoći - „liberalističkih devijacija" u Srbiji je uvek bilo. Tito je, na primer, 1972-73. „očistio" oko šest hiljada reformama naklonjenih ljudi s vodećih položaja u politici, privredi i medijima. Zapadni političari nisu se usudili ni da mu prigovore.

II

Početkom osamdesetih godina okrenuo sam se proučavanju nacionalizma kod jugoslovenskih naroda. Naši međunacionalni sukobi dovodili su u prošlosti do ogromnih ljudskih žrtava, što sam objašnjavao - delimično i opravdavao - krvavim najezdama i tuđinskom vlašću, siromaštvom i zaostalošću, nejakim demokratskim ustanovama. Opsedala me, ipak, njihova surovost, a naslućivao sam, kao uostalom i mnogi drugi koji su se zanimali jugoslovenskom politikom, da bi oni ponovo mogli da izbiju. Hičkok je govorio za sebe da mu film nije jedino interesovanje, jer čovek ne može živeti samo od ubistava - tako sam i ja povremeno pisao pesme i priče. Međutim, sociologija nacionalizma postajala je moje glavno zanimanje pa su mi pažnju privlačili i nacionalni, verski i rasni problemi u zapadnim zemljama. Neravnopravan položaj američkih crnaca, prinudna izdvojenost Roma (istovremeno jedine i najniže kaste u Evropi), prepreke uključivanju u zapadna društva gostujućih radnika, posebno ako su tamnije puti ili islamske vere - morao sam sebi da priznam kako je sve to i mnogo drugog bilo u suprotnosti sa zapadnim, s mojim, liberalnim načelima.

Ipak mi nije bilo teško da moju poljuljanu veru u zapadni liberalizam zadržim da ne padne. Ukazivao sam sebi na one zapadne političare i sindikaliste, intelektualce i sveštenike, umetnike, glumce i sportiste, koji nisu sedeli skrštenih ruku -ako probleme još nisu rešili, bar su ih ublažili, ako su promene bile spore, ipak su bile nabolje. Polagao sam nade u Zapad i u vezi s budućnošću Jugoslavije - kao i drugi, nipošto malobrojni, disidenti koji su hteli demokratiju a plašili se nacionalnih sukoba. Valjda će, kada se jednom završi Hladni rat (ili bar bude primirje), Zapad ipak umesto jugoslovenskim komunistima, podršku i potporu pružiti nama, demokratskoj, nenacionalističkoj opoziciji? Želeli smo javno ohrabrenje i dobar savet, privredno povezivanje (zašto ne i neki zajam?), uplivisanje na naše susede da poštuju naše granice i na evropske i međunarodne organizacije da nas prihvate. A ako Jugoslaviji zapreti rat - bilo sa spoljnim neprijateljem, bilo međunacionalni - tražili bi od Zapada i vojnu zaštitu.

Postupno i oprezno sprovedene reforme - verovao sam, verovali smo - ublažiće nacionalizme. Najopasniji su bili nacionalizmi dva najbrojnija naroda: srpski je hteo da vlada Jugoslavijom ili da stvori Veliku Srbiju pripojivši delove Hrvatske i Bosne i Hercegovine u kojima žive Srbi, makar bili i u manjini; hrvatski je nastojao na otcepljenju Hrvatske i imao težnje, slične srpskim, ka „hrvatskim" delovima Bosne i Hercegovine. Mada sve do kraja osamdesetih godina šovinistička mržnja nije zahvatila široke slojeve - u njima je postojao razuman, zdrav strah od krvoprolića - ipak smo mnogo raspravljali o mogućnosti da se Jugoslavija neće očuvati. Šta učiniti da razlaz bude miran? Meni je izgledalo da je jedino rešenje prihvatiti pravo na samoopredeljenje šest republika: Slovenije, Hrvatske, Bosne (i Hercegovine, koja se ne navodi u zapadnim medijima), Crne Gore, Makedonije i Srbije, koja je imala dve autonomne pokrajine, na severu Vojvodinu i na jugu Kosovo (i Metohiju, koja se u zapadnim medijima takođe ne spominje). Sa zebnjom sam, međutim, primećivao da i među demokratskim disidentima, posebno u Srba i Hrvata, raste broj onih koji smatraju da granice njihove republike nisu pravedno povučene, a da neki čak ne bi imali ništa protiv ni da se one prošire silom.

Smatrao sam da srpski liberalizam nikada neće biti od ne-Srba prihvaćen kao istinit, nepatvoren, ako ne prihvati njihovo pravo na samoopredeljenje. Mada se nisam izjašnjavao kao Srbin po nacionalnosti već Jugosloven, ipak su me oni nesrpski disidenti koji su pratili moj rad videli kao nekog sa, da tako kažem, beogradskim pogledom na stvari. Zato sam u prvoj polovini osamdesetih godina u nekoliko članaka i intervjua podržao pravo na samoopredeljenje, posebno ističući kako Hrvati, koji su tada često suđeni zbog separatizma, treba da odluče na referendumu da li hoće da ostanu u Jugoslaviji.

Osećao sam da činim nešto što je istovremeno moralno ispravno i politički opasno. U Drugom svetskom ratu, hrvatski fašisti poubijali su nekoliko stotina hiljada Srba, Jevreja i Roma; srpska manjina u otcepljenoj, nacionalističkoj Hrvatskoj lako je mogla biti ugrožena, još lakše se mogla osetiti takvom - i krenuti u oružanu pobunu. Otcepljenje Hrvatske značilo je i odvajanje Slovenije od Jugoslavije, budući da se ona nalazi na krajnjem severozapadu zemlje i nema zajedničku granicu ni s jednom od ostale četiri republike. Početkom osamdesetih godina, većina Slovenaca nije bila za otcepljenje. Bez Slovenije i Hrvatske, Bosna je ostajala u jednoj državi s malom Makedonijom, još manjom Crnom Gorom i većom, jačom, Srbijom - „u naručju Srbije", kako će to u budućnosti, devedesetih godina, napisati Adam Zagajevski. (U pesmi "Houston, 6 p.m.," Mysticism for Beginners, translated from the Polish by Clare Cavanagh, Farrar, Straus and Giroux, New York 1997, 69.)

U Bosni je kroz istoriju bilo više surovih sukoba između muslimana, pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata. Najsvirepiji je bio u Drugom svetskom ratu, posle koga su Bosnu kao republiku ustanovili jugoslovenski komunisti da pomire tri grupe i zaustave suparništvo oko njenih teritorija između Srbije i Hrvatske. Niko nije imao apsolutnu većinu, u gradovima su živeli pomešano i nije bilo retko da se međusobno druže i sklapaju brakove. Ipak, s početkom raspada jugoslovenske federacije krajem šezdesetih godina, kod muslimana se javlja težnja k prevlasti, a kod Srba i Hrvata ka ujedinjenju sa Srbijom, odnosno Hrvatskom. Govorilo se za Bosnu da je srce Jugoslavije. I doista, bez Bosne koja je u njenom središtu, Jugoslavije nije moglo biti. Ostalih pet republika mogle su same da opstanu; Bosna, međutim, bila je kao katedrala - njene zidove podupirali su stubovi koji su bili izvan nje. Zato je raspad Jugoslavije činio verovatnim da će se ona srušiti, odnosno da će se u njoj sukobiti muslimani, Srbi i Hrvati. Svojim verskonacionalnim podelama Bosna je podsećala na tamne strane evropske istorije, svojom multikulturalnošću ličila je na Evropu koja će možda biti stvorena. Početkom devedesetih godina prošlost će odneti pobedu nad budućnošću i u Bosni će izbiti građanski rat.

Sporna pitanja u vezi sa Slovenijom (rastući nemačkoaustrijski uticaj), Crnom Gorom (opasnost od sukoba između pristalica i protivnika federacije sa Srbijom), Makedonijom (brojna, nezadovoljna albanska manjina na zapadu, prosrpski sever, probugarski istok), čak i s Kosovom (albanski separatizam, srpsko ugnjetavanje), izgledala su mi laka u poređenju s ovima u trouglu - Hrvatska, Bosna, Srbija. Ipak, smatrao sam da demokratske, nenacionalističke snage u Jugoslaviji, uz pomoć Zapada, mogu da daju odgovor na njih. Posebno su me ohrabrivala dostignuća zapadne demokratije i samog NATO-a u obuzdavanju i smirivanju nacionalizma u Zapadnoj Evropi - onih žestokih strasti što su u devetnaestom veku i prvoj polovini dvadesetog dovodile do krvavih ratova. Činilo mi se da imam pravo da se nadam: Ako posle svega Francuzi i Nemci nisu neprijatelji, zbog čega bi to morali biti Srbi i Hrvati?


