Zapisi iz Osla


Nemačka okupacija i norveško-srpsko prijateljstvo

„Na meni su koristili veći korbač", kaže Lajf Hovelsen. Već dvadeset godina smo prijatelji, a sada prvi put primećujem nešto kao gnev u glasu ovog blagog i smirenog Norvežanina koji je ušao u devetu deceniju života. Lajf je ljubazno ponudio mojoj supruzi Olgici i meni da nam bude vodič kroz Muzej pokreta otpora u Oslu i pred nama su sprave za mučenje koje je koristio Gestapo. Pod nemačkom okupacijom, Lajf je pisao za ilegalne antifašističke novine, uhapšen je i brutalno saslušavan. Trebalo je da bude streljan, ali je Nemačka nekoliko dana ranije kapitulirala.

Dok je bio zatočen, Lajf je osetio, moglo bi se čak reći mistično iskusio, kako mu daje snagu hrišćanska vera koju je primio od roditelja. Posle Drugog svetskog rata odlučio je da se posveti borbi za ljudska prava i mir. Tako sam ga i upoznao. Radio sam godinu dana u jednom institutu za sociologiju na univerzitetu u Kelnu, a Lajf je posećivao nemačke prijatelje s kojima je pružao pomoć i podršku disidentima u Istočnoj Evropi. Čuo je da se ja u člancima i intervjuima zalažem za demokratsku opoziciju u Jugoslaviji i hteo je da me pita šta bi mogao da učini.

Muzej pokreta otpora nalazi se u tvrđavi Akershus, koja je manje veličanstvena od Kalemegdana, ali doteranija, ljupkija - nekada je služila i kao kraljevski dvorac. Dan je sunčan, u obližnjem pristaništu bele se jahte, a kroz kamenu kapiju prolazi mladić u crnoj uniformi s crvenim porubom i sjajnim dugmadima, šeširom s peruškom i sabljom o pojasu. Fotografišem ovog vojnika-igračku za Nikolu i Mariju, sina i ćerku od devet i sedam godina koji su ostali u Beogradu, ali stalno mi je u mislima obližnji brežuljak, koji nam je pokazao Lajf, ispred koga su streljani pripadnici pokreta otpora.

Od oslobođenja i kraja Drugog svetskog rata prošlo je gotovo šest decenija i sa sigurnošću se može reći da Vidkun Kvisling, norveški oficir i političar koji je bio šef pronacističke vlade, nikada neće biti rehabilitovan. Norvežanima ne smeta što je on u čitavom svetu sinonim za izdaju i što se njegovo prezime koristi kao naziv za sve saradnike Nemaca u okupiranoj Evropi. Mada nacističke vođe nisu smatrale skandinavske narode za nižu rasu i nisu pravile planove da ih pretvore u kmetove i robove, ili da ih masovno deportuje iza Urala (a to su bile sudbine namenjene većini slovenskih naroda, uključujući i Srbe), Norvežani ne smatraju da je to ikakvo opravdanje za kolaboraciju. Jer bila im je oduzeta sloboda i trebalo je da u Hitlerovom „novom poretku" u Evropi budu potčinjeni Nemcima. I to je dovoljno.

Nacisti su više hiljada Jugoslovena, uglavnom Srba, doveli u koncentracione logore u Norveškoj. Mnogo „interniraca" poumiralo je dok su za nemačku vojsku gradili put na severu Norveške. Godine 1955. snimljen je u norveško-jugoslovenskoj koprodukciji film Krvavi put, čiji su glavni junaci Janko i Kjetil, mladi Jugosloven koji beži i Norvežanin koji mu pomaže. Ali, Kjetilov sin se pridružio nacistima i hoće da uhvati Janka i preda ga Nemcima. Dok pokušava da razoruža sina, Kjetil ga ubija, a Janko uspeva da dođe do neutralne Švedske i slobode.

Autor scenarija za film bio je poznati pisac Sigurd Evensmo. Na večeri u rezidenciji našeg ambasadora Vide Ognjenović, upoznajem njegovog sina Ivara koji radi u jednoj dobrotvornoj organizaciji. Pokazuje mi knjigu uspomena svoga oca u kojoj je i fotografija iz jednog beogradskog razgovora s mojim ocem - za nekoliko godina koje su protekle između tog susreta i snimanja filma, Milovan Đilas će preći put od ministra do disidenta. Ivar Evensmo zatim ustaje i kratko govori pred oko trideset zvanica - diplomata i političara, umetnika i naučnika. Sumnjičav sam kad god se govori o prijateljstvu između dva naroda - zar prava prijateljstva nisu retka i između pojedinaca? - a pogotovo ako su toliko udaljeni jedan od drugog i tako malo znaju jedan o drugom kao Srbi i Norvežani. Ipak, u okupiranoj Norveškoj je tako lako uspostavljano međusobno poverenje između naših interniraca i lokalnog stanovništva da kod Srba i Norvežana možda zaista postoji prirodna naklonost jednih prema drugima.


