Poraz s mnogo otaca

Jedan engleski filozof iz devetnaestog veka je rekao da nema veće tragedije nego kada činjenica uništi teoriju. Nije bio u pravu. Najveća je tragedija kada činjenice potvrde teoriju koja predviđa nesreću. Videti zlo koje se približava, reći šta valja činiti da se ono zaustavi, ne biti ni čestito saslušan, a kamoli poslušan, i onda prisustvovati potpunom trijumfu zla - ima li gore od toga?

Malobrojni Srbi koji su upozoravali da se srpsko pitanje u Hrvatskoj ne može rešiti oružanim ustankom, ratom i otcepljivanjem delova Hrvatske, i da takva politika može dovesti do potpunog poraza i proterivanja Srba, imaju zato potpuno pravo da uz tugu i bol zbog srpskog stradanja osećaju i gnev.

U sredu popodne bukvalno sam se sreo sa činjenicom koja potvrđuje moj više godina star kataklizmički pesimizam. Bio je to traktor s prikolicom, koji je zastao na semaforu ispred Doma omladine. Traktorom je upravljao sredovečan muškarac, a u prikolici je bilo nekoliko žena različitog doba, dečak od sedam-osam godina, mladić u vojničkoj uniformi. Sa sobom su imali nekoliko torbi i vreća. Bili su umorni i unezvereni. Ove izbeglice toliko su izgledale kao izbeglice, da su bile gotovo nestvarne.

Da je na traktoru sedeo Slobodan Milošević, a da su u prikolici bili Ćosić, Šešelj, Koštunica, Đinđić, i još stotine i hiljade političara, akademika, policajaca, intelektualaca, oficira, novinara - da ih sve primi, prikolica bi morala da bude kao prekookeanski brod - koji su iz bezbedne Srbije i Crne Gore podstrekavali, naoružavali, huškali i prisiljavali Srbe u Hrvatskoj na oružanu borbu, možda bih na trenutak pomislio: pravda je zadovoljena!

Ali samo na trenutak. Čak bi mi i nesumnjivih krivaca bilo žao. Američki psiholozi tvrde da samo razvod izaziva više stresa od selidbe. Oni, naravno, pod selidbom misle na prelazak iz jedne kuće ili stana u drugu kuću ili stan (koji su, uz to, najčešće lepši i udobniji). Ni na pamet im ne padaju selidbe kao što su ove u našem građanskom ratu, u kojima se kuća ostavlja u plamenu, beži zakrčenim drumovima po kojima pljušte bombe, granate i mitraljeski rafali, i odlazi nepovratno u krajeve gde ne čeka ništa sem skromne milostinje i simpatija koje su često neiskrene i samodopadljive i lako se pretvaraju u prezir i sumnjičavost.

„Pobeda ima mnogo otaca, a poraz je uvek siroče." I posle egzodusa krajinskih Srba, niko neće uperiti prst na sebe i reći: Ja sam kriv. A mnogi će ga uperiti na druge. Ali ovo je poraz s mnogo otaca i nema dovoljno prstiju za sve krivce. To su i oni koji su u toku rata promenili mišljenje i počeli da zagovaraju popuštanje i kompromis. Čak i kada su to činili iz iskrene želje za mirom, a ne kao što je najčešće slučaj iz straha i vlastoljublja, ipak su odgovorni za započinjanje rata. Takođe su morali znati da se oružani konflikt teško kontroliše i zaustavlja.

Posmatrajući sirote ljude u traktoru s prikolicom, razmišljao sam kako stradaju upravo oni koji su najmanje krivi. Sledili su pogrešnu politiku i to jeste greh. Ali nije veliki. Bilo im je, naime, gotovo nemoguće da to ne čine, budući da im je veći deo srpske političke i intelektualne elite govorio da jedino oružanom borbom mogu da spasu goli život. Ne manje teško im je bilo da se suprotstave svojim vođama, najčešće nametnutim iz Beograda. Kako su mogli i da zamisle alternativno vođstvo, kad im je ta ista elita govorila da su oni koji se zalažu za drugačiju politiku, to jest za kompromis i pregovore s Hrvatima, nacionalni izdajnici?

