O vođama, narodima i jednoj pesmi


Da li bi ubili Bila Klintona, Tonija Blera, Žaka Širaka, Gerharda Šredera? Da postavim pitanje sasvim jasno i nedvosmisleno: Kada bi, ne izlažući sebe opasnosti i sigurni da nećete biti suđeni ili na bilo koji način kažnjeni, mogli da izvršite atentate na bivšeg američkog predsednika, britanskog premijera, francuskog predsednika, nemačkog kancelara - da li bi to učinili? Dok mediji na Zapadu proveravaju omiljenost nekog političara i poverenje u njega pitajući da li bi s njim delili stan ili kupili od njega polovna kola ili se udali za njega, ja u Srbiji ovim žestokim, grubim, pitanjima ispitujem omrznutost vođa NATO-a, koji je u proleće 1999. dva i po meseca bombardovao Srbiju. Time, u stvari, hoću da otkrijem kakvo je raspoloženje naših ljudi prema Zapadu i da nešto saznam o tome kakvi smo mi.

Mnogo Srba smatra da je sâm napad na Srbiju bio zločin, a svi se slažu da su to bila bombardovanja fabrika, mostova, autobusa, vozova, televizijskih studija, u kojima je poginulo oko dve hiljade ljudi. Zato bi voleli da vide NATO vođe na sudu. Vrlo česta zamerka tribunalu u Hagu (koju sam i ja više puta javno izrekao), jeste da odbija da sprovede istragu o NATO bombardovanju. Budući da do nje nikada neće doći, a samim tim ni do optužnica i suđenja političarima i vojnim komandantima Severnoatlantskog saveza, mnogi moji sugrađani bili bi spremni da kao zamenu za pravdu prihvate osvetu. U vreme bombardovanja i nesporedno posle njega rekao bih da je to bila apsolutna većina, mada naravno, oni koji u privatnom razgovoru kažu da bi se krvavo svetili, često samo izražavaju svoj gnev, dok oni koji kažu da ne bi, gotovo bez izuzetka zaista tako i misle. Od mojih prijatelja i poznanika uglavnom sam dobijao odgovor„ ja nikoga ne bih ubio" koji sam, znajući njihovu miroljubivost, i očekivao. Starija lekarka, koja veruje u pravoslavno praštanje i milosrđe, čak mašta o tome da vođama jednom bude neophodna njena pomoć. Velikodušno bi im je pružila i time ih možda navela na pokajanje. Moja frizerka, dobrodušna devojka s ironičnim osmehom, kaznila bi NATO vođe tako što bi ih naterala da žive u Beogradu od plata koje mi primamo. Primećujem: „Pa to je surovije od ubistva!"

Neki odgovori ipak uspevaju da me iznenade. Jedna prijateljica, na primer, koja piše odmerene analize američke spoljne politike i, vredi napomenuti, nije srpski nacionalista, kaže bez premišljanja da bi ih ubila. Kada joj kroz nekoliko nedelja postavljam isto pitanje, hladnokrvno daje isti odgovor. A šta bih ja učinio? Po svoj prilici ništa, jer teško sebe mogu da zamislim i kao strogog sudiju, a kamoli kao nemilosrdnog izvršioca smrtne kazne. Uostalom, atentate smatram gotovo bez izuzetka za političku stranputicu koja vodi u nova nasilja i osuđujem ih kao besmisleno prolivanje krvi. Slično mislim i o najpoznatijem srpskom atentatu svih vremena, ubistvu nadvojvode Franca Ferdinanda u Sarajevu 1914, mada kao i većina savremenih istoričara ne smatram da je ono uzrok Prvog svetskog rata i ne slažem se kada zapadna štampa opisuje sedamnaestogodišnjeg atentatora Gavrila Principa kao srpskog nacionalistu - on je to bio samo u odnosu na Austro-Ugarsku, od koje je želeo da osamostali svoju rodnu Bosnu i Hercegovinu; Srbe, muslimane i Hrvate u njoj, međutim, smatrao je za jedan narod i želeo je da budu ravnopravni građani.

Ali, i u meni su još uvek nepreboljeni i neutaženi strah, poniženje i tuga. Zato se i danas, posle više od dve godine, često u mislima vraćam u to proleće 1999, isprekidano zvukovima sirena, mlaznih motora i eksplozija. Kao neki dečak zamišljam kako pilotiram lovačkim avionom i baron-rihthofenovski obaram NATO bombardere. Niko od pilota, ipak, ne gine: sedišta za izbacivanje rade besprekorno, kupole padobrana se zabele i pilote zarobljavaju gnevni seljaci koji daju sebi oduške sočnim psovkama, ali ne motkama i sekirama. Ja zatim pozivam pilote na večeru (prepoznajem neke koji su u Americi slušali moja predavanja) i na njoj ih briljantnim, neoborivim argumentima, doduše i uz pomoć balkanske kuhinje i pića, ubedim da su njihove vođe u krivu.