Greške i slepilo Evrope

Olgica i ja smo početkom maja doputovali u Oslo, jer su mene pozvali Norveški institut za međunarodne odnose i Kulturni centar ambasade Srbije i Crne Gore da održim predavanje po mom izboru. Govorio sam o Srbima i Evropi. Kroz sažeto tumačenje glavnih tema srpske istorije pokušavao sam da uzdrmam predrasude mojih slušalaca i da pokažem kako je pogrešno svoditi srpsku istoriju na antiliberalni nacionalizam, koji je samo jedan njen element. Istovremeno sam se trudio da izbegnem nacionalni romantizam i da dâm uravnoteženu sliku. Dok sam, na primer, objašnjavao kako se u Srbiji u devetnaestom veku vodila uporna borba za vladavinu zakona, slobodnu štampu i parlamentarnu vladu, upozoravao sam i da su autokratski režimi često uspevali da je zaustave, kao i da se kod širokih društvenih slojeva oduševljenje za promene lako pretvaralo u strah od njih.

Stradanja malih balkanskih naroda bila su velika, spremnost velikih sila da im pomognu bila je mala. Srbija se trudila da dobije pomoć od njih, a da ne postane zavisna - i jedan i drugi napor često su bili uzaludni. Postavio sam slušaocima retorsko pitanje: Ne bi li Srbima, u njihovoj borbi protiv osvajača, Evropa kroz istoriju mnogo više pomagala da smo katolici ili protestanti, ili da pripadamo romanskim ili germanskim ili anglosaksonskim narodima? Postavio sam i pitanje koje zahteva stvarni odgovor, a koji ni sam ne znam: Da li su velike srpske žrtve za oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slovena bile opravdane, posebno ako se uzme u obzir da nije jasno koliko su uopšte drugi južnoslovenski narodi želeli priključenje Srbiji?

Sukob Jugoslavije sa Staljinovim Sovjetskim Savezom otvorio je vrata liberalizaciji, ali ona nikada nije otišla dalje od ograničavanja represije. Tito je bio glavni u sprečavanju svakog kretanja ka stvarnoj demokratiji i u Jugoslaviji nije bilo ni građanskih ni političkih sloboda. Pošto je jugoslovenska nezavisnost od Sovjetskog Saveza bila za Zapad dar s neba, Amerika i njeni saveznici su posle 1948. davali bezrezervnu podršku Titovoj diktaturi, a gotovo nikakvu onima koji se zalažu za demokratske reforme. Bila je to velika greška, kako moralna tako i politička. Istakao sam kao tužan paradoks da se tek od 1987, kada je Slobodan Milošević postao vođa Srbije, zapadni predstavnici redovno sastaju sa srpskom demokratskom opozicijom.

Savremeni Zapad još više greši. Na Kosovu NATO snage malo čine u obuzdavanju albanskih ekstremista koji ruše srpske crkve, manastire i istorijske spomenike i proteruju srpsko i drugo stanovništvo. Rušenje i proterivanje je dostiglo vrhunac upravo ovog proleća. Dok govori kako se bori protiv srpskog nacionalizma, današnja Evropa samo pokazuje da je slepa za vrednosti srpske istorije i pravoslavne vere, za srpsku kulturu i tradiciju. Evropa mora da otvori oči. Jer, ne radi se samo o tome da će Srbi biti duhovno osiromašeni, već će se Evropa, umesto da proširi svoje kulturne i istorijske horizonte, još više podati svojoj površnosti, materijalizmu i preteranom pragmatizmu. A oni su, ovo je moje duboko uverenje, velika opasnost za evropsku demokratiju.