III

Sâm NATO nije se neposredno bavio nacionalizmom. Od svog osnivanja 1949. do kraja Hladnog rata, njegov glavni cilj bio je odbrana Zapadne Evrope od mogućeg napada Sovjetskog Saveza i njegovih satelita. Severnoatlantski pakt predvodile su moćne Sjedinjene Američke Države, velikodušno štiteći Zapadnoevropljane koji su u početku bili siromašni i s malo oružja, a kasnije bogati ali ipak znatno slabiji od neprijatelja na istoku. Uvek užurbana Amerika nije čekala da joj Evropljani izraze zahvalnost - sama je nagradila sebe vodećom ulogom u evropskoj politici. Kroz savezništvo u NATO-u i američko vođstvo - za mnoge američku hegemoniju - ublažavale su se suprotnosti između zapadnoevropskih zemalja i slabio u njima nacionalizam.

Savezna Republika Nemačka postala je član NATO-a tek 1955, ali je zbog snage svoje privrede i isturenog položaja (zajednička granica s komunističkim neprijateljem), ubrzo postala najvažniji saveznik Amerike. NATO je čak mnogima izgledao kao prevashodno američko-nemački savez, posebno posle povlačenja De Golove Francuske 1966. iz njegovog jedinstvenog vojnog ustrojstva. Mada to nije spomenuto ni u jednom od četrnaest članova ugovora kojim je NATO stvoren, Severnoatlantski savez je branio Evropu i od Nemačke, u kojoj je postojala opasnost od jačanja revanšizma. Poznata je izreka da je uloga NATO-a da „drži Ruse napolju, Amerikance unutra, a Nemce dole". A što su više Nemci prihvatali demokratiju i priznavali i okajavali grehe svoje nacističke prošlosti, to je više nemačkih intelektualaca govorilo kako NATO, zajedno s drugim oblicima nemačkog povezivanja s Evropom i svetom, štiti i Nemačku, jer bi ona, ostavljena sama sebi, znatno teže sprečavala prošlost da se povampiri i ugrozi još uvek slabo ukorenjene nemačke demokratske ustanove.

U Istočnoj Evropi, sovjetska hegemonija ograničavala je suverenitet, pa time isključivala i sukobe među državama. Priuštiću sebi zadovoljstvo s malo kontrafaktičke istorije, koju su do skora profesori zabranjivali, podrugljivo je nazivajući „šta bi bilo, kad bi bilo" istorijom. Da nije bilo NATO-a, zar ne bi Zapadna Nemačka bila u velikom iskušenju da radi ujedinjenja s Istočnom Nemačkom prihvati sovjetsko vođstvo u Evropi? Tada se moglo dogoditi da Sovjeti nagrade Nemce, ili Nemci sami sebe, nekom od teritorija u Poljskoj i Čehoslovačkoj u kojima su pre Drugog svetskog rata bili većina. Valja se setiti da su u dvadesetom veku najveće žrtve onoga što se u jugoslovenskom građanskom ratu ublaženo i ulepšano nazivalo „etničko čišćenje" bili upravo Nemci - između deset i dvanaest miliona ih je, najčešće pod prisilom, napustilo razne oblasti Srednje i Istočne Evrope (uključujući i Vojvodinu). Ovo nedelo, čiji je glavni arhitekta bio Staljin, podržale su kako vođe demokratskih partija istočnoevropskih zemalja, tako i vođe demokratskih zapadnih zemalja.

Jugoslovenska tragedija, koja je počela u leto 1991, pokazaće da Zapad - bezbedan, politički na sigurnim nogama, sa snažnom privredom, u dovoljnoj meri ujedinjen - nema volje i odlučnosti da zaustavi ili, bar, uspori raspad jedne evropske države srednje veličine niti da spreči oružane sukobe između njenih delova. Zapad, koji živi bolje nego ikada ranije i za koga bi možda bilo bolje da mu nije tako dobro, prvo se pretvarao da ne čuje šovinističku propagandu koju su širili političari i mediji u bivšoj Jugoslaviji, zatim je zatvarao oči pred etničkim čišćenjima, da bi na kraju, umesto da štiti nevine žrtve, pregovarao s vinim vođama.


IV

Zadihao sam se, u opasnosti sam da zapadnem u retoriku. Ali ako optužujem Zapad, nikako ne osporavam da su najveći krivci naši jugoslovenski političari. U njihovoj utakmici ko će u ime svoje nacije učiniti više rđavih dela, opšte je mišljenje na Zapadu da je pobedu odneo srpski vođa Slobodan Milošević - izabran 1990. i 1992. za predsednika Srbije, a 1997. za predsednika Jugoslavije (koja se posle otcepljenja četiri republike 1991-92. sastoji samo od Srbije i Crne Gore). Slažem se, ali radilo se o fotofinišu s predsednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom, preminulim prošlog decembra, koji je odgovoran za proterivanje oko pola miliona Srba iz Hrvatske i koji je s Miloševićem pravio planove za podelu Bosne.

Jugoslovenske narode gurali su u katastrofu i mnogi intelektualci: člancima i intervjuima, istorijskim, politikološkim i ekonomskim „studijama", romanima, pričama i pesmama (bez muzičke pratnje ili uz nju), filmovima i pozorišnim predstavama. Jedno ulje beogradskog slikara Miće Popovića za mene sadrži sve glavne zablude i stranputice srpske inteligencije. Sliku većih razmera nastalu 1986. (oko godinu dana pre nego što će Milošević doći na čelo Srbije) Popović je poklonio Srpskoj akademiji nauka i umetnosti povodom primanja za redovnog člana - Akademija se tada pretvarala u intelektualno središte srpskog nacionalizma. Na slici Albanci (nacionalno prepoznatljivi po tome što jedan od njih nosi „keče", belu kapu od valjane vune) razapinju Srbina na krst, dok ih mirno posmatra uniformisani milicionar, držeći ruke -u desnoj je pendrek - iza leđa. Popović je neskriveno podražavao „Mučeništvo Svetog Vartolomeja", najslavnije delo Hosea de Ribere, napuljskog majstora doseljenog iz Valensije, koji je stvarao u prvoj polovini sedamnaestog veka. „Lo Spagnoletto" slika nago tela sveca, izvijeno od muka i bolova, i mi žalimo Hristovog učenika, divimo se njegovoj postojanosti apostola, mrzimo okrutne dželate; sukobljavanje svetlih i tamnih površina povećava našu napetost i uzbuđenje. Srpski umetnik takođe hoće da četkicom ispriča priču i kod nas izazove osećanja koja su uprošćena i bez primesa. Kao ni njegov uzor, ni srpski umetnik ne ostavlja mesta nedoumici, sumnji, pitanjima.

Popović je bio i ilustrator, filmski režiser, zanimao se pozorištem, pisao; voleo je avangardne eksperimente i okušao se u nekoliko slikarskih pravaca. Zbog svoje umetničke sve stranosti nazivan je „srpski Kokto". ( Žan Kokto, koji je umro 1963, pred kraj života postao je religiozan i radio je slike s mističnim crkvenim temama.) Mršavog lica, s brkovima i istaknutim nosem, dalijevski smešan i šarmantan, bio je omiljen u Beogradu - delimično zahvaljujući i režimu koji je zabranio nekoliko njegovih filmova i izložbi. Popovićeva politička opredeljenja uvek su bila nacionalistička, ali i demokratska. Teško je bilo zamisliti da tog blagog i dobronamernog čoveka može ispuniti šovinistička mržnja. A ipak će potražiti nadahnuće u slici iz vremena verskih ratova, nesumnjivom remekdelu ali prožetom zaslepljenom religioznošću protiv reformacije.