Zato ako sam razumom pa i srcem protiv atentata, ipak ne bih osetio užas ili tugu kada bi neko od severnoatlantskih vođa stvarno bio njegova žrtva. Ne želim da meci ikada budu ispaljeni, a ako jesu, neka promaše svoj cilj - ali ako bi se dogodilo suprotno, žalio bih jedino porodicu ubijenog. I za razliku od ubica Linkolna i Gandija, Džona Kenedija i Jicaka Rabina, ovog atentatora se ne bih duboko gnušao - osim ako bi svojim drugim delima ili šovinističkim shvatanjima to zasluživao. Uvek ga inače zamišljam kao mladog, a često kao ženu - valjda što se setim Šarlote Kordej koja je nožem ubila Žan Pol Maraa ili Fanje Kaplan koja je revolverom teško ranila Lenjina, a i zbog moje prijateljice kordejevsko-kaplanovskih sklonosti. Zamislimo i da atentatorka ne bude Srpkinja, nego strankinja koja u ime borbe protiv zapadne globalne hegemonije želi da kazni podstrekače i planere bombardovanja jedne male zemlje. Ovakvu osobu je manje teško stvoriti u mislima ako se setimo bučnih protesta i žestokih sukoba s policijom kada god se u nekom zapadnom velegradu sastanu državnici iz najrazvijenijih industrijskih zemalja. Naslikajmo atentatorku i kao obrazovanu, omiljenu kod prijatelja i poznanika, prijatnih crta lica - istorija poznaje mnoge nemilosrdne zanesenjake koji su bili upravo takvi. Bez obzira koliko odbacujemo nasilje u politici, a posebno u demokratskim zemljama, zar se ne bi makar malo divili toj hrabroj ženi?

I

Mladi Alber Kami započinje Mit o Sizifu tvrdnjom da je samoubistvo temeljno filozofsko pitanje, koje dolazi pre svih ostalih; u poređenju s njim ona su igrarije. Zreli Kami u Pobunjenom čoveku raspravlja o ubistvu kao osnovnom problemu etike. Prvo pitanje - zašto živeti apsurdni život? - po svom duhu je moderno, dilema je jednog mislioca dvadesetog veka; ovo drugo - smemo li oduzeti tuđi život? - doista je klasično. Na njega nisu davali odgovore samo etičari već, čak i češće, politički filozofi. Oni su vekovima lomili koplja pokušavajući da utvrde kada kraljevi i država imaju pravo da koriste silu, uključujući i dželata, prema podanicima i građanima, ali i kada narod ima pravo da se digne na oružje protiv onih koji njime vladaju. Pobune, svrgavanja, revolucije - to su središnje teme klasičnih spisa o politici. Tek malo manje zaokupljalo je filozofe tiranoubistvo. Grčki i rimski mislioci prvi su napravili oštru moralnu razliku između tiranoubistva i ubistva: hotimično i nasilno oduzimanje života je dobro delo ako se njime s vlasti uklanja tiranin. Čak su tiranoubistvo uzdizali kao građansku dužnost i veličali kao moralnu obavezu slobodnog čoveka. (U eseju „Jedno razmišljanje o tiranoubistvu", Bernard Krik razmatra glavne argumente za i protiv tiranoubistva s obzirom na političke sisteme i ideologije dvadesetog veka. On s razoružavajućom iskrenošću priznaje da bi na vest o pogibiji nekih diktatora od atentatorske ruke teško suzbio usklik odobravanja, i na kraju zaključuje: „Tirane treba pažljivo definisati i onda ubiti." ("Tyrants should be defined closely and then killed."). "A Reflection on Tyrannicide," in Bernard Crick, Political Theory and Practice, Allen Lane, London 1971, 228-235.)

„Sic semper tyrannis!", uzviknuo je Marko Junije Brut zarivši mač u Julija Cezara. „Ovako uvek tiranima", međutim, znači i nikada tako onima koji to nisu. Kroz istoriju, mnogi će žaliti Cezara. Čak i ako u principu prihvataju tiranoubistvo, tvrdiće da ovaj nesumnjivo slavoljubivi vojskovođa ipak nije pokušavao da se silom domogne neograničene vlasti. A savremeni zapadni predsednici i premijeri, ministri i generali, pogotovo nisu tirani, ni po načinu na koji su došli na vlast, ni po sredstvima pomoću kojih vladaju. Karijeristi, demagozi i lažovi, beskrupulozni i podmitljivi, površni i neznalice - gotovo svakome od njih može se uputiti bar poneka od ovih optužbi, a nekima i većina. Ali tirani doista nisu, niti to mogu da budu. Toliko je danas na Zapadu tiranija malo verovatna, da čak ako se kod nekog od vođa na trenutak i pojavi želja za neograničenom vlašću nju, nema sumnje, kao maglu rasprši svest o politički zrelom javnom mnjenju i o moćnim demokratskim ustanovama. (Neposredno posle Prvog svetskog rata, u Evropi, sa izuzetkom boljševičke Rusije, pobeđivala je liberalna demokratija. Ali već dvadesetih godina ona je u krizi i u većini zemalja je zamenjuju, ne nailazeći na veći otpor, desničarske diktature. Vidi, između ostalog, "The Deserted Temple: Democracy's Rise and Fall," in Mark Mazower, Dark Continent: Europe's Twentieth Century, Vintage Books, New York 2000, first published in 1998, 3-40. Možda zato ni uspon liberalne demokratije u svetu u proteklih nekoliko decenija, a posebno posle završetka Hladnog rata, ne treba shvatiti kao razvitak koji je nepovratan.)