Time sam završio moje predavanje. Ali čemu uopšte ova moja objašnjavanja, pokazivanja i isticanja, pitanja i upozoravanja? Koga u Oslu zanimaju srpsko-evropski odnosi kroz istoriju? Zašto bi jedan Norvežanin čitav sat slušao o nekom malom i dalekom narodu? Dok sam u aprilu u Beogradu pripremao predavanje, stalno su me uznemiravale ovakve sumnje. Pokazale su se, međutim, kao potpuno neosnovane. U naš kulturni centar i na norveški institut (predavanje sam održao dva puta) došlo je ukupno oko devedeset ljudi, mnogo više nego što sam očekivao. Ne samo što su slušali s velikom pažnjom, već su postavljali pitanja i o temama van mog predavanja i nastavljali diskusiju, kako sa mnom tako i međusobno, kada smo već izašli iz sale. A kasnije sam saznao da su mašine za fotokopiranje i internet bili zaposleni i posle mog povratka u Beograd.

Doista je tačno da je na Zapadu devedesetih godina vođena medijska kampanja protiv Srba (a ne samo protiv Miloševića, Šešelja, Karadžića i drugih vođa umešanih u građanski rat), pa čak nije sasvim pogrešno ni reći da su zapadni mediji „demonizovali" Srbe. I još uvek su žive zla volja i rđave namere, radovanje kada nam se nešto loše dogodi i sumnjičavost kada učinimo nešto dobro. Ali ako nas obruč nepodnošljivosti i odbojnosti i dalje okružuje, ne znači da je on neprobojan. Zato treba komentarisati, tumačiti, kritikovati. Govorenje i pisanje nije gubljenje vremena, a ćutati znači popustiti pred osećanjem progonjenosti i opredeliti se za duhovnu lenjost.

Niko ne veruje u moć reči više od pisaca, a ipak su retki oni pisci koji svojski pomažu drugima da se izraze. Takva je, međutim, Vida Ognjenović, koja je najzaslužnija za veoma uspešan rad našeg kulturnog centra. Uspela je da joj sva vrata budu otvorena i da je svako zna - šefovi u norveškom ministarstvu spoljnih poslova, njene kolege ambasadori, poslovni ljudi, novinari, ali i direktor opere, profesor južnoslovenskih jezika, upravnica Ibzenovog centra.

Ponekad mi se činilo da je ona prekor Norvežanima za sve ružne stvari koje su devedesetih godina govorili, pisali i na kraju poverovali o nama. Kao članovi NATO-a čija je vlada podržala bombardovanje Srbije 1999, zemlje s kojom su uvek bili u prijateljskim odnosima, Norvežani mora da nesvesno priželjkuju za srpskog ambasadora neku neotesanu muškarčinu, s izrazom lica koji bi bio mešavina gluposti i sadizma, i koji je što češće neobrijan i pripit. On bi bio potvrda svih njihovih predrasuda i opravdanje njihove politike. Ali, mada niko nije očekivao da Srbi budu dovitljivi, smislili su rafiniranu osvetu. U Oslo je stigla žena koja je nagrađivani književnik, profesor dramskih umetnosti, poliglota i uz to se otmeno odeva. Tako Vida Ognjenović samim svojim prisustvom izaziva kod Norvežana grižu savesti i tera ih da preispitaju natovski deo svoje duše. I da nešto učine radi obnavljanja dobrih odnosa.


Mali narod i njegovi veliki umetnici

Majski je dan kojim bi bili ushićeni i mediteranski narodi i park Vigelandovih skulptura, gotovo kilometar dugačak, pun je posetilaca. Mnogi se sunčaju na travnjacima, ispod dve stotine skulptura od bronze, granita i kovanog gvožđa. Gustav Vigeland je posvetio veći deo svog života stvaranju ovog parka kojim slavi čoveka u svim njegovim vidovima -dok radi i igra se, kao ljubavnika i ljubavnicu, roditelja i dete, tužnog, razdraganog, ljutitog. Na uzvišenju, Olgica i ja obilazimo Monolit, sedamnaest metara visok granitni stub na kome je reljef s ljudskim figurama raznih doba koje se prepliću i kao da hoće da uzlete.

Olgica je očarana Vigelandovim majstorstvom. Doista, njegove skulpture su izražajne, pune poleta, moćne. Ali, zar nisu takođe i glomazne, bez ravnoteže, i nisu li njihove poruke uprošćene i prejake? Te figure kao da imaju previše životne snage, a premalo individualnosti. One su zavojevači koji su pobedili, a ljudi koji sede i leže na travi njihovi su zarobljenici. Ili, možda, ja prosto ne verujem u Život s velikim početnim slovom i ne smatram kako je on prvenstveno borba?

