Umereni pobunjenici:
Berlinski radnički ustanak 17.juna1953.


U toku Poljsko-ruskog rata Lenjin je potcenio borbenost poljskih snaga i u leto 1920. naredio je Crvenoj armiji da zauzme Varšavu. Doživeo je poraz i nova poljska država mu je uzela velike teritorije. Šta bi se, međutim, dogodilo da su boljševičke trupe bile pobedonosne? Da li bi Poljaci prihvatili komunističku vlast i odigrali ulogu koju su im boljševičke vođe namenile - da budu „crveni most" ka Srednjoj i Zapadnoj Evropi? I da je kojim čudom Crvena armija stigla do Nemačke i drugih delova Evrope, da li bi bila dočekana dobrodošlicom?

Na ova pitanja se sa sigurnošću može odgovoriti odrečno. I pored revolucionarnih previranja i nemira u Evropi pred kraj Prvog svetskog rata i nekoliko godina posle njega, Lenjin i boljševici nikada nisu pridobili za sebe većinu Evropljana. Razloga ima više i veoma su raznorodni. Patriotizam i nacionalizam nadvladavali su internacionalizam, sve crkve su se suprotstavljale borbenom ateizmu komunista, antiruska i antisemitska osećanja (među boljševičkim vođama bilo je Jevreja) bila su snažna. Dalje, bogataši i srednja klasa branili su privatno vlasništvo, imućni seljaci svoju zemlju, a reformističke, antirevolucionarne socijaldemokrate vršile su uticaj na velike delove radničke klase. Na kraju, ali zaista nikako na poslednjem mestu, mnogi Evropljani bili su nepoverljivi prema svemu što je dolazilo s „varvarskog" istoka i strah od nasilja i građanskog rata bio je raširen. Lenjin je prosto zavaravao sebe i komuniste širom sveta kada je u vreme ofanzive na Varšavu rekao: „Buržoaska Evropa puca po svim šavovima u ovoj oluji!"

Krajem 1920. Lenjin je priznao Klari Cetkin, vodećoj nemačkoj komunistkinji i članu rajhstaga, da su se njegova očekivanja pokazala nerealnim i da su mu planovi propali -svetska revolucija neće pobediti u bliskoj budućnosti. Dok se ovako ispovedao, Lenjinov izraz lica pokazivao je veliku patnju, podsećajući Cetkinovu na lice razapetog Hrista s veličanstvenog Izenhajmskog oltara koji je u šesnaestom veku oslikao Matijas Grinevald.

Lenjin će uskoro morati da nauči još jednu, čak mnogo bolniju, lekciju. Njegovi napori da brzo izgradi komunističko društvo dali su kobne rezultate u njegovoj vlastitoj zemlji. Januara 1921. radnici u nekim velikim industrijskim preduzećima u Petrogradu (kako je SanktPeterburgu bilo promenjeno ime u toku Velikog rata) bili su razgnevljeni smanjenjem sledovanja hleba i započeli su štrajkove i demonstracije. Uskoro su im se pridružili mornari i radnici u susednoj ostrvskoj tvrđavi Kronštatu. Pobunjenici su zahtevali oslobođenje političkih zatvorenika, slobodu govora i štampe, izbore tajnim glasanjem; oni su želeli kraj „komunističkog podjarmljivanja" i ukidanje „komesarokratije". Upravo ti ljudi bili su najpredaniji borci u Oktobarskoj revoluciji 1917, ali su se sada okrenuli protiv svojih komunističkih gospodara. Posle duže i krvave borbe Crvena armija pokorila je pobunjenike. „Kronštat" će, međutim, ostati do kraja komunizma u Sovjetskom Savezu simbol radničkog otpora komunističkoj vladavini. A mnogi bivši komunisti, kako u Sovjetskom Savezu tako i van njega, kada budu objašnjavali šta ih je navelo da napuste partiju i njenu ideologiju, reći će, pošto bi spomenuli pojedini događaj: „To je bio moj 'Kronštat'."

Posle upokojenja komunizma u Istočnoj Evropi krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina bilo je mnogo pokušaja da se utvrdi zašto je propao. Ali, onaj razlog koji prvi padne na pamet takođe je i najznačajniji. Komunizam je učinio mnogo manje za radnike i seljake, mada je tvrdio da ih predstavlja, nego što je učinila zapadna liberalna demokratija sa svojim reformisanim kapitalizmom i društvenim staranjem.

Ako je pobuna u Rusiji 1921. bila prvi radnički izazov komunističkoj vladavini, radnički ustanak u Istočnoj Nemačkoj 1953. bio je prva velika radnička pobuna u socijalističkoj zemlji koja je bila deo sovjetskog bloka stvorenog posle Drugog svetskog rata. Ova dva događaja su u mnogom pogledu slični. Potpalilo ih je radničko nezadovoljstvo zbog nemaštine; nisu bili pripremljeni; radnike nije predvodila politička organizacija niti prethodno ustanovljeno vođstvo; potpuno su iznenadili vlasti; proširili su se munjevito i nezaustavljivo kao šumski požar; radnici su svojim prvobitnim ekonomskim zahtevima brzo priključili zahteve za demokratizacijom.

