Neizbežan rascep


Rat između albanskih neregularnih trupa i makedonskih snaga dobija u žestini i postaje sve prljaviji na sve većoj teritoriji, ugrožavajući snabdevanje vodom za šest stotina hiljada stanovnika glavnog grada Skoplja. Albanci napadaju makedonska sela, makedonski vojnici vrše odmazdu ne obazirući se na „kolateralnu štetu" i makedonska rulja uništava albansku imovinu bez rizika da bude kažnjena.

Albanski gerilci imaju mitraljeze, raketne bacače, minobacače i mine, često od Oslobodilačke vojske Kosova, koju je snabdeo NATO za vreme tog sukoba, ili iz skladišta u Albaniji, opljačkanih za vreme meteža devedesetih. Oružje takođe potiče od ambicioznih narko barona koji dokazuju svoj patriotizam. Albanska mafija je glavni evropski snabdevač heroinom, i takođe prilaže prostitutke, uslugu koja sada doseže do londonskog Sohoa.

Šta žele Albanci? Oni zahtevaju proporcionalnu zastupljenost u policiji i opštinama u većem delu zapadne Makedonije, gde čine većinsko stanovništvo. Oni takođe hoće veliku autonomiju od Skoplja, ubijajući na ovaj način Makedoniju kao unitarnu državu.

Albanci žele da pravoslavna crkva bude odgurana na sporedan politički kolosek, da albanski, pored makedonskog, bude zvanični jezik, i da bude uspostavljena dvonacionalna država.

Makedonci vide prosto otcepljenje: „Oni hoće našu teritoriju, a ne novi ustav." Nikakve bitne razlike nema u zahtevima koje ističu ekstremisti i umerenjaci, između albanskih ministara u koalicionoj vladi u Skoplju i onih koji ratuju. Doista, albanske parlamentarne stranke uporno navaljuju da predstavnici albanske gerile učestvuju u ma kojim pregovorima.

Borba prouzrokuje izbeglice. Kao i kod hrvatske, bosanske i kosovske borbe, razdvajaju se stanovništva koja su bila pomešana vekovima. Dok je NATO bombardovao Srbiju, srpske paravojne formacije i policija isterale su stotine hiljada kosovskih Albanaca u Makedoniju i Albaniju.

Sada, trideset hiljada Albanaca uteklo je iz Makedonije na Kosovo. Slovenski Makedonci takođe beže iz zapadnih delova svoje zemlje. Oni odlaze zbog borbe, ili što su izgnani pod pretnjom upotrebe oružja ili što ih je ispunio očaj od života među neprijateljskom većinom.

Zloslutno, sukob će se uskoro proširiti, budući da lokalni komandanti stvaraju paravojne jedinice. Terorističke akcije i civilne žrtve će se povećati i pregovori će postati teži.

Džordž Robertson, u ime NATO-a, tačno je govorio o „rubu građanskog rata". Ali lek koji je predložio bio je bezvredan: NATO trupe bi trebalo da dođu tek posle trajne obustave vatre i pošto albanski ekstremisti svečano obećaju da će se razoružati. Tako će možda pet hiljada NATO vojnika doći kada više ne budu potrebni.

Makedonija je sićušna (deset hiljada kvadratnih milja, jedva dva miliona stanovnika). Slovenski Makedonci su većina, s romskom, vlaškom, turskom i srpskom manjinom. Ali Albanci, kaže Skoplje, čine dvadeset i tri posto stanovništva. Albanske vođe hvališu se sa preko četrdeset posto; strani stručnjaci procenjuju ga na jednu trećinu.

Albanci u Makedoniji (i na Kosovu) imaju najviši natalitet u Evropi - jedna žena prosečno rađa šestoro dece. Za tri-četiri decenije oni mogu brojčano nadmašiti Makedonce. Mnogo dece znači mnoštvo mladića, često nezaposlenih, gnevnih, koji žude da se bore - previše da ih makedonski tenkovi i helikopteri pobede.

Rat svih protiv sviju užasava Makedonce. Ali makedonski intelektualci se plaše albanskih beba više nego albanskih bombi. Tako je jedna grupa istaknutih intelektualaca predložila potpuno razdvajanje dva naroda kroz mirnu razmenu teritorija i premeštaj stanovništva. Mada nijedna politička stranka ne prihvata ovaj predlog zato što do razdvajanja može i ovako da dođe ratom, ovo trezveno rešenje bi moglo stvoriti mir.

Kada je NATO napao Srbiju, obećao je da će pobediti Miloševića i napraviti od Kosova multietničku demokratiju. Pobedio je. Milošević je u Hagu. Na Kosovu, dve godine kasnije, nema demokratije, a albanski ekstremisti isterali su sve ne-Albance.

Iz takvih pobeda proističu ekspanzionistički zahtevi; Albanci očekuju da NATO ponovi Kosovo: istera makedonsku vojsku i ostavi gerilce kao gospodare države koja je slobodna da se ujedini s Albanijom, Kosovom ili s oboma.

Mogu se čuti evropski glasovi koji kažu da NATO treba da deluje. Zašto dopustiti drugu Bosnu? To ima smisla: samo NATO ima snagu. Ali NATO ne bi mogao da ujedini dve zajednice. Nema dve evropske nacije koje su tako nepodudarne, s jezicima međusobno nedokučivim, običajima i tradicijama nesaglasivim. Makedonci i Albanci pripadaju dvema religijama s dugom istorijom sukoba: istočnom pravoslavnom hrišćanstvu i sunitskom islamu.

Čak i kada žive u istom selu, Makedonci i Albanci žive odvojeno. Prijateljstva su retka. Ekonomska saradnja ograničena je na trgovinu, dok su kulturne i političke veze neznatne.

Neprijateljske strane sile na brzinu su ih spojile, turska vlast nemilosrdno je raseljavala narode, balkanske države, kada bi bile na pobedničkim stranama u ratovima dvadesetog veka, otimale su zemlju i nametale jezičke i kulturne oblike. Licemerne i neuke sile isecale su granice da zaštite strateške interese i zadovolje zavisne zemlje.

Istinski mi je žao Makedonije, ali uživam u nevoljama liberalnih prijatelja na Zapadu, tako oduševljenih što se bombarduje Srbija. Kako zbunjujuće za njih. Majkle Ignjatijevu, Timoti Garton Ešu - koga bi sada hteli da bombardujete, Albance ili Makedonce?

Čovek se seti preneraženosti kada je „dobri momak" Vijetnam izvršio invaziju „dobrog momka" Kambodže. Ko je zli imperijalista, a ko borac za slobodu? Zapadnim liberalima nedostajaće Milošević; bilo je lako podržavati njegove neprijatelje.

Kod nacionalnih sukoba, lakše je napraviti predviđanja za period od pet godina nego od pet nedelja. Naposletku, uvek se kladite na razdvajanje. Skoplje, sa svojom albanskom manjinom, verovatno će završiti kao Mostar - podeljeno na međusobno neprijateljske muslimanske i hrvatske delove. Zapadna Makedonija steći će autonomiju, zatim nezavisnost. U našoj žalosnoj Evropi, rascepi su tužni, loši i neizbežni.

"An Inevitable Split," Punch, August 15-28, 2001.

"Macedonia: Beginning of An End," Analytical service, Media Center, Belgrade, July 30, 2001. Ovo je prva verzija eseja, koja je i skraćena u redakciji. Na sajtu je takođe prevod na srpski.