Početkom osamdesetih godina, Srbi su sve više napuštali Kosovo - težili su ka boljem životu u bogatijim krajevima Srbije, ali i bežali od rastućeg nasilja albanskih separatista. Na Kosovu se nalaze neke od najlepših srpskih crkava i manastira i tamo se srpska srednjovekovna civilizacija razvijala dok je nisu prekinula turska osvajanja. Režim je pokušavao da iseljavanje prekrije velom ćutanja i kažnjavao čak i zatvorom one koji bi pokušali da taj veo razgrnu. I nacionalistička i nenacionalistička Srbija je gunđala. Ipak, ako je srpsko pitanje na Kosovu vapilo za odgovorom, teško da se mogao dati pogrešniji od onoga koji je u sebi sadržala Popovićeva slika. Na Kosovu, kroz istoriju, Albanci i Srbi smenjivali su se u ulogama ugnjetenih i ugnjetača; kod Popovića, samo su Srbi žrtve, samo Albanci zlotvori. Njegova slika ne želi nagodbu i poravnanje, već zagovara upotrebu sile i priziva snažnog vođu. I kao što će u De Riberinom vremenu jačati moć evropskih kraljeva, tako će Srbija dobiti Miloševića - i Popović će ga podržati. Ali, ubrzo će se razočarati u njega - doduše više zbog njegovog nedemokratskog vladanja Srbijom, a manje zbog njegove nacionalističke politike prema ne-Srbima. Godine 1997, kratko pred svoju smrt, Popović će, obraćajući se studentima koji su protestovali, poželeti Miloševiću i njegovoj uticajnoj supruzi Mirjani Marković da završe kao bračni par Čaušesku.

Popović je svoj neobarokni nacionalizam pojačao jednim ružnim, čak prostačkim detaljem - u desnom donjem uglu slike je boca, grlićem okrenuta k žrtvi. Time je on podsećao na događaj koji je potresao Srbiju i Jugoslaviju - dvojica Albanaca napala su Srbina dok je radio na njivi i silovalo grlićem boce, teško ga povredivši. Popović je sliku naslovio „Prvi maj 1985.", jer je napad izvršen toga dana, ali i zato što je „Međunarodni praznik rada" u Jugoslaviji bio državni praznik - gruba ironija kojom on optužuje komunističku vlast da ne štiti Srbe na Kosovu. Režimski mediji su tvrdili da je sredovečni ratar homoseksualac koji se samozadovoljavao i slučajno sam sebe povredio, što je zvučalo neuverljivo. Uz to su lekarski nalazi prikrivani, a s policijskom istragom se odugovlačilo. Srbi su bili razdraženi i mogle su se čuti optužbe pune mržnje da Albanci (koji su u većini muslimani) obnavljaju pod kraj dvadesetog veka nabijanje na kolac iz vremena Osmanskog carstva.

Slika Miće Popovića samo je jedno od bezbrojnih ispoljavanja nacionalizma u kulturi naroda Jugoslavije osamdesetih godina, a za Slovence, Hrvate i Albance može se reći i da su držali korak sa Srbima. „Umetničko delo je poslednja odbrana jednog naroda", tvrdio je Popović. (Mića Popović i Hajnc Klunker, Mića Popović, Jugoslovenska revija, Beograd 1989, 94.) Možda je tako. Decenija stradanja u bivšoj Jugoslaviji, međutim, pokazuje da su umetnička dela, kao i druge tvorevine intelektualaca, često bili prvo oružje nacionalizma. Jugoslaviji su trebali intelektualci koji će rušiti nacionalističke mitove i učiti ljude demokratiji; neodgovorni i samozaljubljeni, oni su stvarali nove, ulagujući se nacionalizmom masama. Mnogi intelektualci, naravno, bili su drugačiji. Ali i među nama koji smo se suprotstavili nacionalizmu, koliko nas je bilo spremno na prave, velike žrtve?


V

Čime je Jugoslavija zaslužila da je naši intelektualci tako zdušno ruše? Po mom dubokom uverenju - ničim. Ta višenacionalna zemlja bila je takođe i dvonacionalna i jednonacionalna. U njoj je bilo šest naroda, ali su Srbi i Hrvati činili apsolutnu većinu. Njihov zajednički jezik (sa dva zvanična naziva: srpskohrvatski i hrvatskosrpski) bio je maternji jezik i muslimana i Crnogoraca, veoma su mu ličili slovenački i makedonski, a govorili su ga i mnogi Albanci, Mađari, Romi, Rumuni, Italijani, Slovaci, kao i pripadnici drugih manjina. Jugoslavija je bila ono što joj ime kaže, „zemlja Južnih Slovena", srodnih po običajima, načinu života i kulturi i koji su često živeli pomešani. Zaista je pogrešno opisati je kao neprirodnu tvorevinu. Da li su, recimo, stanovnici Palerma sličniji onima iz Torina nego Beograđani Zagrepčanima? Razlikuju li se Crnogorci više od Dalmatinaca nego Bavarci od Prusa? Na oba pitanja bih odgovorio sa ne. Još da dodam da je sasvim pogrešno upoređivati nacionalno pitanje u Jugoslaviji s onim u Sovjetskom Savezu, mada su obema državama vladali komunisti i raspale su se u isto vreme. Evroazijska supersila bila je u stvari državaimperija i svoju vlast silom je nametala najrazličitijim narodima, na primer, baltičkim i srednjoazijskim - kao kada bi jedna država obuhvatila u svojim granicama Skandinaviju i Bliski istok.

Zašto nastojim na tome da je u višenacionalnosti Jugoslavije bilo mnogo jednonacionalnog, da ona nije bila veštačka država? Sigurno ne zato da bih potcenio sukobe kroz istoriju između njenih naroda, niti što smatram da će se oni ponovo ujediniti. Želim, međutim, da pokažem kako njeno rušenje nije značilo nacionalno oslobođenje i da je antijugoslovenstvo u svojoj suštini neliberalno i netolerantno. Takođe, da objasnim zašto verujem da će se u budućnosti, kada u državama bivše Jugoslavije ojača demokratija i oslabi nacionalizam, između njih razviti snažne privredne, kulturne i političke veze. I najzad, da bih potcrtao da su njenim raspadom izgubili i Evropa i svet - ako Južni Sloveni nisu mogli da žive zajedno ili bar u miru jedni pored drugih, moramo da se zamislimo nad budućnošću Kine, Indije i Indonezije, Nigerije i Južne Afrike, Brazila i mnogih drugih višenacionalnih zemalja.

Mada Jugoslavije nema i neće je biti, ja se i dalje izjašnjavam kao Jugosloven i priznajem da sam„ jugonostalgičar" - ta reč se inače najčešće koristi kao pogrda. Ali kako sam uopšte postao Jugosloven? Moj otac je bio od onih Crnogoraca koji smatraju da su deo srpske nacije, a svim srcem se zalagao za očuvanje Jugoslavije. Mada mu moje nacionalno izjašnjavanje nije bilo blisko, nije bio ni protiv njega. Više s tugom, nego oštro (bio je u poznim godinama) kritikovao je sve naše nacionalizme, ni najmanje ne štedeći srpski. Istovremeno, stranim novinarima i diplomatama koji su mu dolazili u posetu govorio je da ne „demonizuju Srbe". Majka Hrvatica, takođe je bila za Jugoslaviju; kritična prema Miloševiću, očajavala je kada je u proleće 1990. na izborima u Hrvatskoj pobedio Franjo Tuđman. Brak mojih roditelja službeno se označavao kao „mešovit" - oni su se, inače, smejali kada bi neko tako opisao njihovu skladnu zajednicu. Moji „mešoviti" crnogorsko-srpsko-hrvatski koreni, međutim, samo su jedan od razloga za moje jugoslovenstvo.

U Beogradu, glavnom gradu Jugoslavije i Srbije u kome sam odrastao, mladi ljudi bili su izrazito jugoslovenski opredeljeni i nacionalnost je bila nevažna. Kao što se nismo delili prema tome da li imamo ili nemamo šiljastu gornju usnu ili uši s resom, tako se nismo razdvajali na Srbe i one druge. Na mapi naše domovine koju smo imali u glavama, Srbija je bila tek malo istaknutija od, recimo, Slovenije, a nimalo od jadranske obale - „našeg mora", kako se to govorilo svugde u Jugoslaviji. Ja sam takođe veoma voleo Zagreb, rodni grad moje majke, u koji smo odlazili u posetu rođacima (od kojih su jedni bili Hrvati, a drugi Srbi). Vojsku sam služio u Sloveniji krajem sedamdesetih, kao graničar, i patroliranje duž jugoslovensko-austrijske međe izgledalo mi je besmisleno, smešno - nalazili smo se usred mirne Evrope. Nije mi, međutim, bilo ni najmanje čudno što sam u Sloveniji u uniformi i s puškom o ramenu, niti su se Slovenci prema vojsci ophodili kao da je strana. Ali partijske birokratije šest republika i dve pokrajine uvećavale su svoju vlast na štetu saveznih ustanova u Beogradu i jedinstva zemlje - već je, na primer, bilo isparčano jugoslovensko tržište robe, kapitala i radne snage. I jugoslovenstvo je bilo anatemisano. Kada su u mojoj četi beležili nacionalnost vojnika, nisu hteli da upišu da sam Jugosloven, već „neopredeljen". Taj izraz bio mi je tuđ i rekao sam da stave da sam Srbin - ali moja shvatanja i osećanja nisu se promenila.