Da li to onda znači da je pitanje tiranoubistva bez važnosti za zapadne zemlje, odnosno da je na njega demokratija izvršila uspešan atentat i ono u miru počiva u udžbenicima istorije i filozofije? Nažalost ne. Jer, mada zapadne vođe nisu tirani kod kuće, njihov uticaj u mnogim zemljama nespojiv je s demokratskim principima. Oni, u stvari, posredno vladaju velikim delovima sveta, a ljudi koji u njima žive ne samo što ih nisu izabrali, već nemaju nikakvog uticaja na njihove odluke. Kaže se kako je svet postao globalno selo - meni više liči na prenaseljeni megalopolis ili, da izmislim reč, hiperpolis sa šest milijardi stanovnika, u kome jedni žive u bogatom, sređenom, čistom (manje-više) i bezbednom (više-manje) centru, a drugi na periferiji, u slamovima, getima, kazbama i favelama, koji su siromašni, neuređeni, prljavi i opasni. Gradonačelnika, upravu i šefa policije biraju, međutim, samo oni prvi. Nije onda nikakvo čudo da oni drugi, bez prava glasa i mogućnosti žalbe, a s retko uslišenim molbama, često doživljavaju vladu hiperpolisa kao tiransku.

U Juliju Cezaru, najslavnijoj tragediji o političkom ubistvu, Šekspir sa zadivljujućim osećanjem za tanane razlike i postepene prelaze prikazuje kako aristokratsko shvatanje slobode i preterani ponos dovode do sukoba sa državnim poretkom. Kasije podstrekava na atentat u ime opšteg dobra, ali u stvari zavidi Cezaru; nesposoban za radost i sreću, on ne trpi da iko bude slavniji i veći od njega. Brut je, međutim, častan patriota, nesebičnih i plemenitih motiva, koji uz to i razborito rasuđuje. On ipak čini zlo delo, biva poražen i umire od vlastite ruke. Elizabetanska Engleska još se nije oporavila od građanskih ratova, a zbog zavera protiv kraljice pretili su joj bezvlašće i nove pometnje. Šekspir je zato na strani mira, zakona i reda, bez kojih nema društvenog života i koje otelotvoruje snažni državnik Cezar. Upravo ta načela su onaj Cezarov duh koji posle njegove smrti pobeđuje međusobno zavađene zaverenike. Brut je zato mnogo tragičnija ličnost od ubijenog Cezara.

Julije Cezar je bio prvi od Cezara koji su doneli svetu Pax Romana. U vreme Hladnog rata, Sjedinjene Američke Države pružale su zaštitu od Varšavskog pakta, kao i od Kine, što je ponekad nazivano Pax Americana. Ali Amerika je upoređivana i s Rimskim carstvom, pošto je uspostavljala hegemoniju nad mnogim državama i nadzirala i usmeravala njihovu spoljnu politiku. I što je još karakterističnije za imperije, ona se mešala u njihove unutrašnje odnose, izazivajući time negodovanja i protivljenja, često žestoka. S nestankom Varšavskog pakta i raspadom Sovjetskog Saveza, američki uticaj u svetu postao je još veći, a u zemljama bivše Jugoslavije gotovo da nema političara na koga američke diplomate nisu vršile pritisak, ucenjivale ga ili mu čak otvoreno pretile. Amerika, ipak, nikada neće postati prava imperija. Većina Amerikanaca su u dubini duše izolacionisti koji strepe od upetljavanja u zamršene svetske sporove, a politički, privredni i intelektualni predvodnici Amerike i njenih glavnih saveznika, ipak su dovoljno prosvećeni i liberalni da neće do kraja prigrliti imperijalizam. Zato će Sjedinjene Američke Države mnogo manje širiti vlast po svetu nego što bi to po svojoj političkoj, vojnoj i ekonomskoj moći mogle, a takođe i mnogo manje nego što su to činile ranije imperije u istoriji.

Sjedinjene Američke Države se često kude i ponekad hvale zato što stvaraju novi svetski poredak. One to prevashodno čine ujedinjujući i razvijajući, zajedno s drugim bogatim industrijskim zemljama, svetsko tržište kapitala, robe i radne snage. Ja verujem da globalizacija donosi bogatstvo čitavom čovečanstvu i da zato vredi podneti ekonomske nevolje i društvene potrese koji je neminovno prate, ali se takođe slažem s onim kritičarima koji kažu da je često nepravedna i da je u mnogim zemljama, uključujući i one bivše Jugoslavije (osim možda Slovenije), ishod ekonomske tranzicije neizvestan. Takođe nema sumnje i da globalizacija znatno menja i čak poništava nacionalne kulture i tradicije, pa samim tim i nacionalne identitete, čime se postavlja pitanje šta od njih treba sačuvati i na koji način.

Ja, naravno, ne znam kuda svet ide. A i kada bih znao, ne isključujem da bih možda odlučio da to odredište nikome ne otkrijem. Jer, ako je ono užasno i istovremeno neizbežno, zašto da bez potrebe širim beznađe i učinim tužnim one godine koje nam do njega predstoje. Verujem, ipak, da budućnost ne mora da bude strašna. Optimista sam jedino ako bogati zapadni svet prihvati da su globalna pravda i demokratija važniji za svetski mir nego ikada do sada. Inače će novi Brutovi i Kasiji ne samo kovati smrtonosne zavere protiv svetskih Cezara, već će, što je neuporedivo tragičnije, pripremati ratove i terorističke napade na civile. (Svetski trgovinski centar u Njujorku srušen je 11. septembra 2001, baš u vreme dok sam pisao ovaj esej.)