Mislio sam da Norveška ima „kvintet" umetnika svetskog značaja, a sada vidim da je samo „kvartet". U svetskim istorijama umetnosti „očevima" se nazivaju Henrik Ibzen i Edvard Munk. Oni su doista začeli modernu dramu i ekspresionizam u slikarstvu, ali Knut Hamsun, omiljeni pisac Tomasa Mana, Gorkog, Žida, Hemingveja, nije manje uticao na književnost u dvadesetom veku. A Edvard Grig, nadahnut norveškom narodnom muzikom, stvarao je romantična, lirična dela koja su toliko prijatna da se zaboravljaju njegovi pionirski poduhvati u impresionističkom korišćenju harmonije i u disonanci.

Odavno je pobuđivala moju maštu pojava ovako velikih umetnika u jednoj maloj zemlji u gotovo isto vreme. Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog veka, Norveška je imala oko dva miliona stanovnika od kojih su mnogi bili siromašni seljaci i ribari. Zapadnoevropljanima je bila daleka i čudna zemlja, a ostalom svetu nepoznata. Odakle odjednom dva Edvarda, Henrik i Knut? (Do dolaska u Oslo i posete parku, kao što rekoh, uključivao sam i Gustava.) Deo odgovora je u nacionalizmu koji je krenuo dobrim putem. Jer to je doba kada jača norveški nacionalni identitet i 1905. Norveška raskida uniju sa Švedskom. Dela sva četiri umetnika bila su po duhu izrazito norveška, a oni opšteprihvaćene nacionalne veličine. Doduše, oko Munka je bilo sudara suprotnih mišljenja, ali uglavnom na početku njegovog stvaralaštva, dok Hamsun, mada oštro osuđivan što je već star u Drugom svetskom ratu podržao Nemačku, ipak nije osporavan kao veliki romansijer.

Norveška je imala mudrosti i sreće da izbegne rat sa Švedskom i mirnim putem postane nezavisna kraljevina, da uspostavi ustavnu monarhiju i parlamentarizam, i da započne stvaranje države socijalnog staranja. Isto tako su i umetnici u vreme njenog nacionalnog preporoda našli snage da stvore dela koja su nacionalno izvorna i s porukom za čitavo čovečanstvo.

Početkom devedesetih godina otcepile su se od Jugoslavije četiri republike i njihove vođe s ponosom su proglasile nacionalno oslobođenje. Slično se govorilo i u preostale dve. Ali sve je bilo drukčije nego u Norveškoj pre jednog veka. Ka demokratiji i nacionalnoj toleranciji išlo se sporo i umesto da procveta umetnost, u usponu je bio nacionalistički kič.


Bogatstvo i štedljivost, darežljivost i skromnost

Norveška je odavno poznata u Severnoj Evropi po rudarstvu i hidrocentralama, šumarstvu i ribarstvu. U njoj se dobro živelo i mnogo pre sedamdesetih godina prošlog veka, kada je počela da vadi i prerađuje naftu i gas iz Severnog mora, a danas je jedna od najbogatijih zemalja na svetu i zna da će to biti u budućnosti. Zalihe „crnog zlata" su ogromne i deo godišnjih zarada stavlja se u poseban fond za kupovinu obveznica u inostranstvu. Na taj način je bezbedno uloženo preko četrdeset milijardi evra. Norvežani, međutim, nisu narod koji se odmara na lovorikama, te im brzo napreduju i privredne grane koje nemaju neposredne veze s industrijom nafte.

Blagostanje je samo povećalo norvešku tradicionalnu spremnost da pomognu zemljama u razvoju ili u nevolji i prošle godine je njihov parlament izglasao pomoć Srbiji od oko dvadeset i jedan milion evra, Kosmetu dvanaest i Crnoj Gori dva. U poređenju s ogromnom štetom koju su privredi Srbije sankcijama i bombardovanjem nanele Amerika i njeni saveznici, među kojima je Norveška jedan od najprivrženijih, ta pomoć je neznatna. Ako se, međutim, uporedi s manje od sto miliona evra koje dobijamo od Amerike, onda je ipak velikodušna. Jer, kada bi nam Amerikanci davali onoliki deo svog bruto nacionalnog proizvoda koliki nam daju Norvežani, iz Vašingtona bi nam stizalo oko milijardu i po evra.