Mnogo godina posle završetka Drugog svetskog rata standard života u Istočnoj Nemačkoj bio je prilično ispod predratnog i malo je ulagano u izgradnju stanova. Čak se i hrana teško dobavljala. Stotine hiljada ljudi otišlo je u Zapadnu Nemačku i odliv mladih i školovanih ljudi još više je usporio ekonomski rast. Posle Oktobarske revolucije 1917. Lenjin se plašio da će Rusija biti preplavljena radnicima sa Zapada koji će doći da žive i rade u njoj da bi izbegli kapitalističku eksploataciju. Ali, posle pobede socijalizma u Nemačkoj Demokratskoj Republici radnici su hitali kapitalistima da budu eksploatisani za dobru platu i velikodušno socijalno staranje.

Povrh svih ovih teškoća, vladajući komunisti, odnosno Jedinstvena socijalistička partija Nemačke, pojačali su rad na „izgradnji socijalizma". To je značilo podizanje radnih normi i smanjivanje zarada. Mnogo godina kasnije, Vjačeslav Molotov, koji je bio jedan od najmoćnijih Staljinovih saradnika, reći će da je vođa JSPN Valter Ulbriht bio „nešto malo nabusit" i da mu je „nedostajala gipkost". To je zaista bilo mnogo manje od istine - opisivao je čoveka koji je stvarno verovao da će radnici prihvatiti socijalistički režim koji nudi manju platu za više rada. (Mogu se, naravno, naći slične ludosti i na demokratskom Zapadu. Na primer, američka avijacija je redovno koristila bombe s napalmom i tepih bombardovanje u toku Vijetnamskog rata, a ipak je mnogim Amerikancima bilo teško da shvate zašto ih toliki Vijetnamci ne vole.)

Posle Staljinove smrti marta 1953. novo vođstvo u Kremlju savetovalo je vođe JSPN da budu oprezni i prekinu s opresivnim ekonomskim merama. Ali, oni nisu smatrali da treba popuštati. Znali su da ne mogu biti zbačeni s vlasti jer je tu Crvena armija koja može da uguši svaku opoziciju. I doista, ona će slomiti radničke nemire koji će 17. juna izbiti u Berlinu i proširiti se na preko dve stotine industrijskih gradova Istočne Nemačke. Ali, od tada će Moskva stalno biti na oprezu i sprečavaće vazalne države da sprovode neodgovornu radikalnu politiku.

Jedinstvena socijalistička partija Nemačke, suvišno je reći, nikada nije htela da Nemačka Demokratska Republika bude doista demokratska zemlja. Partiju je Staljin podvrgnuo čistkama sve dok nije postala sasvim staljinistička i njen stav prema slobodi govora i štampe, prema opozicionim partijama i izborima nije bio ništa drugačiji od njegovog. Zato kada su vođi JSPN hvalili demokratiju i donosili zakone koji su obezbeđivali ljudska prava i građanske slobode, bili su taman onoliko iskreni koliko i Staljin kada je 1936. obnarodovao ultraliberalni sovjetski ustav. Ovakvi propagandistički potezi bili su namenjeni naivnim Zapadnjacima, a nikako članovima partije. Zato optužba da su metodi njene vladavine bili diktatorski nije predstavljala opasnost ideologiji ili unutrašnjem jedinstvu JSPN.

Niti su JSPN obespokojavale optužbe iz Zapadne Nemačke da nije patriotska. Bilo je naravno očigledno da je njeno opredeljenje za nanovo ujedinjenu Nemačku sasvim neiskreno. Mada je partija unela nemačko ujedinjenje kao cilj u ustav Nemačke Demokratske Republike, nikada ne bi pristala da svoju potpunu moć nad istočnim delom Nemačke zameni za to da bude samo jedna od političkih partija u čitavoj Nemačkoj. Ali, istočnonemački komunisti bili su internacionalisti i branitelji Sovjetskog Saveza. Oni sebi nikada nisu postavili kao glavni cilj ispravljanje nepravdi koje su Nemačkoj nanete posle poraza u ratu. Taj rat je uostalom započeo nacistički režim koji je brutalno progonio komuniste.

Možda je još značajnije što su mnogi drugi koji su govorili u prilog ponovnom ujedinjenju Nemačke bili ne manje licemerni. Jer bila je javna tajna da se zapadni saveznici i zaštitnici Savezne Republike Nemačke u stvari plaše ujedinjene i moćne Nemačke. Čak je i Konrad Adenauer, konzervativni kancelar Savezne Republike, bio prvenstveno zainteresovan za njeno uključivanje u demokratski, kapitalistički Zapad, a istočnonemačke tradicije pruskog militarizma i državnog mešanja u privredu smatrao je za prepreku tom cilju.

Podrška radnika bila je, međutim, od najvećeg značaja za Jedinstvenu socijalističku partiju Nemačke, mnogo važnija bilo od demokratije bilo od nemačkog nacionalnog jedinstva. Gubeći tu podršku, komunistička ideologija, u koju je većina članova JSPN još uvek čvrsto verovala, ostajala je bez glavne društvene osnove. Zato je berlinska pobuna od 17. juna doista bila „Kronštat" za istočnonemačke komuniste.