II

Osamdesetih godina živeo sam u Britaniji, Nemačkoj i Americi i pisao i držao predavanja o jugoslovenskim temama: radničkom samoupravljanju kao fasadi iza koje privredom gospodari komunistička birokratija, kultu predsednika Tita s kojim je partija nastavila i posle njegove smrti 1980, rasulu i sukobima u pokretu nesvrstanih zemalja čiji je Jugoslavija bila jedan od predvodnika, sve brojnijem i glasnijem disidentskom pokretu. Najveću pažnju ipak sam poklanjao jačanju nacionalizma. Ne samo što je sve više intelektualaca izražavalo nezadovoljstvo položajem svoje nacije i nailazilo na sve širu podršku, već je Jugoslavija kao federalna država bila u vrlo teškom stanju. Komunističke vođe šest republika (Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije) i dve pokrajine (Vojvodine i Kosova i Metohije - obe u Srbiji, ali gotovo odvojene od nje), često nisu mogle da se slože i donesu odluke bitne za opstanak zajedničke države. Pokušavao sam da objasnim zapadnoj publici da se traganje za odgovorom na nacionalno pitanje ne sme odlagati, jer su u toku Drugog svetskog rata sukobi između naroda Jugoslavije bili krvavi, pa bi ako dođe do novih i oni lako mogli da budu takvi.

Moji zapadni čitaoci i slušaoci pokazivali su zanimanje, ali retko sam nailazio na one koji su bili voljni da se zaista udube u teškoće u koje je moja zemlja sve više zapadala. Čak ni liberalni intelektualci nisu hteli da se javno založe za demokratske reforme koje su očigledno bile neophodne da bi se velika nesreća predupredila. Političare pamtim kao sasvim slepe, gluve i neme. U stvari, bili su veoma glasni, ali samo kada su hvalili i podržavali jugoslovenski režim. Desnica nije bila nimalo kritičnija prema jugoslovenskom komunizmu od levice. Margaret Tačer je čak izjavljivala kako je jugoslovenski socijalistički sistem mnogo bolji od onoga koji žele da uspostave britanski laburisti i kako je Tito bio mudar, veliki državnik, koji je iza sebe ostavio čvrstu i trajnu Jugoslaviju. Ukratko, u zapadnim zemljama se verovalo da su prazne, puste reči dovoljne da se Jugoslavija spasi od samouništenja.

Tek devedesetih godina, kada smo mi Jugosloveni ispunili televizijske ekrane eksplozijama i ruševinama, krvlju i leševima, Zapad se na nas ozbiljno usredsredio. I preko noći su mnogi američki i evropski novinari, analitičari, diplomate i političari postali stručnjaci za mentalitet i prošlost nas Južnih Slovena. Većina njihovih tumačenja bila su neznalačka i kao da su se utrkivali ko će sakupiti više dokaza o našoj nepromenljivo varvarskoj i antievropskoj suštini. Posebno zlonamerno prelistavali su knjige iz srpske istorije i tragali za srpskim nedelima. Kada bi naišli na, recimo, ugnjetavanje manjina ili atentate i prevrate (ruku na srce, nije ih bilo malo), proglašavali bi ih za tipične, a ako bi naišli na srpska dostignuća i podvige, recimo na veličanstvenu narodnu epsku poeziju ili borbu protiv fašizma u Drugom svetskom ratu, umanjivali bi njihovu vrednost ili tvrdili da su rezultat slučajnog sticaja okolnosti. Hteli su da uproste čitavu srpsku istoriju i svedu je na ono što je samo jedna od njenih niti: antiliberalni, netolerantni nacionalizam. Sve je trebalo da vodi ka Slobodanu Miloševiću, predsedniku Srbije, i Radovanu Karadžiću, vođi bosanskih Srba, ka ugnjetavanju na Kosovu, granatiranju Sarajeva, streljanjima u Srebrenici.

Čim bi se borbe stišale i sklopio mir - kao u Bosni u zimu 1995. posle Dejtonskog sporazuma ili na Kosovu u leto 1999. posle ulaska NATO jedinica (tada je u stvari prestalo samo srpsko nasilje, dok se albansko nastavilo, ali se na Zapadu o njemu malo govorilo), staro nezanimanje odmah bi ponovo prevladalo. U junu 2001, na primer, napisao sam za jedan britanski nedeljni časopis članak o Makedoniji u kome sam između ostalog upozoravao da će uskoro doći do novih i još žešćih oružanih sukoba između albanskih gerilaca i makedonske armije. Urednik je dva meseca odlagao objavljivanje - sve dok Albanci iz zasede nisu ubili desetak makedonskih vojnika. (Vidi esej „Neizbežan rascep", 237 - 240.) Iz redakcije su me podsetili da su Britanci ostrvljani koje ne zanima da čitaju o dalekim, nepoznatim zemljama, osim ako na televiziji ne vide kako se u njima gine.