Norvežani imaju dohodak po glavi stanovnika od preko trideset hiljada evra - mi više od deset puta manji; njih je ispod četiri posto nezaposlenih - nas je gotovo trećina; njih nema ispod granice siromaštva, nas je opet skoro trećina. Šetajući po Oslu, međutim, ne osećam da sam u veoma bogatom gradu. Čist je i sređen, udoban i prijatan, po ljudskoj meri, ali bez raskoši i sjaja koje sam sretao u nekim delovima Londona, Pariza ili Dizeldorfa, ili Njujorka i Vašingtona. Ljudi ne poklanjaju mnogo pažnje oblačenju. Mlade žene nose sivkaste, kratke majice i široke pantalone kao za rad u fabrici. Moja supruga Olgica je sigurno u pravu kada mi objašnjava da je to po poslednjoj modi, ali ni ja ne grešim kada kažem da izgledaju skromno. Takođe, kada upoređujem zgrade, privatne kuće, radnje, restorane, s onima u Beogradu, razlike su znatno manje nego što bi se na osnovu statističkih podataka moglo pretpostaviti.

Tu malu utehu hteo je da mi otme aerodrom u Pragu, na kome smo Olgica i ja menjali avion. Sećam ga se s početka devedesetih godina, njegovog istočnoevropskog sivila i škiljavih sijalica koje saslušavaju blede zidove. Sada je to jedan veliki i bogat trgovinski centar, malo skorojevićki razmetljiv, ali moderan i pun poleta. I u njemu je mnogo ljudi zaposleno i dobro zarađuje.

Norveška je 1972. i 1994. održala referendume o ulasku u Evropsku uniju i oba puta su protivnici s malom većinom nadglasali pristalice. Norvežani su se time odrekli neposrednog uticaja na odlučivanje u evropskim ustanovama, iako je oko dve trećine njihove robne razmene sa zemljama Unije, najviše s Nemačkom koja je veliki pobornik evropskog ujedinjavanja. Neulazak je utoliko čudniji što otežava norvešku tradicionalno blisku saradnju s Danskom, Švedskom i Finskom, budući da su ove susedne nordijske zemlje članice Evropske unije. Po svoj prilici, Norveška će kroz nekoliko godina ipak pristupiti Uniji, jer izgleda da slabe strahovi da će Brisel ugroziti državnu suverenost, španska ribarska flota izloviti norveške vode, papa i katolička crkva povećati svoj uticaj.

Evropa nagovara Norvežane da joj se odmah priključe, a oni se nećkaju; mi Evropu molimo da nas primi, a ona se dvoumi da li da to bude u dalekoj ili vrlo dalekoj budućnosti. Dok Norvežani odmeravaju da li će im ulazak doneti veću korist ili štetu, mi očekujemo da nam ulazak reši maltene sve probleme a ne pada nam na pamet da bi mogao i da nam šteti. Norveški strahovi jesu preterani, ali naše nade su još preteranije. Mada su na referendumima Norvežani verovatno doneli pogrešnu odluku, za pohvalu je što jedan mali narod od četiri i po miliona nije zaslepljen Evropom i misli svojom glavom. Da, mi smo mnogo siromašniji i ne tako davno smo bili obuhvaćeni ratovima, ali to ipak ne bi smeli da budu izgovori za nedostatak velike javne rasprave o članstvu u Evropskoj uniji - o prednostima i manama, uslovima i pripremi.


Norveški maniri

Norvežani su se oslobodili danske vlasti tek početkom devetnaestog veka i ne šale se kada govore o „noći od četiri stotine godina". Oni nisu imali vlastitu aristokratiju i još uvek se po Skandinaviji mogu čuti anegdote i vicevi u kojima su Norvežani prostodušni, neotesani, sirovi. Norveška hrana, na primer, sprema se bez složenih začina i preliva. Mada je sušeni losos izuzetno cenjen svugde u svetu, omiljeno norveško jelo ipak su svinjska rebra s kupusom uz hladno pivo. I nije nestao običaj da gost u predsoblju izuje cipele.

U Norveškoj se ni ne trude da budu dame i gospoda. Posebno ne ovo prvo - žene kao da se plaše frizerskih salona, malo koriste pomadu, puder i ruž, rado nose patike i gotovo muške cipele. Na centralnim avenijama Osla ređe se sreću elegantne žene nego u krugu dvojke u Beogradu, ali zato je manje i onih napadno i neukusno obučenih. Poslednjih decenija dvadesetog veka, feminizam, neusiljeno ophođenje i nemaran način života obuhvatili su čitav svet. Ipak, Norvežani kao da su jedva čekali da se delimično vrate gruboj jednostavnosti svojih predaka - ratara i čobana, ribara i mornara.