Pišući o Kavafiju, Oden kaže kako je on „ jedan od vrlo retkih pesnika koji može da napiše patriotsku pesmu koja ne izaziva stid i zbunjenost. U većini pesničkih izražavanja patriotizma, nemoguće je razlikovati ono što je jedna od najvećih ljudskih vrlina od najgore ljudske mane, kolektivnog egoizma." ("Introduction by W. H. Auden," The Complete Poems ofCavafy, translated by Rae Dalven, Harcourt Brace Jovanovich, Publishers, New York 1976, XIII.)

U politici, patriotizam lako postaje nacionalizam - najčešće bez imalo stida i zbunjenosti. Italijanski premijer Antonio Salandra čak je proglasio manu za vrlinu i pri izbijanju Prvog svetskog rata upotrebio izraz „sacro egoismo", koji će postati poklič italijanskog imperijalizma. Jugoslovenski patriotizam, međutim, bio je veliki izuzetak  on ne samo što se nije lako pretvarao u nacionalizam, već je bio negacija svih naših nacionalizama: srpskog, hrvatskog, slovenačkog, muslimanskog, crnogorskog, makedonskog. Bio je „sacro altruismo" u našoj istorijom namučenoj zemlji. Imao je mnogo zajedničkog s kosmopolitizmom - prihvatanje raznovrsnosti bilo je njegova suština. I kao što su kosmopolite u politici liberali, to su najčešće bile i pristalice jugoslovenstva. A ja, što sam više čitanjem i pisanjem prihvatao ideje zapadnog liberalizma, sve više sam bio i Jugosloven. Moja „ jugonostalgija" nije samo tugovanje za zemljom koju sam voleo, već i za slobodnim političkim ustanovama koje bi imali da smo je očuvali.


VI

Oskar Vajld kaže kako se gubitak jednog roditelja može smatrati za nesreću, ali izgubiti oba liči na nepažljivost. ("Lady Bracknell: 'To lose one parent, Mr. Worthing, may be regarded as a misfortune; to lose both looks like carelessness.'” In Oscar Wilde, "The Importance of Being Ernest," Plays, Penguin Books, London 1976, 267.) Izgleda da sam baš bio nemaran. Ne samo što sam ostao bez Jugoslavije, već i prijateljstva liberalnog Zapada - NATO, koji sam ja nekada branio, napao je 24. marta 1999. moju zemlju i bombardovao je dva i po meseca. Poginulo je oko dve hiljade civila - ovo je procena na koju najčešće nailazim i izgleda mi uverljivo; jugoslovenski režim, međutim, govori o pet hiljada, NATO o pet stotina. Ređe se dovodi u pitanje broj od oko sedam stotina ubijenih srpskih vojnika (kako onih koji su služili obavezni vojni rok, tako i rezervista) i dve stotine policajaca. Materijalna šteta je između trideset i pedeset milijardi dolara - moja siromašna zemlja postala je siromašnija, nezaposlenost u njoj se povećala, plate smanjile.

Jugoslovenski režim tvrdi da je NATO namerno ubijao civile, NATO se brani da je reč o „kolateralnoj šteti" - taj izraz će biti proglašen u Nemačkoj za najružniju reč 1999; rekao bih da je istina negde u sredini - NATO planeri su zbog zapadnog javnog mnjenja vodili računa da ne dođe do ogromnih civilnih žrtava, ali se nisu trudili da ih bude što manje. Pilotima je, na primer, bilo dozvoljeno da bacaju bombe, od kojih su samo neke bile „pametne", s velikih visina i na ciljeve koje ne vide jasno. NATO planerima je „umereno" stradanje civilnog stanovništva odgovaralo, jer su želeli da slome njegovu volju za otporom i nateraju ga na pobunu protiv Miloševića.

To je razlog i što su birali tolike mete bez ikakvog vojnog značaja: fabrike duvana, automobila, usisavača za prašinu, veštačkog đubriva, ili državne i vojne zgrade koje su administrativni i reprezentativni a ne komandni centri. NATO bombe su bez ikakvog opravdanja srušile i mostove u Novom Sadu, glavnom gradu Vojvodine i važnom kulturnom centru, „srpskoj Atini". Novosađani se iščuđavaju: „Ta, NATO je sasvim blesav! Pa da je za uklanjanje Miloševića dovoljno da se sruše naši mostovi, mi bi to davno sami uradili."

Zadavao mi je strah mir s kojim su vođe i propagandisti NATO-a pravdali promašaje. Moja supruga Olgica, sin Nikola koji je dva dana pre početka napada napunio četiri godine, dvogodišnja ćerka Marija i ja bili smo okruženi mogućim metama. Naš stan je u centru Beograda i iza ugla je državni radio, u blizini su tri pošte, a na vrhu naše ulice je Savezna skupština. Svi ti ciljevi su ipak pošteđeni, ali je sa dve bombe pogođena nekoliko stotina metara udaljena državna televizija i pri tom je ubijeno šesnaestoro ljudi.

Bombarderi bi se obično došunjali noću; samo se čulo zujanje mlaznih motora. Krstareće rakete su letele nisko i sporo - u predgrađima su često viđali njihov plameni „rep", u centru, zbog visokih zgrada, retko. Eksplozije bombi pamtim kao daleke, potmule. Čak i one bliže bile su manje glasne nego što su moji napregnuti nervi očekivali. I naša prozorska stakla s ukrštenim lepljivim trakama - Beograđani su takve prozore zvali "Windows 99" - ostala su čitava.

Ljudi su gledali na noćnom nebu svetlucave metke protivavionske artiljerije i, ponekad, SAM-6 rakete, a državni mediji hvalisali su se oborenim avionima, krstarećim raketama i bespilotnim osmatračkim letilicama. Budila se nada da će NATO avijacija biti prinuđena da prestane s napadima. Ali naša zastarela oružja u stvarnosti su retko pogađala, kao što su uostalom i NATO avioni na Kosovu mnogo češće pogađali makete jugoslovenskih tenkova nego one prave. Glavni uspeh sposobnih i požrtvovanih oficira i vojnika jugoslovenske protivavionske odbrane bio je što su prisilili NATO avione da lete visoko i time umanjili gubitke vojnih jedinica - bilo da su maskirane ili u pokretu.

Verovatno srećnim slučajem pogođen je američki „noćni jastreb" F-117A, nikad neoboreni, za radare „nevidljivi", bombarder „stelt" tehnologije. Na masovnim skupovima koji su održavani širom Srbije, uskoro se pojavio transparent: „Izvinite, nismo znali da je nevidljiv!" Inače, na trgovima se sviralo, pevalo i recitovalo, iskrena patriotska osećanja mešala su se s nacionalističkim kičem, bilo je mnogo buke i ne malo besa. S ponosom dodajem da je mnoštvo retko izražavalo podršku Miloševiću i još ređe pokazivalo mržnju prema kosovskim Albancima.

Po Beogradu se pričalo da ima mladih ljubavnih parova koji čekaju bombardovanje da bi pored otvorenih prozora ili na skrovitim mestima na terasama i krovovima vodili ljubav. Zgražamo se nad ubijanjem i razaranjem koje rat donosi sa sobom - zato teško priznajemo kako je on uzbudljiv. Za mene se bljesak rasprsnutih bombi širio iz slika Džeksona Poloka (apstraktni ekspresionizam možda i jeste eksplozija?), a prasak i grmljavina preporučivali su se za finale Šostakovičeve simfonije (nije mi padala na pamet konkretna muzika, valjda zato što nadahnuće nalazi u svakodnevici).