Mi Srbi, Jugosloveni, Balkanci, u stvari svi mi Istočno-evropljani, samo smo geografski bliski Zapadnoj Evropi. Po svemu ostalom, veoma smo joj daleki. Zapadnoj Evropi je i dosadno i besmisleno da se opterećuje našim složenim problemima i tužnim pričama, a pogotovo joj ne pada na pamet da se radi nas žrtvuje. U dubini svoje narcisoidne i egocentrične duše - po mnogo čemu slične našoj istočnoevropskoj, ali o tome kasnije - ona samo sebe doživljava kao Evropu. U vreme Hladnog rata, Zapad je tvrdio da je Evropa jedan kontinent - nedeljiva kulturna i politička celina, koju je komunizam silom razdvojio. Nema sumnje da su komunističke granice, s betonskim zidovima i bodljikavom žicom, minskim poljima i mitraljeskim gnezdima, bile veštačke. Doista, malo šta u vezi s komunizmom je i bilo prirodno. Komunizam je kao ideologija tvorevina Zapadne Evrope, ali je sticajem istorijskih okolnosti pobedio samo na njenom istoku. I nije u stvari podelio taj kontinent, već je ogradio, na neki način pretvorio u veliki logor, Istočnu Evropu.

Pokazalo se ipak da je zapadna retorika o jednoj Evropi samo krasnorečiva i patetična propaganda. Godine 1989. srušen je Berlinski zid, ali od tada samo se Nemačka ujedinila. Čak je sa završetkom Hladnog rata politički i vojno Istočna Evropa izgubila na značaju za Ameriku i Zapadnu Evropu. Rekao bih i da se smanjilo zanimanje za njenu kulturu, koja je u komunističko vreme pobuđivala izvesnu radoznalost, jer je imala pikantan ukus, zbog komunističke cenzure, zabranjenog ili poluzabranjenog voća. Ekonomska privlačnost naše polovine kontinenta takođe je neznatna - zapadna privatna ulaganja u čitav bivši sovjetski blok manja su nego u Singapur, a Evropska unija ušla je u dvadeset i prvi vek ne primivši u svoje članstvo nijednu istočnoevropsku zemlju. Na savremenom Zapadu, oni koji istinski veruju u jedan kontinent od Islanda i Irske do Urala i preko Urala, retki su kao što su to uvek i bili. Ako su rečiti kao moj prijatelj Timoti Garton Eš, britanski novinar i istoričar, izražava se divljenje njihovom panevropeizmu. Ali nikada se ne učini ono što oni predlažu.

I kao da je oduvek bilo tako. Za nas na Istoku, zanimali su se i zauzimali na Zapadu samo izuzetni, posebno moralno nadahnuti pojedinci. Kada je, na primer, 1876. u Bugarskoj izbila pobuna protiv feudalne vladavine Turaka Osmanlija, podstaknuta ustankom hrišćana u Bosni i Hercegovini, gušila ju je neredovna turska vojska (poznata pod imenom bašibozluk), koja je vršila pokolje nad civilnim stanovništvom. Viljem Gledston oštro je zamerao konzervativnoj britanskoj vladi što, da bi suzbila ruski uticaj na Balkanu, nastavlja da podržava celovitost turske carevine. Ona ne sme da zatvara oči pred „bugarskim užasima", već treba da vrši pritisak na Visoku portu da dopusti autonomiju ugnjetenim narodima. Za vreme svoje velike Midlotijanske izborne kampanje 1879-80 (nazvane tako po izbornom srezu u Škotskoj), ovaj najznačajniji evropski liberalni političar u devetnaestom veku okomio se sa do tada neviđenom strašću i žestinom na svog velikog rivala Bendžamina Dizraelija. Kada je svojim napadima na Tursku i na britansku turkofilsku politiku, priključio i osudu austrougarske osvajačke politike prema Bosni i Srbiji, Gledston je postao toliko omiljen kod Srba da su seljaci počeli da kače njegove slike po svojim kućama. Tolika je bila moć Gledstonovog govorništva da je nasuprot svim očekivanjima osvojio mesto u parlamentu i oborio vladu. (Slobodan Jovanović, Gledston, Jugoistok, Beograd 1938, 75-87.)

Zanimanje viktorijanske Britanije i drugih evropskih zemalja za stradanja balkanskih naroda ipak nije dugo trajalo. Ovi će zato tek u ratu s Turskom 1912 - prethodno se ujedinivši u Balkanski savez i uzevši za načelo „Balkan balkanskim narodima" - osloboditi jugoistok Evrope (s izuzetkom Carigrada i širokog područja oko njega). Balkanski narodi smatraće da su svojom pobedom dokazali kako mogu samostalno delovati u evropskoj politici i pamte sebe u tom ratu kao rodoljube i junake. Nije on, međutim, bio samo viteško oslobađanje. Ako je turska vojska bila svirepa, i balkanske su mučile i ubijale ratne zarobljenike i civile, posebno muslimane, a na kraju su međusobno zaratile oko podele teritorija. ( "The Balkan Wars and their Aftermath," in Stevan K. Pavlowitch, A History of the Balkans, 1804-1945, Longman, London and New York 1999, 196-202. Podaci o zločinima koje su sve strane činile prikupljeni su već 1914. u Report of the International Commission to Inquire into the Causes and Conduct of the Balkan Wars, Carnegie Endowment for International Peace, Washington, D. C.) Civilizovana Evropa, u kojoj velikih krvoprolića nije bilo od Napoleonovih ratova, glasno će se užasavati nad zločinima, koji inače neodoljivo podsećaju na nedela Evropljana u kolonijama.