Olgici se dopada što ljudi na koje nailazimo izgledaju opušteni. Čini joj se da ne nameću sebi preterane obaveze. Dok gledam kako se po Oslu mirno vozi i propuštaju pešaci čak i van pešačkog prelaza, shvatam koliko nas u Beogradu ima naprasitih i gnevnih. Mada, ko zna, možda su Norvežani takođe napregnuti, samo to ispoljavaju na drugi način. Čak i višespratni beli brod, koji čeka u luci da popodne isplovi za Kopenhagen, pomalo zavarava svojim vedrim samopouzdanjem. Posle romantične plovidbe, sve sa zalaskom sunca i zvezdanim nebom, njegovi putnici će se ujutro iskrcati u lepom, bogatom gradu koji je značajan kulturni centar. Ali, mnogi putuju samo radi alkoholnih pića oslobođenih poreza. Piće i seks?, pitam. Više ovo prvo, dobijam odgovor. Posle male šetnje po Kopenhagenu, krenuće brodom nazad, ponovo se prepustivši opojnim čarima „duty free" napitaka. Lakše razumem ili mislim da razumem kada se kod nas neko ne trezni par dana - podsetim se na nezaposlenost, ili na slabu platu i nezanimljiv posao, ili na nemanje perspektive i gubitak nade.

Meni norveška lica izgledaju zdravo i čestito, ali nikad ne bih pomislio da Norveška spada u zemlje u kojima se najviše čitaju i kupuju knjige. U njoj takođe ima mnogo pisaca, koji se i dosta prevode. Sofijin svet, roman za mlade Justejna Gordera za koji se obično kaže da je Alisa u zemlji čuda filozofije, svetski je bestseler objavljen i kod nas. Ono što mene, međutim, zadivljuje jeste da se godišnje mnogo više književnih dela prevede s norveškog na nemački, nego s nemačkog na norveški. Ne znam drugi primer u svetskoj kulturi da Golijat s tolikim zanimanjem čita Davidove knjige.

Brže nego iz Beograda na Avalu, stiže se iz Osla na Holmenkolen, svetski poznati skijaški centar za nordijske discipline. Kroz borove šume prokrčene su staze, ali one ne služe samo za takmičenja, već je na njima uvek puno skijaša, a leti šetača. Pošto je zimi dan kratak, preko sto kilometara staza je noću osvetljeno. Iz podnožja džinovske skakaonice puca pogled na grad i more, široka zelena brda i mala jezera. Svetski mediji nazivaju skakače „ljudi ptice" i „orlovi na skijama", i na Holmenkolenu skijaši doista lete preko dve stotine metara. Zar ne bi bilo lepo da ih jednog dana, pošto se sjure niz skakaonicu, ponesu vazdušne struje do desetak kilometara udaljenog Oslo fjorda i oni onda nastave da skijaju na vodi.

Na Holmenkolenu je i veoma zanimljiv muzej skijanja. Za penjanje uz strmine, na primer, navlačilo se krzno na skije da one ne bi klizale unazad, a za lov na vukove koristile su se vrlo široke skije koje ne propadaju kroz meki sneg u šumama. Skijanje, kao način prevoza, staro je preko četiri hiljade godina, ali je tek sredinom devetnaestog veka postalo takmičarski sport. Tradicionalni pokrovitelji skijaškog sporta su norveški kraljevi, koji se i sami bave njime.

Fotografišem ispunjenog belog medveda. Zatim još većeg mrkog, koji liči na grizlija - ali kako to, kada njih nema u Norveškoj? Nadam se da će se sedmogodišnja Marija i devetogodišnji Nikola, koji u Beogradu čekaju da se mama i tata vrate, obradovati ovim nemanima. Ali, i meni su zanimljive. Kada se, međutim, Olgica i ja slikamo pored „trola", šumskog patuljka napravljenog od drveta u veličini odraslog čoveka, sa skijama u rukama, to smatram roditeljskim žrtvovanjem. I još su ovoj spodobi s dugom kosom i velikim nosem, preko celog lica usta razvučena u osmeh.

Iz muzeja se neprimetno a, pretpostavljam, i ne slučajno prelazi u prodavnice suvenira. Za vunene džempere sa šarama iz narodnih nošnji moglo bi se pomisliti da su izloženi predmeti. Veoma su lepo izrađeni i pomišljam da bi Olgici dobro stajali. Ona odmahuje glavom i pokazuje cene - preko tri stotine evra.


