Mir bez politike


Milošević i njegov režim angažovali su se u bosanskom ratu govoreći da će se on brzo završiti. Trajao je preko tri i po godine. Sada tvrde da je Bosni obezbeđen stabilan mir. Da li se opet varaju?

U sovjetsko vreme ruski disidenti su se šalili: „Kada pobedi komunizam, neće više biti rata. Ali borba za mir biće tako žestoka da neće ostati ni kamen na kamenu." U Bosnu će izgleda zaista stići mir. Prepreka većim oružanim sukobima biće brojne strane trupe, strah Srbije i Hrvatske da bi ih Zapad strogo kaznio za svako dalje mešanje, i iscrpljenost bosanskih muslimana, Srba i Hrvata. Ali sukobi između tri grupe će se nastaviti.

Amerika i Zapad nisu postavili odnose između tri bosanske grupe na stabilne osnove, pa će se bosansko kamenje tresti i bez tutnjave topova. Pregovori u Dejtonu bili su sapunska opera. Po oprobanom receptu ovog žanra, neko je morao da oboli od amnezije, neko drugi da oslepi, a neko treći da zatrudni. Amerikanci su zaboravili mnoga svoja obećanja i pretnje, Milošević, Tuđman i Izetbegović su zatvorili oči kada su crtane mape drugačije od onih za koje su poveli svoje sunarodnike u rat, a Bosna je ostavljena bremenita problemima.

Ipak, dejtonskoj operi nedostajala je prava drama. Nije bilo pozitivnih junaka, a već ranije su se Amerikanci pokazali spremni da uvrću ruke i vuku za uši, pa je završetak i pored krize u poslednjem trenutku, bio predvidljiv.

Sporazum je potpisan iz niskih motiva: straha, koristoljublja, oportunizma, želje da se vlast očuva po svaku cenu. Balkanska podmukla prevrtljivost i američki amoralni pragmatizam neiskreno su stegli jedno drugom ruku. Rat koji narod nije želeo, zamenjen je mirom koji ne žele vođe. Zato će u miru politika tih vođa biti produžetak rata „drugim sredstvima".

Slavni Klauzevic je grešio. Rat, kad bolje razmislimo, nije produžetak politike drugim sredstvima. Rat je nastao mnogo pre prvih državnih, političkih, zajednica, a moguće je da će jednog dana nestati iz njih, kao što su, na primer, uglavnom nestali kanibalizam ili ropstvo. Postojale su vojske bez države, možda će postojati i države bez vojske.

Politika i rat su suprotnosti. Rat ukida politiku i civilizacijski je korak nazad. Kada u njemu neko pobeđuje, neko drugi je neminovno poražen. Bosanski rat je u tom smislu bio ekstremni primer rata, njegov najniži oblik, jer se u njemu težilo potpunom porazu protivnika: otimanju njegove teritorije i njegovom proterivanju.

U politici, pobeda takođe može da pretpostavlja poraz drugog, ali to nije neminovno. Naprotiv, u dobrim rukama, politika je kreativna. Na primer, moguća je srpska nacionalna pobeda na međunarodnoj sceni ili u razvoju demokratskih institucija koja ne samo što nekom drugom narodu ne bi nanela štetu, već bi mu i koristila.

Baš zato što će vođe tri bosanske grupe odbijati politička rešenja i ratovati koliko je to najviše bez oružja moguće, u Bosni ostaje veliki slobodan prostor za autentičnu političku delatnost. Valja ga što pre popuniti. Ali u Srbiji ne samo što nema planova, već nema ni diskusija ni ideja primerenih novoj bosanskoj situaciji.

Demokratska stranka, Demokratska stranka Srbije i Radikalna stranka podržavale su Karadžića protiv Miloševića. Bile su za borbu do potpune srpske pobede u Bosni, zanemarujući da je ta borba u mnogim svojim aspektima bila i nemoralna i bezizgledna. Ali umesto da, kako su se nadali, srpska vojnička pobeda u Bosni dovede do njihove političke pobede u Srbiji, Karadžićevo i njihovo neinteresovanje za politička rešenja gotovo da je dovelo do potpunog vojnog poraza bosanskih Srba.

Kada su Miloševićeva blokada, NATO bombarderi i hrvatsko-muslimanske ofanzive naterali Karadžića da prihvati Miloševićevo vođstvo i plan Kontakt grupe, ove tri stranke nisu više znale za šta da se zalažu. Pokazalo se da iako su nacionalističke, nemaju razvijene političke nacionalne programe. To i nije bilo začuđujuće, budući da su verovale kako se srpski nacionalni problemi u Bosni i drugde ne mogu rešiti politički, već jedino silom i ratom.