Ako Evropa s pravom grdi nas Balkance, imamo i mi za nju pitanja na koja joj neće biti milo da odgovara. Da vera nas Srba, Crnogoraca, Bugara, Grka, Makedonaca, Rumuna, nije pravoslavna već katolička ili protestantska, ili da smo recimo etnički i jezički srodni Francuzima ili Nemcima, ili, još bolje, da smo potomci britanskih kolonista (kao, recimo, Australijanci ili Novozelanđani), da li bi naše „ropstvo pod Turcima" tako dugo trajalo? Ne bi li nam Vi Evropljani, bilo svi zajedno, bilo makar neki od Vas, pomogli da se mnogo ranije oslobodimo?

„Kada čujem reč kultura, otkočim pištolj!" Ova rečenica, namerno veoma zastrašujuća i nenamerno prilično duhovita, obično se pripisuje Geringu, razdraženom primedbama, inače ne baš čestim u Hitlerovoj Nemačkoj, da nacistička vladavina šteti nemačkoj kulturi i sramoti je pred svetom. ("Wenn ich Kultur höre...entsichere ich meinen Browning!" Napisao ju je nacistički dramatičar Hans Jost u prvom činu Schlageter-a, 1934.) Ja kao paranoidni Balkanac, kada čujem reč Evropa, očekujem upereni pištolj. Austro-Ugarska je poslala „kaznenu ekspediciju" u Srbiju 1914. u ime evropske civilizacije, a to je bilo i jedno od Hitlerovih obrazloženja za vojevanje po Jugoslaviji u Drugom svetskom ratu. Kada je krajem marta 1999. NATO počeo da bombarduje Srbiju, opet je to bilo u ime „evropskih vrednosti". A dok su bombe padale, američki predsednik Bil Klinton je u jednom od svojih, tobože prijateljskih, obraćanja Srbima rekao da su oni „velika nacija Evrope". Slične neiskrene i preterane pohvale davala je i državni sekretar Medlin Olbrajt. Takvim laskanjima valjalo je oslabiti otpor Srba, ali i opravdati rat pred zapadnim javnim mnjenjem - NATO se bori protiv jednog naroda koji je moćan i upliviše na evropsku politiku.

Zapadni mediji takođe govore o Srbima kao o Evropljanima gotovo isključivo u nepovoljnom kontekstu. Opisaće, na primer, generala Ratka Mladića, bivšeg komandanta vojske bosanskih Srba, kao najtraženijeg evropskog ratnog zločinca, a streljanje nekoliko hiljada muslimana u Srebrenici i njenoj okolini kao najveći masakr u Evropi od Drugog svetskog rata do danas. Ne verujem ni da će nas u budućnosti Evropa bratski prigrliti. Sumnjam da ćemo postati članovi Evropske unije za manje od trideset godina, a do tada će se sadašnja unija razviti u nešto drugo i po svoj prilici imaće novo ime. Vrata tog novog elitnog kluba opet će nam biti zatvorena.

III

Nisu li čudni ti Srbi? Želeli bi da budu deo Evrope, a da mogu pobili bi zapadne vođe i obraduju se čim je Zapadu neka nevolja za vratom (doduše, manje sada nego pre dve godine). Ovaj protivrečan odnos Srba prema Zapadu i „pravoj", tj. Zapadnoj Evropi, delimično je posledica čudnovatog položaja u kome su se oni našli, u znatnoj meri naravno i svojom krivicom, u vreme jugoslovenskih ratova devedesetih godina. S jedne strane, velika većina naroda težila je zapadnom načinu života i srpska opozicija se borila za demokratiju i „evropske vrednosti", a s druge strane, zapadna politika stalno je zadavala Srbima žestoke udarce, kako zaslužene tako i nezaslužene. Ali taj odnos takođe ima duboke korene u srpskoj istoriji i veoma liči na ono što o Zapadnoj Evropi misle i osećaju drugi narodi Istočne Evrope.

Duga je to priča. Mi Istočnoevropljani vekovima smo čas voleli, čas mrzeli Zapadnu Evropu, divili joj se i pokušavali, najčešće bezuspešno, da i mi nju zadivimo, durili se kada nam je s visine davala pohvale, a spopadao nas bes kada nas je otvoreno prezirala. I veoma, veoma smo joj zavideli. Od nje smo naučili mnogo dobrog i ne malo lošeg, i stalno smo je oponašali. Političke ustanove smo isključivo od nje preuzimali, ali češće njihovu formu nego suštinu - sazidali bi, na primer, veličanstvenu zgradu parlamenta, ali u njoj poslanici ne bi slobodno raspravljali i glasali. Evrope smo se uistinu i veoma plašili. Jer, iz nje nam nisu stizali samo kultura i civilizacija, prosvetiteljstvo i napredni zakoni, nauka, medicina i tehnologija, već i osvajačke vojske. Da s nama jedino ima smisla razgovarati jezikom sile - to su mislili mnogi Evropljani i pre krstaškog i mletačkog zauzimanja Carigrada 1204, a misle i posle Himlera koji je govorio da „Istok" pripada SS-u.