Razoružani Vikinzi i rečiti istraživači

Na staronordijskom viking znači ratnik, gusar, borac koji iznenada napada. Otprilike od 800. godine do sredine jedanaestog veka, Vikinzi su iz svojih luka u Skandinaviji napadali obalske naseobine u Irskoj, Škotskoj, Engleskoj i Francuskoj. Svedočanstva iz tih vremena, najčešće hronike koje su pisali kaluđeri u manastirima, govore o divljim varvarima, koji ubijaju, uništavaju i pale, otimaju i ucenjuju, vode u roblje. U poeziji samih Vikinga mačevi su klizavi od krvi, crveni plamenovi jedu krovove kuća, i nije neobičan stih „besneći smo ubijali i ubijali". Savremeni norveški istoričari pokušavaju da izmene ovu sliku o Vikinzima i ističu složenost njihovog društvenog života, podsećaju da su bili vešte zanatlije i prilični prekomorski trgovci, kao i da su u osvojenim zemljama stvarali svoje naseobine.

Većini stranaca koji dođu u Oslo prvo padne na pamet da posete Vikinški muzej. Doista vredi videti te „duge brodove", majstorski istesane i sklopljene, čvrste a lake. Pokretala su ih vesla i jedno jedro, i njihov plitak gaz omogućavao je brzo iskrcavanje. Trup broda je doduše bio male zapremine, pa nije jasno gde su Vikinzi mogli da stavljaju robu za trgovinu. Više od vikinških ratničkih podviga, zadivljuje me njihova smelost da se bez navigacionih uređaja i poznavanja astronomije otisnu na severni Atlantik, jedno od najsurovijih mora na svetu.

U muzeju nema vikinškog oružja, širom sveta poznatog po svojoj ubojitosti. Rado bih video ta koplja i sekire, lukove i strele, i posebno mačeve koji su brižljivo ukrašavani i drške im kovane od srebra i zlata. Ali, diplomatski se trudim da odmah ne spomenem krvožednije delove ratničke opreme, pa kažem kako mi se dopadaju vikinški šlemovi. Gde bi mogli da se vide? Oružje je u vojnom muzeju, dobijam kratak odgovor. U sebi pitam: Zar vikinškog oružja nema dovoljno za oba muzeja? Norveška je mala zemlja koja u poslednjih nekoliko vekova jedva da je ratovala i stranci retko posećuju vojni muzej. Pretpostavljam da je sve oružje upravo zato tamo i odneseno.

Vikinzi su bili najsmeliji evropski moreplovci svog vremena, ali s njima u Norveškoj kao da nestaju pomorski avanturisti. Tek krajem devetnaestog veka Norvežani počinju da istražuju mora i krajeve na dalekom severu, da bi najzad krenuli u osvajanje Severnog i Južnog pola. Dok su Vikinzi uglavnom bili pljačkaši, ove istraživače, od kojih su najpoznatiji Fritjof Nansen i Rual Amundsen, nije zanimao plen, već su se naporima i opasnostima izlagali radi nauke i slave. Moćni Fram (Napred), izložen u istoimenom muzeju, bio je najmoderniji istraživački brod s početka prošlog veka, napravljen tako da kada se more oko njega zaledi i zarobi ga, led ga ne slomi, već ga izdigne. Dok bi čekali otopljenje, a to je trajalo najmanje nekoliko meseci, članovi posade su osmatrali i merili, proučavali more i led, hvatali ribe i životinje.

Pedesetak godina kasnije, Tor Hejerdal je odlučio da dokaže kako se u preistorijsko doba moglo stići iz Južne Amerike u Polineziju. Na splavu od lakog tropskog drveta, čuvenom Kon Tikiju, i s posadom od svega nekoliko članova, uspeo je da pređe pet hiljada milja Tihog okeana. Avanturistički duh živ je i danas i Borge Osland, rođen 1962, sâm je na skijama došao do Severnog pola i prešao preko Antarktika.

Norveški istraživači bili su skloni da svojim poduhvatima daju filozofski smisao. Propovedali su univerzalne liberalne i humanističke ideje i, budući protestantske vere, isticali su osećanje dužnosti i oslanjanje na vlastite snage. Njihova razmišljanja nisu posebno originalna i ponekad su čak dosadna, ali su zato jednostavno i uverljivo izložena. I često su svoje reči pretvarali u dela. Možda je najbolji primer Fritjof Nansen, koji je od sportiste, avanturiste, istraživača i naučnika, postao diplomata, dobio 1922. Nobelovu nagradu za mir i pre neku godinu od svojih sunarodnika proglašen za Norvežanina veka.