Srbi iz Hrvatske verovali su u svesrpsku nacionalnu solidarnost. No jedna od nevolja sa srpskim nacionalistima iz Srbije i Crne Gore, a posebno onim iz Beograda, jeste da ih nema upravo kada su najpotrebniji. Ne može se, naravno, zameriti Srbijancima što im je Srbija najdraža, ni Crnogorcima što im je Crna Gora najmilija. Ali bilo je nepošteno skrivati to od Srba iz Hrvatske i uveravati ih kako je Knin podjednako prirastao uz srce kao Kragujevac ili Nikšić.

U stvari, većina srpskih nacionalista nije se mnogo ni interesovala za Srbe u Hrvatskoj. Stradanja Srba pod Tuđmanovim režimom bila su im samo zgodan izgovor da se Hrvatskoj otmu teritorije. Bezdušnost nacionalista pokazala se i pre početka rata. Bilo je, naime, već tada jasno da će srpska oružana akcija dovesti Srbe koji žive u gradovima i na teritorijama s hrvatskom većinom - a ovi su predstavljali oko dve trećine od šest-sedam stotina hiljada Srba u Hrvatskoj - u izuzetno težak položaj.

Čim je rat izbio, Srbi u gradovima su postali plen hrvatskih ekstremista. Zagledan u bombardovanja Dubrovnika i Vukovara, svet se za njih nije mnogo interesovao. Većina ih se iselila iz Hrvatske. Srpski nacionalisti su se pretvarali da ih to pogađa, a u stvari su bili zadovoljni, jer je preko četvrtina Hrvatske bila u srpskim rukama.

Posle uspešnih i zločinačkih hrvatskih ofanziva u zapadnoj Slavoniji i Krajini, u Hrvatskoj je ostalo veoma malo Srba. Srpsko pitanje je „rešeno" tako da bi i sâm Pavelić bio zadovoljan. Pod srpskom vlašću ostale su samo teritorije koje Ujedinjene nacije nazivaju „Sektor istok". Srpski nacionalisti, uvek spremni da žrtvuju narod radi teritorije, sada izgleda očekuju da će im Hrvatska i međunarodna zajednica priznati vlast nad ovim lepim komadom plodne zemlje uz Dunav. Nadaju se nagradi za to što nisu bili srpski nacionalisti u jedinom trenutku u čitavom ratu kada je to trebalo biti. Ako im je ranije neiskrena briga za Srbe u Hrvatskoj bila izgovor pred svetom da otimaju teritorije, sada im je iskrena ravnodušnost argument da im se bar neke teritorije udele.

Kada se upalilo zeleno svetlo i traktor s prikolicom nestao, pomislio sam kako bi režimu u Srbiji i vođama krajiških Srba bilo najmilije da isto tako nestane sve što opominje na njihovu odgovornost za katastrofu. Ali pamćenje je jedina pravda koja je dostupna onima bez moći. Zato ništa ne sme biti zaboravljeno.

Ni to kako je Krajina napuštena bez prave borbe. Krajinski političari i komandanti su od početka rata s tuđmanovskim šovinizmom čistili Krajinu od Hrvata i brisali sve verske, kulturne i istorijske tragove hrvatstva na tim prostorima. Izbrisali su i ime Ulice Ivana Gorana Kovačića. Kada je tako moral bačen u najdublju jamu, počele su da slabe i hrabrost i disciplina inače tradicionalno odličnih srpskih vojnika. Ako je „nacionalizam poslednji stadijum komunizma", onda su kukavičluk i izdaja poslednji stadijumi nacionalizma.

Nedeljna Naša Borba, 12-13. avgust 1995.