Nisam mogao noću da spavam i često sam šetao Beogradom. Dok sam gledao ruševine iz kojih se dizao dim a ispod cipela mi krckali sitni komadi stakla, pitao sam se kako je NATO od odbrambenog saveza postao napadački? Kada razmišljamo o moći obično se setimo izreka Viljema Pita starijeg i Lorda Ektona o tome kako ona kvari i izopačuje vladare. Kvarenje nije uvek štetno, ono može da omekša. Mnogo više se plašim moćnika koji hoće da uvećaju i prošire moć - kako svoju, tako i svojih država i vojnih saveza, i koji kada nemaju protivnike i neprijatelje, stvaraju ih. U poređenju s njima, oni što planduju na narodnim leđima izgledaju mi bezazleno.

Ne kajem se zbog svoje nekadašnje podrške Zapadu i NATO-u. I danas bih se između zapadne demokratije čije su se laži smele kritikovati, i istočnog komunizma čije apsolutne istine nisu, bez premišljanja odlučio za ovu prvu. Ali, da li je NATO ipak bio u pravu što je prošlog proleća i leta bombardovao Srbiju? Nije - i evo zašto.


VII

Miloševićevo postupanje s kosovskim Albancima javno sam osuđivao kao siledžijsku antipolitiku još od vremena kada im je 1988-89. ukinuo autonomiju, hiljade ih otpustio iz državnih ustanova i fabrika, uveo im školski program s kojim nisu bili saglasni i dvonacionalnu policiju pretvorio u gotovo samo srpsku - da ih bez mnogo povoda tuče i hapsi. Ipak se ne slažem s onim zapadnim političarima, diplomatama i novinarima koji Miloševića upoređuju sa Sadamom Huseinom, Polom Potom ili, čak, Hitlerom. Oni time, bilo svesno bilo nesvesno, pokušavaju da opravdaju svoje neuspehe u sprečavanju i zaustavljanju nacionalnih sukoba u Jugoslaviji. Svoju opsednutost Miloševićem skupo će platiti - kada on jednom više ne bude na vlasti, patiće od apstinentskog sindroma.

Ugnjetavajući Albance, Milošević im je istovremeno dozvolio prilične slobode - ili, bar, nije smogao snage da ih ograniči. Albanci su osnovali političke partije, razvili privatno poduzetništvo i izgradili nezavisni obrazovni sistem (često u trošnim, slabo zagrejanim kućicama). Njihov životni standard bio je znatno veći nego u Albaniji; do pojave gerilsko-terorističke takozvane Oslobodilačke vojske Kosova 1997, na Kosovu je bilo i više reda i mira. Čak bih se usudio da tvrdim da nijedna muslimanska zemlja na svetu - od Maroka do Indonezije - nije imala slobodniju štampu od kosovskih Albanaca. Njihove novine i časopisi nisu se ustručavali da traže nezavisnost i žestoko su napadale Miloševića - ovo drugo i uz moju pomoć. I niti bi urednik koji me intervjuisao bio uhapšen, niti bi meni zakucala policija na vrata. (Nažalost, ni Milošević ne bi pohitao da dâ ostavku.) Pitam se šta bi se, recimo, dogodilo palestinskom novinaru u Jordanu da je napadao kralja Huseina i zalagao se za stvaranje palestinske države na jordanskoj teritoriji? Husein I umro je u februaru 1999. i sahrani su prisustvovali vodeći zapadni državnici; „crni septembar" 1970, kadaje onproterao hiljade Palestinaca u Liban, bio je zaboravljen.

Albanske separatističke vođe živele su u udobno nameštenim kućama i stanovima, obično u Prištini, putovale u inostranstvo i redovno dolazile u Beograd na konferencije ili prijeme u ambasadama - tako sam i upoznao nekolicinu. Uredno obučeni i učtivi ljudi, s nečim starinskim u ophođenju, govorili su dobro engleski. Uvek malo na oprezu, retko su se smejali ili pravili šale, ali se ne bi ni ljutili na prijateljsko zadirkivanje. Mada bih ponekad primetio odbojnost prema Srbima, nije mi izgledala žestoka. Svi su, međutim, bez izuzetka zahtevali potpuno nezavisno Kosovo. Zapad, koji je u komunističko vreme izbegavao disidente, održavao je bliske veze s albanskim separatistima i pomagao ih novcem. Zahtevao je od njih da se uključe u politički život Srbije (to je tražio i deo srpske demokratske opozicije), ali nije nastojao na tome, pogotovo nije vršio pritisak - i Albanci su nastavili da bojkotuju izbore i da odbijaju saradnju čak i s antinacionalističkim Srbima. Inače, analitičari izbora u Srbiji tvrde da bi uz pomoć albanskih glasova demokratska opozicija odavno smenila Miloševića.

Zapad je bio i protiv albanskih zahteva za nezavisnošću, jer se granice evropskih država ne smeju menjati. Ipak, Evropski parlament dodelio je 1997. Ibrahimu Rugovi, izabranom od Albanaca za „predsednika" Kosova, nagradu Andrej Saharov, koju mu je uručio francuski predsednik Žak Širak. Dato je obrazloženje da se Rugova miroljubivim sredstvima bori za prava Albanaca. Nesumnjivo, ona su u Miloševićevoj Srbiji bila u jadnom stanju, ali Rugova se nije borio da se prilike poprave, već da bude šef nezavisne države. Uz to je „albanski Gandi" naglašavao da je protiv oružane borbe iz taktičkih razloga: srpskim snagama bezbednosti ne sme se dati razloga za povećanu upotrebu sile. Rugova nije, dakle, zastupao nenasilje iz dubokih versko-filozofskih uverenja kao indijski vođa.

Ugnjetavanje kao što je na Kosovu, isticale su vođe NATO-a, ne postoji ni u jednoj zapadnoj demokratskoj zemlji. Bili su u pravu. Ali zapadne zemlje nisu ni imale tako velike probleme kao Srbija - i da bi ih izbegle, strogim režimom viza sprečavale su da se broj stranaca poveća. U Srbiji je živelo dvadeset i šest manjinskih grupa, njihovi pripadnici činili su više od trećine stanovništva, a oko četvrtina stanovnika Srbije bili su muslimani (najčešće Albanci, ali i Južni Sloveni). Albanska manjina imala je i najveći prirodni priraštaj u Evropi - osamdesetih godina, na primer, albanska seljanka rađala je u proseku gotovo sedmoro dece - i posledica je bila mnogo nezaposlenih mladih ljudi, nezadovoljnih i sklonih krajnostima.

Napravimo jedan misaoni eksperiment. Zamislimo da, na primer, u Francuskoj koja ima oko šezdeset miliona stanovnika, najednom dvadeset miliona budu pretvoreni u manjine kojima francuski nije maternji jezik. Zamislimo zatim da su od tih dvadeset miliona petnaest muslimani i da žive gusto naseljeni, s vrlo visokim priraštajem, u nekoj provinciji s katedralama i manastirima od najvećeg značaja za francusku kulturu i istoriju. Zamislimo najzad da se ti muslimani bore za nezavisnu državu. Šta bi se dogodilo sa francuskom politikom? Zar ne bi šovinističke snage doživele uspon i demokratske ustanove bile uzdrmane?

Kada su prve NATO bombe pale na Srbiju, Milošević je vladao već dvanaest godina; Hitler, s kojim ga upoređuju, bio je toliko dugo na vlasti u Nemačkoj - od 1933. do 1945. Milošević jeste jedan od vođa odgovoran za rat u Bosni - koji je počeo u proleće 1992, posle proglašenja nezavisnosti, a završio u jesen 1995, Dejtonskim sporazumom - jer je naoružavao bosanske Srbe. U Bosni su sve tri grupe vršile etnička čišćenja i bile čišćene, ali najveća žrtva bili su muslimani; rušene su bogomolje sve tri vere, najviše, ipak, džamije. U Miloševićevoj Srbiji, međutim, do NATO bombardovanja nije srušena nijedna džamija niti su manjine proterivane. Ne postoji nijedno područje Srbije u kome su ne-Srbi bili većina, a da je on naselio Srbe. Da je broj Jevreja u Nemačkoj bio isti u trenutku kada je Hitler izvršio samoubistvo u svom bunkeru, kao i kada je došao na vlast - da li bi Hitler bio Hitler?

Brojni su i dokazi da pre bombardovanja nije bilo etničkih čišćenja na Kosovu - ona se, uostalom, ne spominju ni u izveštajima stranih novinara i diplomata na Kosovu, niti je u Albaniji i Makedoniji bilo logora s albanskim izbeglicama s Kosova. Albanci su se čak vraćali iz Nemačke na Kosovo. Najzad, i Haški tribunal je optužio Miloševića samo za zločine počinjene na Kosovu u toku bombardovanja, a ne pre njega.