Nansen je posle Prvog svetskog rata pomogao povratak kućama skoro pola miliona ratnih zarobljenika. Godine 1921-1922. organizovao je dopremu hrane milionima gladnih Rusa, koje Zapad kao „komuniste" u početku nije hteo da pomogne. Na zahtev grčke vlade i uz odobrenje Lige naroda, rešavao je 1922. probleme grčkih izbeglica iz Turske.

Nansen je pomogao i meni, mnogo godina posle svoje smrti 1930. Kao prvi šef Visokog komesarijata za izbeglice pri Ligi naroda, izmislio je za izbeglice bez državljanstva takozvani „Nansenov pasoš", putni dokument koji omogućava identifikaciju kada se putuje u druge zemlje. Kao politički emigrant u Velikoj Britaniji, dobio sam 1983. ovaj dokument plavih, malo hrapavih korica. I s njim sam mnogo putovao.

Moj prijatelj Lajf Hovelsen, dok je Olgici i meni pokazivao Muzej pokreta otpora, ispričao nam je jedan događaj iz svog života koji odražava norvešku malo naivnu moralnu ozbiljnost i gotovo dečačku želju da se svet učini boljim. Kada je Norveška oslobođena maja 1945, dotadašnji zatvorenici, članovi pokreta otpora, osvetnički su prisilili svoje nemačke tamničare na teške fizičke napore. Neka malo oni osete kako je to! Jedan od njih, znojav i žedan, molio je Lajfa da mu da vode. Ovaj se setio svih muka i poniženja, pao mu je mrak na oči i pljusnuo mu je kofu vode u lice. Ali, dok se vraćao kući, osetio je grižu savesti. Morao je da prihvati da i u njemu, hrišćaninu i norveškom patrioti, postoje demoni zla kao u Gestapu.

Posle gotovo pola veka, kao već star, Lajf je krenuo da po Nemačkoj traži svog tamničara i žrtvu. Uz velike napore i posle mnogo peripetija, naišao je na njegovu rođaku, od koje je saznao da je on preminuo nekoliko godina ranije. Najzad je pronašao ćerku, sve joj ispričao, i objasnio da je želeo da mu njen otac oprosti. Odgovorila je da ona prašta i da bi to i otac učinio. Otišli su zajedno na tamničarev grob i Lajf je stavio tri ruže. Nepotrebno, naivno, sentimentalno? Možda. Ali, mada su ruže odavno istrulile na nemačkom grobu, ipak su došle sa mnom iz Osla u Beograd.


Postscriptum

Nakon što je ovaj esej objavljen u NIN-u juna 2004, Lajf Hovelsen je poželeo da ga pročita i obratio se ambasadoru Vidi Ognjenović s molbom da pronađe prevodioca na norveški. Ona je za prevod zamolila gospođu Tanju Radanović-Felberg, koja se odmah prihvatila posla, velikodušno odbivši da primi honorar. Već 31. jula, Lajf mi je poslao pismo u kome je rekao da je esej izvrsno preveden, a zatim je napravio nekoliko primedbi na moj opis njegovog ilegalnog rada pod nemačkom okupacijom. Nacisti su konfiskovali sve radioaparate u vlasništvu norveških građana i Lajfova glavna delatnost u pokretu otpora bila je da snabdeva pokret kratkotalasnim radio-aparatima. Budući da je za tajno posedovanje bila predviđena smrtna kazna, radio-inženjer koji je bio Lajfov dobar prijatelj, tajno je pravio male aparate koji su lako mogli da budu skrivani. Lajf je uspeo da razdeli šezdeset aparata širom zemlje pre no što je izdan i uhvaćen od Gestapa. Mada je takođe bio aktivan u novinama pokreta otpora, zbog radija je stavljen na spisak za streljanje.

Lajf je na kraju svog pisma naglasio da je on bio potpuno odgovoran za kaznene vežbe kojima su podvrgnuti oficiri SS-a, donedavni upravljači koncentracionog logora u kome je bio zatočen. „Uradio sam to samostalno i na podao način i nema nikoga koga bih okrivio do samog sebe."

„Zapisi iz Osla (1): Rafinirana osveta", NIN, no. 2789, 10. jun 2004; „Zapisi iz Osla (2): Norveški strahovi", NIN, no. 2790, 17. jun 2004.