Sa svoje strane, čovek Istoka, Srbin ili Poljak, Rus ili Albanac ili Bugarin, često je video čoveka Zapada kao lukavog i pritvornog, njegovu civilizovanost kao masku koja skriva sebične interese i brutalnu silu, a demokratiju kao veliko obmanjivanje naroda radi ekonomskog izrabljivanja. Ma, tamo na Zapadu misle samo na novac i sve je nekako veštački! Ili, kao što sedamdesetih godina negde reče jedan jugoslovenski gastarbajter: „Cveće im je bez mirisa, hrana im je bez ukusa, a oni su bez duše." A kakvi smo mi? I pored svih mana, u svojoj biti divni. Jer uz svu našu zaostalost, neznanje i neveštinu, loše sređene bolnice i zatvore u kojima je uvek prilično nevinih, ipak smo bolji  duhovni smo, duševni i prirodni, požrtvovani roditelji, topli i velikodušni prijatelji, a o našim ljubavničkim moćima da i ne govorimo. Ove komične predrasude i samohvalisanja Istoka retko su kroz istoriju ugrožavali Zapadnu Evropu. Od njih smo najviše štete imali mi Istočnoevropljani, jer su nam otežavale da prihvatimo mnoge dobre ideje i ustanove samo zato što dolaze s „perfidnog", „pokvarenog" i „trulog" Zapada.

Dok se roguše na Zapad, istočnoevropski narodi istovremeno tvrde i da su njegov deo, da su Evropljani ne manje od onih na desnoj i levoj obali Rajne, na Alpima i ispod njih, na ostrvu britanskom i poluostrvima skandinavskom, iberskom i apeninskom. Ali svrha ovog isticanja vlastitog evropejstva najčešće nije razvijanje parlamentarizma ili poštovanje ljudskih prava ili, sakloni bože, davanje veće autonomije manjinama. Ne, naročitim naglašavanjem pripadnosti „višoj" zapadnoj kulturi i civilizaciji dokazuje se vlastita nadmoćnost, viša vrednost, u odnosu na druge, najčešće susedne, narode, koji pripadaju Istoku. Od toga je zaista samo jedan korak do ugnjetavanja i osvajanja, proterivanja i ubijanja. Primera je nažalost zaista bezbroj. Katolički Poljak ili Hrvat ističe svoju nadmoćnost nad pravoslavnim Ukrajincima, Belorusima i Rusima, odnosno Srbima i bosanskim muslimanima, Srbin nad „primitivnim" Albancima i „azijatskim" muslimanima, Rus nad svim narodima južno od Rusije i istočno od Urala, Bugarin nad Turcima, Grk nad Turcima i Bugarima.

Kada Istočnoevropljanin govori o svom narodu kao zapadnom, a o nekom drugom kao istočnom, takođe će taj drugi narod proglasiti za nepromenljiv, odnosno nepopravljiv. Dok će svome narodu lako pravdati i praštati istorijske grehove kao posledicu nesrećnih okolnosti, drugom će biti najstroži sudija i njegova zlodela i prestupe tumačiće kao izraz najdublje, jednom za sva vremena date suštine. Ovakvi „esencijalni pesimisti" zaista su česti na Istoku i sigurno brojniji nego na Zapadu - lakše je, recimo, naći Engleza nego Mađara koji veruje da je moguća demokratija u Ukrajini. I ne retko se na „esencijalni pesimizam" naiđe upravo tamo gde bi se najmanje mogao očekivati - kod pametnih, darovitih i obrazovanih, odnosno kod umetnika, filozofa i naučnika.


IV

Dok čitam savremenog poljskog pesnika Adama Zagajevskog obuzima me prijatna samoobmana da me on dobro poznaje i piše samo za mene. Njegova poezija - istančane osećajnosti,   intelektualna  i  bogata značenjima, čarobno maštovita, ukorenjena u stvarnost ali i u nestvarno - puna je strahova i nada koji su slični mojima. Zagajevskog prevode širom sveta, slava mu raste, govori se i da je kandidat za Nobelovu nagradu, a ja eto i dalje uobražavam da su njegove pesme prijateljska pisma upućena meni.

Zagajevski je već u mladosti kritički pisao o komunističkom režimu u Poljskoj i pridružio se intelektualnoj opoziciji, ali joj nikada nije do kraja pripadao. Bio je suviše pesnik da bi bio prvenstveno disident, a možda je i smatrao da borba za slobodu ne sme da postane profesija. Decembra 1981. u Poljskoj je uvedeno vanredno stanje i uhapšene su vođe Solidarnosti, nezavisnog sindikata u koji su bili učlanjeni gotovo svi radnici. Zagajevski je ubrzo otišao u Pariz. Domovina je bila daleko i mogao je da je jasno i bez predrasuda sagleda; čežnja za njom ga je nadahnjivala. U emigraciji je brzo sazrevao kao umetnik. Protiv diktature generala Jaruzelskog protestovao je pesmama uzdržanog, gotovo blagog tona, kojim je majstorski naglašavao oštrinu zapažanja i smelost razmišljanja i zaključaka. Ovi poslednji, međutim, često su bili prestrogi. (Stanislav Barančak, profesor poljske književnosti na Harvardu, smatra životni put Adama Zagajevskog i njegovo pesničko pozvanje za duboko obeležene traganjima, nedoumicama i razočaranjima intelekualaca stasalih u posleratnoj „socijalističkoj" Poljskoj. "Alone but Not Lonely," in Stanislaw Baranczak, Breathing under Water and Other East European Essays, Harvard University Press, Cambridge, Mass. and London 1990, 214-218.)

