Druženje sa zvukovima

Imao sam šest-sedam godina kada me majka upisala u muzičku školu. Posle nekoliko časova rekao sam joj: „Kaži nastavnicima da imam leukemiju. Pošto je to smrtonosna bolest, neće se začuditi kada više ne budem dolazio u školu." Nesumnjivo impresionirana mojim medicinskim znanjem (stečenim od rođake, studentkinje medicine, koja je stanovala kod nas), majka me odmah ispisala.

Ovakav rani izbor smrti umesto muzike nije obećavao ni budućeg muzičara, a ni budućeg slušaoca. I doista, nisam učio nijedan muzički instrument, niti često slušao muziku. Na koncerte sam odlazio tek povremeno, najčešće s prijateljem ili devojkom, i to više radi njih nego radi muzike. Ploče, kasete i kompakt diskove sam ponekad kupovao za druge, ali gotovo nikad za sebe.

Ipak, moja skromna karijera slušaoca nije bila bez zanimljivosti i ushićenja. Slušao sam Andre Navaru, Jicaka Perlmana, Pinkasa Cukermana. I orkestar kojim diriguje Leonard Bernštajn. Bio sam i u Metropoliten operi (najskorije u jesen 1994) i u Kovent Gardenu (najskorije u februaru ove godine). Prisustvovao sam i mnogim drugim muzičkim događanjima. Ali neki manje značajni susreti sa zvukovima, više su se urezali u moje pamćenje.

I

Kada sam 1987. otišao u Ameriku, počeo sam povremeno da svraćam u Njujork do moje rođake, nastavnice klavira, koju godinama nisam video. Pričali bi o prošlosti i zajedničkim prijateljima, i povremeno stavljali ploče iz njene velike kolekcije. Dok smo jednom slušali „Tokijske koncerte", učinilo mi se da razumem (tačnije: da vidim) zašto je Svjatoslav Rihter veći od drugih pijanista.

II

U Kembridžu, Masačusets, na večeri u skromnom stanu jugoslovenskih prijatelja, jedan gost je imao violinu. Bila je pozajmljena njegovoj supruzi radi koncerta i on ju je vraćao vlasniku, harvardskom profesoru hemije, mislim i nobelovcu, koji je takođe vrstan muzičar. Veče smo proveli raspravljajući, po običaju, o nacionalnim sukobima u tada već bivšoj Jugoslaviji. Antonio Stradivari, koji je napravio violinu negde krajem sedamnaestog ili početkom osamnaestog veka, verovatno bi manje bio začuđen sukobima na drugoj strani Jadrana, nego time što je njegov instrument bio u društvu, makar samo privremenom, „divljih" Ilira. Zamolio sam da violinu izvade iz kutije, kako bih mogao da se hvalim da sam držao Stradivarijusa u rukama.

III

Pamtim da je jedna veoma talentovana i lepa američka harfistkinja imala prste hrapave od žica. I da su, dok njene ruke klize preko harfe, njene cipele gotovo sa žestinom pritiskale pedale.

IV

Kad god prolazim pored radnika koji razbijaju asfalt pneumatskim čekićem, opijen sam njegovom moćnom tutnjavom: prijatno je biti izložen mitraljeskoj vatri koja nas ne ranjava.

V

Dok sam radio na Harvardu, sprijateljio sam se s kompozitorom Džefom Nikolsom. Ovaj inteligentni čovek tridesetih godina komponuje serijalnu muziku, u tradiciji kasnog Šenberga, Eliota Kartera i Miltona Bebita. Džefove kompozicije su mi prvo izgledale kao neka kompleksna intelektualna konstrukcija i ogroman umni napor da se izađe iz stranputica u koje je zapala muzika u drugoj polovini ovog veka. Ali, padalo mi je na pamet i da je sama serijalna muzika, uključujući i njegovu, na stranputici. Jer bilo ju je teško voleti ičim drugim do intelektom. A onda sam se jednog dana vratio umoran kući i, ko zna zašto, pustio kasetu sa Džefovom muzikom. Na jedan najplemenitiji način mi je ispraznila mozak i ispunila me nekim kristalno jasnim mirom. Otad mogu da kažem da je volim.

VI

Često razmišljam o Borhesovoj tvrdnji da je muzika tajanstveni oblik vremena.

VII

Svet je pun lepih zvukova: građanski solidno krckanje pošljunčane staze pod cipelama s đonom; lucidno škripanje nalivpera u dodiru s hartijom; kuckanje po tastaturi kompjutera; krckanje kosti u čeljusti psa ili mačke; dramatično tutnjanje voza koji prolazi blizu ili melanholično klaparanje voza koji prolazi daleko.

VIII

Volim zvuk francuskog jezika kada ga govore Španci i Amerikanci. Otužno mi je ženskast i sladunjav, kada ga govore Parižani. Ne volim ni da ih gledam dok govore, jer čitavo lice kao da im se pretvara u ispupčena usta.

IX

Nedavno mi je jedan engleski prijatelj uz tajlandsku hranu pričao o muzici Karla Nilsena. Govorio je s takvim zanosom i uz toliko upečatljivih detalja, da mi se činilo da prisustvujem koncertu.

X

Mnogi sredovečni ljudi su sentimentalni prema Badiju Holiju. Možda i ja s godinama postajem takav.

XI

Dok sam učio nemački, uživao sam u Rilkeovoj poeziji. Razumevao sam otprilike jednu trećinu, a druge dve sam pokušavao da odgonetnem po zvuku. To je, naravno, nemoguće. Ali je zvuk reči, čiji mi se smisao činilo da naslućujem, bio predivan.


XII

Prijatno me rastužuju britanske božićne pesme (carols). Na granici su sentimentalnog kiča, ali ipak tu granicu ne prelaze. Ili sam ja za dugih godina boravka u Londonu postao toliko nostalgičan da sam sâm prešao tu granicu.

XIII

Dok smo 1978/79 služili vojsku, sprijateljio sam se s violinistom Arminom Sešekom, članom Beogradske filharmonije. Nekoliko puta sam ga zamolio da odsvira neku od „ozbiljnijih stvari". Ali, on je objašnjavao da u kasarni nema uslova za pravo sviranje. Posle vojske nije hteo da svira dok još ne dođe u staru formu. Onda sam ja otputovao u inostranstvo. Dopisivali smo se i javljali telefonom, a povremeno sam mu i slao žice za violinu. Više od decenije se nismo videli. Kada sam se najzad vratio u Beograd, on se bavio, s velikim uspehom, pedagoškim radom, ali je prestao redovno da vežba. Kajem se što onda davno, dok smo bili graničari u Sloveniji, nisam više insistirao da svira.

XIV

Divim se kako ljudski glas i jedna struna na guslama mogu da pozivaju na junačke podvige, plaču zbog smrti i stradanja, i sve to opevaju s neke kosmičke visine.

XV

Kada bih često slušao operu, čini mi se da bih kod nekih arija mogao da zaplačem.

Malo skraćen gornji tekst objavljen je pod naslovom „Prsti od strune", Vreme zabave, april 1995.