Rat na Kosovu posledica je tri ekstremističke politike: albanske, srpske i zapadne. Za albanski ekstremizam bih našao i neku reč opravdanja, za srpski takođe, mada manje, ali za zapadni ni najmanje. Cilj NATO-a bio je da dokaže svoju moć i učvrsti svoje jedinstvo, uzdrmano posle Hladnog rata. NATO vođe htele su da kazne Miloševića i Srbiju koji su im se usprotivili, a ne da razreše „kosovski čvor" niti da spreče humanitarnu katastrofu, koje uostalom nije ni bilo. NATO je razočaran što je na Kosovu do sada pronađeno samo nešto preko dve hiljade leševa - oko sto puta manje nego što su pojedine NATO vođe tvrdile. I većina ubijenih su muškarci, a ne žene i deca. Mada ne treba sumnjati da su mnogi nevine žrtve srpskih paravojnih formacija, mnogi su i ubijeni u borbi, ili poginuli od NATO bombi, ili čak streljani od Oslobodilačke vojske Kosova jer nisu hteli da joj se pridruže. Bar što se mene tiče, to što je dozvolio takva nedela, kao i proterivanje stotina hiljada Albanaca u Albaniju i Makedoniju za vreme bombardovanja, čine Miloševića krivim - čak i ako nije neposredno naređivao. Jedino bih dodao da su krivci i albanske vođe i komandanti, posebno Hašim Tači, šef OVK, a takođe i NATO vođe.

Smatram da je mnogo važnije utvrditi svrsishodnost, smisao same vojne operacije. Pre svega, da su zaista pronađene stotine hiljada leševa, to bi bio dokaz potpunog neuspeha NATO intervencije, nikako opravdanje za nju - jer ona je trebalo da spreči nedela, a ne da dovede do njihovog ogromnog povećanja. Razmislimo i o samom pojmu „intervencija". Ako mi prijatelj kaže da su se dvojica potukla, a da je on intervenisao, ja zamišljam kako ih on razdvaja, čak staje između njih, a ne kako s rastojanja gađa kamenicama. Moj latinski rečnik se slaže sa mnom i kaže da glagol intervenio, veni, ventum znači „doći među", a takođe i „na put stati", „posredovati" - nigde ne spominje krstareće rakete, niti bombe, pametne ili glupe. Ali - sada bez imalo šale - da je na vlasti u Srbiji bio onaj Milošević kakvim ga Zapad često vidi (Pol Pot, Hitler), on bi iskoristio bombardovanje i pobio većinu, možda i sve, Albance na Kosovu - za to je imao i dovoljno trupa i dovoljno oružja i dovoljno vremena. Meni ne izgleda neverovatno da bi moglo biti ubijeno milion ili više ljudi - dovoljno je da se setim „polja smrti" u Kambodži i genocida u Ruandi.

Opravdano ili neopravdano, svrsishodno ili besmisleno, bombardovanje je dovelo u junu do povlačenja srpskih trupa s Kosova i ulaska NATO jedinica. I tada, posle pobede, počeo je pravi, nesumnjivi poraz NATO-a. Umesto multietničke demokratije koju su NATO vođe i, posebno, predsednik Klinton obećavali, Oslobodilačka vojska Kosova, koju je NATO naoružao i doveo na vlast, proterala je s Kosova gotovo sve ne-Albance: Srbe, Crnogorce, južnoslovenske muslimane, Rome, Gorance, Turke i druge. Preko dve stotine hiljada Srba otišlo je u Srbiju i pridružilo se oko sedam stotina hiljada srpskih izbeglica iz Hrvatske i Bosne. Samo u Prištini živelo je oko četrdeset hiljada Srba - ostalo ih je svega nekoliko stotina. U njenom centru početkom januara, gomila je slaveći albanski nacionalni praznik „dan zastave", linčovala jednog starijeg srpskog profesora. Karl Bilt, specijalni izaslanik generalnog sekretara Ujedinjenih nacija za Balkan i bivši predsednik švedske vlade, smatra da je stanje na Kosovu gore nego nekada u Bosni i Hercegovini i da se koriste najgore metode etničkog čišćenja, a Timoti Garton Eš primećuje da je etničko čišćenje izvršeno „pod samim nosevima i tenkovskim cevima više od četrdeset hiljada međunarodnih trupa". ( Timothy Garton Ash, "Anarchy & Madness," New York Review of Books, February 10, 2000, 48.)


VIII

Da li NATO uopšte može da rešava nacionalne sukobe? Ovo pitanje je posebno značajno sada kada se NATO širi na istok i jugoistok Evrope, gde su međunacionalni odnosi često najvažniji politički problem. Mada u Hladnom ratu NATO nije bukvalno pobedio svoga protivnika, to jest nije uništio njegovu vojsku i zauzeo njegovu teritoriju, taj protivnik -Varšavski pakt, Sovjetski Savez, komunizam - jeste poražen. Uz to se Nemačka ponovo ujedinila, sovjetske republike pretvorile su se u nezavisne države, demokratija, kakvatakva, pobedila je u Istočnoj Evropi.

I sve se to dogodilo bez krvoprolića. Mnoge koji su u komunizam iskreno verovali — takvi su, na primer, bili moji roditelji - komunizam na vlasti je razočarao jer nije ispunio obećanja slobode, jednakosti i bratstva pozajmljena od Francuske revolucije. Ja sam od komunizma takođe mnogo očekivao - odlazak sa svetske pozornice uz veliku tutnjavu i blesak, ili bar s malo atomske pirotehnike, bar nekoliko miliona mrtvih. Varšavski pakt je imao tolike divizije i tenkove, avione, brodove i podmornice, atomske i hidrogenske bombe. Za razliku od razočaranih komunista, međutim, ja sam mu veoma zahvalan što nije ispunio moja očekivanja.

Gor Vidal je negde napisao kako za Amerikance nije dovoljno da pobede, već onaj drugi mora biti poražen. Za NATO kao da ni to nije dovoljno i on se širi u Srednju i Istočnu Evropu. To proširenje je formalno predložio predsednik Klinton januara 1994. na NATO samitu u Briselu i obuhvata zemlje kojima niko ne preti i koje niko neposredno ne ugrožava, ali koje se plaše ili bar tvrde da se plaše neke buduće nacionalističke i neoimperijalističke Rusije.

Rusija se, u isto vreme, plaši ili tvrdi da se plaši širenja NATO-a. U svakom slučaju, sve ruske partije su protiv širenja i u Rusiji jača nacionalizam. Pre povlačenja ruskih (tada još sovjetskih) snaga iz Istočne Evope, NATO je obećao da se neće širiti, a nagoveštavana je i velika privredna pomoć. Onda je ipak odlučio da se širi, ali je obećao da će biti isključivo odbrambeni savez i da će u svim bitnim bezbednosnim pitanjima uvažavati mišljenje Rusije. Bombardovao je, međutim, Srbiju ne obazirući se na protivljenje Rusije i ne prihvatajući ni jedan njen predlog kako da se ono okonča. Budući da joj je vojska siromašna i slaba, Rusija je odlučila da odustane od starog principa da nikada neće prva upotrebiti nuklearno oružje - blaga pretnja Zapadu.

Planirano širenje NATO-a u jugoistočnu Evropu ne može se pravdati ni stvarnom ni potencijalnom spoljnom opasnošću - Rusija je jednostavno suviše daleko. Jedini mogući neprijatelj jugoistočnoevropskoj zemlji je susedna zemlja. NATO vođe i kažu da se nadaju kako će pretvaranjem ovih zemalja u svoje i međusobne saveznike sprečiti da one budu pretnje jedna drugoj. Drugim rečima, neprijatelji će biti uključeni u NATO strukturu i stavljeni pod američko vođstvo, tako da mogu da postanu prijatelji umesto da, kao što je najčešće bio slučaj u istoriji, prvo budu prijatelji pa sklope savez. Ovo je doista novi razvoj za NATO i, istorijski govoreći, zadatakbez presedana za jedan vojni savez.