U nekim komunističkim zemljama partija je odigrala vodeću ulogu u borbi za nacionalno oslobođenje i očuvanje nezavisnosti. Tako je bilo u Jugoslaviji (okupiranoj od nacističke Nemačke i fašističke Italije), Kini (okupiranoj od carskog Japana), Kubi i Vijetnamu (ugroženim od hegemonističkih Sjedinjenih Američkih Država). Heroizam i slava oslobodilačke borbe davali su jak legitimitet tim komunističkim režimima i oni su manje zavisili od podrške radnika. Ali, istočnonemački komunisti došli su na vlast ljubaznošću Crvene armije i jedino opravdanje koje su mogli da nađu za svoju apsolutnu moć bila je zadovoljna radnička klasa.

U službenim stavovima i medijskoj propagandi Jedinstvene socijalističke partije Nemačke junski događaji bili su opisani kao kontrarevolucionarna i imperijalistička zavera koju je pripremila agresivna, militaristička, osvetoljubiva, ratnohuškačka Savezna Republika. JSPN, međutim, ne samo da nije mogla da obmane druge; ona nije mogla da obmane ni sebe. Jedina uteha koju su istočnonemački komunisti mogli da nađu bila je budućnost - prilike će se poboljšati i nezadovoljstvo radnika će nestati. Doista, u narednim decenijama standard života znatno će se poboljšati i život će u celini postati opušteniji. Ali, dok će se Nemačka Demokratska Republika kretati napred, isto će činiti i Savezna Republika Nemačka. I to mnogo brže. Tako će NDR sve više i više zaostajati iza SRN i na kraju će morati da prizna poraz.

Zapadni politički analitičari i istoričari obično pišu da je berlinska pobuna bila bez vođstva, programa i ideja te da stoga nije stvarno dovela u pitanje komunistički sistem i ideologiju. Profesor Džozef Rotšajld, na primer, u delu Povratak raznolikosti: politička istorija Istočne srednje Evrope od Drugog svetskog rata, čije je drugo izdanje objavljeno 1993. i koje se koristi kao udžbenik na američkim univerzitetima, odbacuje nemačke nemire iz 1953. kao beznačajne budući da nisu predstavljali „sistemske i ideološke izazove". (Joseph Rothschild, Return to Diversity: A Political History of East Central Europe Since World War II, second edition, Oxford University Press, New York and Oxford 1993, 150. (Prim. autora uz ovu knjigu eseja.)) Treba se kloniti ovakvih preterano sofisticiranih analiza. Učeni profesor kao da se nesvesno slaže s komunistima koji veruju da bez bubanja napamet debelih tomova dogmatske ideologije i bez revolucionarne partije koja je centralizovana, hijerarhična i čiji su kadrovi podvrgnuti strogoj disciplini, ne može biti prave istorijske promene.

Da li je to doista neophodno? Berlinski radnici nisu bili bez ideja i vrednosti - znali su i šta žele i šta ne žele. Upravo su berlinski događaji najbolji dokaz da radnicima nisu potrebne ni profesionalne revolucionarne vođe ni razvijena revolucionarna ideologija. Oni su napadali policijske stanice i cepali plakate s režimskom propagandom. Zar to nije dokaz da su bili protiv dogmatske i tiranske jednopartijske vladavine? Takođe su želeli da slobodno izaberu za svoje predstavnike čestite i pametne ljude u koje su imali poverenja. Zar ovo ne znači da su bili pristalice slobode govora i slobodnih izbora, odnosno da su bili za demokratiju? Mada berlinski radnici nisu imali tako razvijene i složene političke stavove kao što će ih imati budući disidentski intelektualci Istočne Evrope, ipak nema nikakve sumnje da su oni odbijali diktaturu radi slobode. Zar to nije dovoljno za početak? Doista, nije li to više nego početak?

Što je najvažnije, velika većina berlinskih ustanika bila je protivnik nasilja i zalagala se za mirne štrajkove i proteste. Po svemu sudeći, bili su spremni da pregovaraju i prave nagodbe s režimom. Nenasilje će biti glavna karakteristika revolucionarnog vrenja i smene komunističkih režima u Istočnoj Evropi krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina. To je bio i istinski originalan doprinos istočnoevropske revolucije svetskoj istoriji revolucija. Berlinski radnici od pre pola veka zaslužuju priznanje što su bili prvi umereni pobunjenici.

"Moderate Rebellen verlangten nach Freiheit," Das Parlament, Berlin, 2. Juni 2003, malo je skraćena prva verzija članka. Gornji tekst je nešto duža i poboljšana verzija objavljena u dva nastavka: „Povodom pola veka od pobune radnika u Berlinu: 'Kronštat' kao šumski požar", Danas, 17. jun 2003; „Povodom pola veka od pobune radnika u Berlinu (2): Ustanak prvih umerenih buntovnika", Danas, 18. jun 2003.