Nasuprot njima, Građanski savez Srbije od početka je odbacivao rat kao način rešavanja nacionalnih protivrečnosti. Zato sada s pravom zahteva „odlazak onih koji imaju najveću odgovornost za našu tragediju". Ovakvo ispravljanje grehova prošlosti je nužno ako se želi preporod srpske politike. Ali ono za taj preporod nije dovoljno.

Građanski savez kao da se prećutno slaže sa svojim neistomišljenicima iz tri nacionalističke partije i smatra da nacionalni program znači ratni program. Zato kao dosledan protivnik rata ni ne pomišlja da ga pravi. No ne samo što je moguć nacionalni program koji ne vodi u rat, već je on Srbima neophodno potreban.

Građanski savez ima zbog svog principijelnog antiratnog stava priličan moralni kapital. Ali ima malo šta drugo. On jeste ozbiljna partija, ali pošto je bez čvrste organizacije i šire podrške, mnogi u Srbiji mogu sebi da dozvole da ga ne uzimaju ozbiljno. Izgradnjom nacionalnog programa Građanski savez bi mnogo učinio da se srpsko nacionalno pitanje rešava bez sile i nacionalizma, a sebi bi olakšao prodor u široke društvene slojeve, kako u Srbiji i Crnoj Gori, tako i u Bosni.

Jedino što vođe tri bosanske grupe imaju zajedničko je da im nije stalo do Bosne, već samo do vlastite grupe. Istovremeno, oni su prinuđeni da sarađuju. Zato je nova, jedinstveno-izdeljena Bosna, veliki politički izazov.

Za mene kao Jugoslovena, Bosna je bila Jugoslavija u malom. Mada me kriza u koju je zapala posle izbora 1990. nije iznenadila, zalagao sam se za njeno jedinstvo dok god mi se činilo da su postojale ikakve šanse da se ono očuva. Ali negde krajem leta 1992, kada se građanski rat sasvim rasplamsao, došao sam do zaključka da je obnova jedinstvene Bosne iluzija.

Politički realizam je nadvladao moju jugonostalgiju. Strah i mržnja su ubili Bosnu, a bilo je premalo poverenja i ljubavi da je vaskrsnu. Od tada sam počeo da se zalažem za podelu Bosne, s tim što sam smatrao da muslimani treba da dobiju znatno više teritorije nego što su tada imali - otprilike trećinu Bosne i to u njenom centralnom delu.

Dejtonovska Bosna, međutim, niti je jedinstvena, niti je podeljena. Ona je pravo čudo od nejasnoća i protivrečnosti. Na primer, sasvim je nejasno kako će biti organizovane bosanska vojska i policija. A to je za veliku većinu muslimana, Srba i Hrvata ključno pitanje. Čitav rat je i vođen prvenstveno zato što ni jedna od tri grupe nije htela da dopusti da oni koji nisu sunarodnici nose oružje. Ako dejtonski plan hoće Bosnu u kojoj, na primer, muslimanski general izdaje naređenje srpskom pukovniku, ovaj ga izvršava, a onda izdaje svoje hrvatskom majoru koji ga takođe izvršava, to je moguće jedino ako pored svakog od njih stoji američki marinac i drži uperenu pušku s prstom na obaraču. Ali šta kada marinci odu? Nije li sasvim izvesno da će general, pukovnik i major uperiti svoja oružja jedni u druge.

Ko će kontrolisati bosanske granice? Da li će Hrvatu iz zapadne Hercegovine koji putuje u Split srpski policajac udarati pečat u pasoš, a Srbinu iz Semberije koji ide za Šabac muslimanski carinik pregledati kofer?

Ova međunarodno priznata država imaće svoju diplomatiju. Da li će onda možda bosanski ambasador u Moskvi biti musliman, a u Teheranu Srbin? A čak i ako bude Srbin u Moskvi, a musliman u Teheranu, kako će se obezbediti da zastupaju politiku bosanske vlade, a ne da se bore prevashodno za interese svoje grupe?

Plan iz Dejtona kaže da će se izbeglice vratiti u svoje domove. Svi su izgledi, međutim, da će se etničko čišćenje nastaviti. Ali i ako se vrate, kakav će biti njihov status? Da li će Srbi u Hrvatskomuslimanskoj federaciji biti manjina, a muslimani i Hrvati isto to u Republici Srpskoj? I na koji način je Bosna onda jedinstvena država?

Politika je umetnost mogućeg. Ima već više godina kako se Srbi ne bave ovom umetnošću, trudeći se da silom dostignu nemoguće - Veliku Srbiju. Dejtonovski plan takođe teži nemogućem - stvaranju jedinstvene države od tri grupe nepovratno podeljene ratom. Istovremeno, taj plan predviđa slanje trupa koje će obezbediti mir. Zato je on izazov i šansa za obnovu srpske politike. A njen preduslov je stvaranje političkog nacionalnog programa.

„Klauzevicev kopernikanski obrt: Zašto je potpisan mir u Dejtonu", Nedeljna Naša borba, 2-3. decembar 1995.