Mađarsko-rumunski odnosi poboljšali su se poslednjih nekoliko godina, delimično i zato što obe zemlje žele da se uključe u NATO (i Evropsku uniju). I rat između Turske i Grčke zbog ostrva u Egejskom moru ili Kipra manje je verovatan jer su obe u NATO-u. Ali izuzetni značaj koji Turska ima za NATO, i zna da ga ima, čini je manje spremnom na popuštanje kako u odnosima s Grčkom tako i u postupanju s kurdskom manjinom. Među novim članovima NATO-a, da li će neki biti više jednaki od drugih? I kako će to uticati na odnose između njih? Neminovno, neke zemlje postaju članovi NATO-a pre nego druge. Kakve će biti posledice tih različitih brzina uključivanja na regionalnu stabilnost? I šta ako neke zemlje ne budu nikada primljene ili jednostavno ne žele da budu članovi? Zemlja za koju je najverovatnije da joj neće biti dozvoljen ulazak, ili da neće ni hteti da uđe - to je naravno Jugoslavija (Srbija i Crna Gora). Zanimljivo je da je posle sukoba sa Staljinom komunistička Jugoslavija nezvanično bila član NATO-a, i da je sklopila savez s članovima NATO-a Grčkom i Turskom. I nezvanično članstvo i zvanični savez brzo su prekinuti posle Staljinove smrti 1953, čineći Jugoslaviju jedinom zemljom u istoriji koja je napustila NATO.

Za neke zemlje (na primer, Poljsku i Mađarsku, koje su već članovi, ili Sloveniju i Hrvatsku, koje žele da budu) uključivanje u bilo koji zapadni savez, ustanovu ili klub je, između ostalog, dokaz nadmoćnosti njihovim „istočnim", „azijskim", „balkanskim", „vizantijskim" susedima. Ali takav način mišljenja suprotan je proklamovanom zapadnom cilju zbližavanja naroda u Evropi. Da li će umesto rušenja starih zidova biti izgrađivani novi? Može li NATO širenje da dovede do stvaranja novih saveza, recimo između Srbije i Rusije? Da li počinje „sukob civilizacija" u smislu u kome taj izraz koristi Semjuel Hantington?


IX

Za vreme Hladnog rata branio sam Zapad i NATO; za vreme bombardovanja - Srbiju od NATO-a i Zapada. Sada ponovo počinjem da branim Zapad i NATO - ovoga puta od njih samih.

Nije teško na samom Zapadu naći mesta na kojima se to može činiti. Sociolozi i politikolozi odavno su primetili da ne samo u demokratskim zemljama, već i u onima sa diktatorskim režimima, fizičari, hemičari i biolozi često naprave značajna otkrića, a inženjeri razviju nove tehnologije i izgrade moćne mašine, ali da je za uspešno proučavanje društva i politike neograničena vlast prepreka koju je veoma teško savladati. Većina zapadnih medija, instituta i univerziteta je slobodna ili, ako nekome ovo izgleda kao preterana pohvala, dovoljno su nezavisni da je na njima moguće kritički ispitivati bilo koju zapadnu ustanovu, civilnu ili vojnu, i kuditi bilo kog političara, generala, poslovnog čoveka, sudiju, policajca, biskupa. Čak i kada je javno mnjenje nacionalistički raspoloženo, moguće je proučavati načine da se spreče i zaustave ratovi, bilo međudržavni, bilo etnički, i boriti se za razoružanje i svetski mir.

Danas u Srbiji nema mnogo onih koji bi se složili da je većina zapadnih medija, instituta i univerziteta nezavisna. NATO bombardovanje pratila je medijska „demonizacija" Srba, pa se raširilo uverenje kako Zapadom upravljaju tajanstveni centri političke i ekonomske moći koji žele da nas unište jer smo im se isprečili na njihovom putu ka gospodarenju svetom. Oprostite Srbima njihovu paranoju - po njima su padale bombe i proterivani su iz svojih domova! Ali, upravo zato što smo zaista stradali, sporo ćemo se oslobađati od izmišljenih strahova da su nam Amerika i Evropa iskonski, prirodni neprijatelji. Posledica će biti odlaganje i usporavanje demokratskih reformi. Srbija, međutim, nema vremena - njoj je demokratija potrebna odmah. To može biti samo demokratija po ugledu na zapadne države, jer drugih uzora je malo i najčešće se radi o zemljama koje su po kulturi i tradiciji veoma različite od Srbije, kao što su, na primer, Indija ili Japan.

Srpsko osećanje progonjenosti nesumnjivo je bolesno, ali zapadna medijska „demonizacija" Srba ukazuje da ni Zapad nije zdrav. Možda zato, da bi se Zapad spasao od Zapada, nije dovoljno da većina medija, instituta i univerziteta bude nezavisna i zaštićena od pritisaka javnog mnjenja? Po mom mišljenju, neophodno je više internacionalizma i mnogo više kosmopolitizma.

Šta je internacionalizam danas? Posle potpunog istorijskog poraza komunizma i gotovo potpunog intelektualnog poraza marksizma, to je borba za poštovanje ljudskih prava (u koja su najčešće uključena i prava manjina) u svim zemljama sveta. Neka mi ne bude zamereno ako spomenem da sam s mojim prijateljem Vanetom Ivanovićem priredio 1983. prvi zbornik o ljudskim pravima na srpskohrvatskom jeziku. Štampali smo ga u Londonu, jer su u Jugoslaviji takve knjige bile zabranjene. Baš zato što sam bio internacionalista koji veruje u ljudska prava, uviđao sam da Zapad često ne nastoji na njihovom poštovanju podjednako u svim zemljama i u svim situacijama. I za vreme raspada Jugoslavije i građanskog rata koji je usledio, pokazalo se da zbog svojih političkih naklonosti, ekonomskih interesa i vojnih savezništava zapadne države vode politiku dvostrukih aršina.

Čak i da je zapadni internacionalizam sasvim nepristrasan i pravedan, njemu bi bio neophodan kosmopolitizam. Za mene kosmopolitski duh nije samo savladavanje vlastitih nacionalnih predrasuda, već i napor da se razumeju druge kulture, uvaži ono po čemu se razlikuju od vlastite i otkriju u njima vrednosti koje su svojstvene čitavom čovečanstvu. „Humanitarna intervencija" NATO-a na Kosovu bila je ne samo nedosledna u svom internacionalizmu - omogućila je punu pobedu najisključivijeg albanskog nacionalizma - već i slepa za vrednosti srpske istorije i pravoslavne vere, umetnosti i tradicije. Zato na Kosovu nije poražen samo srpski nacionalizam - za njim niko, posebno ne Srbi, ne bi trebalo da žali -već je i uništavana srpska kultura za kojom bi valjalo da tuguje čitav svet (uključujući i vođe NATO-a).

Do toga ne bi došlo da su se zapadni intelektualci, novinari i političari potrudili da razumeju šta Kosovo znači za Srbe i da su se udubili u srpsku epsku poeziju u kojoj se jadikuje nad porazom od strane Turaka Osmanlija u Kosovskoj bici 1389. Srpskim epskim pesmama divio se, na primer, Gete, a od naših savremenika Piter Levi, profesor poezije na Oksfordu i autor studija o Šekspiru, Tenisonu i Miltonu. Bez svojih crkava, manastira i istorijskih spomenika na Kosovu, proterani iz krajeva u kojima su nastale mnoge divne legende koje su im omogućile da očuvaju svest o sebi u vekovima pod tuđinskom vlašću, Srbi će biti ne samo duhovno osiromašeni (a to će posredno biti i Evropa i svet), već će i mnogo teže prihvatati modernu demokratiju. Možda zato glavna lekcija kosovske katastrofe za buduće humanitarne intervencije treba da bude - boriti se protiv šovinističkih paravojnih formacija, čuvati nacionalne kulture.

U dvadesetom veku, kosmopolitizam nikada nije bio politički cilj - niti su se stranke borile za njega, niti državnici sebe opisivali kao kosmopolite. Ali, iako je malo kome bio program, mnogima je bio problem. Između dva svetska rata, nacionalističke i fašističke partije proglašavaju ga za opaku bolest nacionalnog duha, nasilno se obračunavajući s onima koji je šire: intelektualcima i umetnicima, Jevrejima i strancima. S pobedom nad fašizmom, poražen je i desničarski antikosmopolitizam. Ipak, kosmopolitizam nije stekao pristalice. U istorijskim studijama i udžbenicima o Evropi od 1945. do danas, ne bi se ni spominjao da se Staljin nije borio protiv njega. Opsednut brigom da će zapadni uticaji potkopati sovjetski poredak i ugroziti vlast boljševičke partije, Staljin je bio sumnjičav prema svima koji su se zanimali za zapadnu umetnost, književnost, filozofiju, čak i prirodne nauke. Uz to su te „kosmopolite" mogle pasti u iskušenje da upoređuju Sovjetski Savez sa Zapadom i da zaključe kako u prvoj zemlji socijalizma nije sve kako treba. To bi onda moglo da ih navede na kritiku, možda čak učini od njih opozicionare.

Mada su čistke bile znatno blaže od onih 1936-39, nanesena je velika šteta sovjetskoj kulturi i nauci i otuđeni su mnogi levi pisci, umetnici i naučnici na Zapadu. Njima se istorija grubo narugala - kod kuće su ih desničari zbog naklonosti prema Sovjetskom Savezu optuživali da nisu patriote, a sada su u toj zemlji njihova dela proglašavana za opasnu buržoasku ideologiju. Staljinovu borbu protiv kosmopolitizma podržali su mnogi sovjetski građani - manje zbog privrženosti komunističkoj partiji, a više iz nacionalističkih pobuda: Ako smo porazili Nemce u ratu, dokazaćemo i da smo bolji od Zapada! Na antizapadnu ksenofobiju i tradicionalni velikoruski šovinizam prirodno se nadovezao antisemitizam. Jevrejski intelektualci najčešće su nazivani „kosmopolite bez korena". Bila je to posebno teška optužba - takav kosmopolita ne samo što je sluga Zapada koji podriva socijalizam, već on prezire ruski narod i njegovu istoriju i kulturu. (Staljin je osećao duboku odbojnost prema jevrejskim intelektualcima - znali su strane jezike i lako se snalazili u svetu ideja, bili skloni kritici i humoru koji ne štede ni dogme ni vlastodršce. Ipak, prema mišljenju harvardskog istoričara Ulama, Staljin je bio dovoljno marksista da ne postane rasistički antisemita. Adam B. Ulam, Stalin - the Man and his Era, Beacon Press, Boston 1989, first edition 1973, 679.)

U Beogradu se početkom devedesetih godina, s rasplamsavanjem građanskog rata, pojavila nova reč - „mondijalizam". Korišćena je kao pogrda protiv svih nas koji smo branili prava manjina, kritikovali i srpsku (a ne samo hrvatsku, muslimansku i albansku) stranu, težili miru kroz nagodbu i poravnanje, suprotstavljali se isključivo negativnoj slici o Zapadu. Ukratko, mondijalisti su bili svi oni koji su smatrali da je demokratija pravi odgovor na nacionalno pitanje. U svojoj biti, optužba za mondijalizam bila je isto što i okrivljavanje za kosmopolitizam. Ovu reč, međutim, nacionalisti se nisu usuđivali da koriste jer su mogli biti optuženi za fašizam - zbog toga su, po svoj prilici, i izmislili „mondijalizam".

Kada bi bio mudar, liberalni Zapad bi učio od evropske ekstremne desnice i Staljina, a i od srpskih nacionalista - na primer, da je kosmopolitska kultura prijatelj demokratije i neprijatelj nacionalizma. A kada bi bio lukav, mogao bi u borbi protiv svojih neprijatelja koji su „kosmopolitizmofobičari" da kao sredstvo koristi upravo kosmopolitizam. Često, međutim, umesto da ubrzava tokove kulture, liberalni Zapad ih zaustavlja. Osetio sam to i na svojoj koži. U vreme najoštrijih zapadnih sankcija prema Srbiji morao sam da smišljam načine kako da knjige iz Amerike dopremam u Beograd. Ne, nije me mučio Miloševićev autoritarni režim sprečavanjem njihovog unošenja, već me gnjavila liberalna Amerika ne dozvoljavajući njihovo slanje u Srbiju. Paradoks je utoliko veći što su neke od tih knjiga napisali američki profesori o tome kako da se razreši jugoslovenska kriza.

Ne sećam se da sam ikada čuo moga oca Milovana Đilasa da kaže za sebe da je kosmopolita. U naše vreme to i inače retko koji intelektualac čini, valjda zato što bi moglo da se shvati kao hvalisanje, i to ne mnogo bitnim stvarima: znanjem stranih jezika, čestim putovanjima, snalaženjem sa ljudima različitih običaja i naravi. Još gore, s kosmopolitizmom je danas povezana i predstava o površnom globtroterskom hedonizmu - mnogo ljubavnih veza sa strankinjama, dobro raspoznavanje vina, pušenje skupih cigara i tome slično. U savremenoj upotrebi reči kosmopolitizam retko se oseti njegovo poreklo u stoičkoj filozofiji i načinu života. Zaboravili smo, na našu štetu, a i na našu sramotu, nepotkupljivost tih antičkih mudraca, njihovu duboku, tvrdu veru u opšteljudske vrednosti i mirnu spremnost na žrtvovanje, čak i na smrt, radi njih.

U Tamnici i ideji, jednoj od poslednjih knjiga koje je napisao, Milovan Đilas, već u osmoj deceniji života, sažima svoja saznanja o zatvorima u kojima je bio, kako u Titovoj Jugoslaviji, tako i u predratnoj, kraljevskoj, kada je kao mladić bio mučen i osuđen zbog komunističke propagande. ( Milovan Đilas, Tamnica i ideja, KIZ „Trag", Beograd 1989, prvo izdanje 1984. Američko izdanje: Milovan Djilas, Of Prisons and Ideas, translated by Michael Boro Petrovich, Harcourt Brace Jovanovich, New York 1986. Milovan Đilas je rođen 1911, a umro je 1995.) Lukavstva i podmuklosti policajaca i istražnih sudija, stražari surovi i stražari samilosni, solidarnost sa drugim zatvorenicima, torture zasnovane na iskustvu i nauci, samice i hladnoća, zašto je važno držati kiblu (noćni sud) besprekorno čistu, erotske čežnje i fantazije, ideologija kao neprijatelj ideja, gubljenja nade i verska nadahnuća - to su teme ove uzbudljive male knjige. Njena glavna vrednost ipak je u snazi uverenja koja i ono što je poznato čini novim:

Tamnica je i kuća demona i zala - u čoveku obitavaju i mahnitaju Satana i Pakao. To znaju tamničari, to osećaju sužnji: odnjih, od demona i zala, brani i spasava samo Bog ili ideja, Bogideja. Nada i spas su u čoveku, u njegovoj veri u sveljudsku ideju i njegovoj volji da se za nju založi i svojim životom. ( Tamnica i ideja, 102.)


Da li su ta vera i ta volja - kosmopolitizam? Moj otac bi možda bio malo zbunjen ovim pitanjem, ali sam siguran da bi posle nešto razmišljanja prihvatio to kao jedno od mogućih tumačenja. Mene veoma privlači slika o kosmopoliti koji je sam u maloj zatvorskoj ćeliji. Dopada mi se i zbog toga što podstiče nas slobodne u velikom svetu, i koji nismo sami, da kosmopolite budemo.
"Ter verdediging van het Westen," Nexus, Tilburg, Nederland, no.26, 2000.

„Braneći Zapad: Navijač bez noža u džepu", Danas, 5. maj 2000; „Braneći Zapad (2): Duge senke arsenala supersila", Danas, 8. maj 2000; „Braneći Zapad (3): Drži Ruse napolju, Amerikance unutra, a Nemce dole", Danas, 9. maj 2000; „Braneći Zapad (4): Nemci - prve žrtve 'etničkog čišćenja'", Danas, 10. maj 2000; „Braneći Zapad (5): Građanin nepostojeće zemlje", Danas, 11. maj 2000; „Braneći Zapad (6): Patriotizam koji izaziva stid", Danas, 12. maj 2000; „Braneći Zapad (7): Iskrena osećanja i nacionalistički kič", Danas, 15. maj 2000; „Braneći Zapad (8): Kosovski čvor", Danas, 16. maj 2000; „Braneći Zapad (9): Nije važno pobediti važno je druge poraziti", Danas, 17. maj 2000; „Braneći Zapad (10): Više jednaki od drugih", Danas, 18. maj 2000; „Braneći Zapad (11): Intervencija suprotna internacionalizmu", Danas, 19. maj 2000; „Braneći Zapad (12): Prijatelj demokratije i neprijatelj nacionalizma", Danas, 22. maj 2000.

Biblioteka „Milan Grol", Novi Beograd 2001.