Pesničko umeće Zagajevskog najpotpunije dolazi do izražaja kada pusti na volju svojoj uobrazilji. Tada kao da je u polusnu, ali mu duh s blistavom jasnoćom uočava zla našeg vremena. Veoma mi je blisko i viđenje slobode koje prožima njegove pesme  duboko lično, skeptično, ironično, u biti optimističko. A njegove meditacije o istini u politici i istoriji i o traganju za njom kao svetom cilju, ne samo što prihvatam, već ih u mislima dopunjavam. To su moji odgovori na zamišljena Adamova pisma. Političke poruke nekih pesama, međutim, pogađaju me, ljute, rastužuju, posebno kada Zagajevski odluči da bude prvo Poljak, a tek onda umetnik. Na primer, u kratkoj, majstorski izvedenoj pesmi „Kad bi Rusija", ( Adam Zagajevski, Putovati u Lavov, priredio i s poljskog preveo Petar Vujičić, Narodna knjiga, Beograd 1988, 105.) on optužuje poljskog istočnog suseda da je u samoj svojoj suštini nasilan:

Da je Rusiju osnovala
Ana Ahmatova, da je
Mandeljštam bio zakonodavac
a Staljin samo sporedna ličnost
iz izgubljenoga gruzinskog epa,
kad bi Rusija skinula svoje
nakostrešeno medveđe krzno,
kad bi mogla da živi rečju a ne
pesnicom, kad bi Rusija, kad bi Rusija


Pesma se ne završava tačkom, čak ni s tri tačke, već prazninom, beskrajnom kao pesnikova sumnja da se ta velesila ikada može promeniti. Prvi put je objavljena 1985, kada se moć Sovjetskog Saveza činila bezmernom, a nezavisnost Poljske nedostižnom. Zamišljam Adama Zagajevskog kako šeta Parizom u društvu poljske istorije, čijoj je tragičnosti Rusija, caristička i staljinistička, u više navrata velikodušno doprinela, i kako se bulevari i avenije pretvaraju u lavirint iz koga nema izlaza. O Poljskoj kao žrtvi Rusije znaju mnogi na Zapadu, a ne samo istoričari: krajem osamnaestog veka Poljsku su delile Austrija, Pruska i Rusija - ovoj poslednjoj na kraju je pripao lavovski (pardon, medveđi) deo; poljski ustanci 1830. i 1863. protiv despotizma Romanovih bili su ugušeni u krvi; kada je Hitler septembra 1939. napao Poljsku, Staljin je u dogovoru s njim umarširao u njene istočne delove i pripojio ih; kraj Drugog svetskog rata doneo je Poljskoj oslobođenje od nacizma, ali ubrzo i uspostavljanje jednopartijske diktature pod nadzorom Moskve.

Bio si u lepom, bogatom, udobnom Parizu dok su u dalekoj domovini tvoji drugovi po zatvorima. Razgovarao si s blagonaklonim Francuzima, ali koje je mrzelo da se muče oko izgovora poljskih imena i koji nisu hteli da se potrude da bilo šta do kraja shvate. Bio si, dragi Adame, tipičan tragični čovek Istoka u hladnoj prestonici Zapadne Evrope. Tvoje ponosno i izmučeno pesničko srce pitalo se ko je za sve kriv i samo sebi odgovaralo da čitava istorija poljsko-ruskih odnosa vodi ka 1981. i vanrednom stanju. Zato si izrekao besprizivnu osudu: Staljin je ovaploćenje čitave ruske istorije. Ali, zašto si zaboravio da je u prošlosti ipak mnogo više Rusa poginulo boreći se protiv osvajača, nego osvajajući? A čak i da su Rusi uglavnom bili napadači - kao, recimo, Nemci u prvoj polovini dvadesetog veka - zašto bi odbacivao mogućnost da mogu da se izmene? Narodi su do kraja određeni svojom istorijom jedino dok veruju da to jesu. U to obično pokušavaju da ih ubede one njihove vođe koje su krajnji nacionalisti i tradicionalisti - veliki pesnici koji vole slobodu dužni su da čine suprotno.

Pošto je Sovjetski Savez bio supersila niko nije primetio poljski nacionalizam u pesmi „Kad bi Rusija". Pravila političke korektnosti, to dobro znamo, ne štite velike i moćne. Ali, sama istorija se podsmehnula ovoj briljantnoj i veoma pogrešnoj pesmi. Kao u inat njenoj beznadežnoj dijagnozi i prognozi, Rusija je krajem osamdesetih godina nemarno i bezbrižno počela da skida „svoje nakostrešeno medveđe krzno". Berlinski zid ubrzo je srušen, Varšavski pakt ukinut, sovjetske trupe se povukle iz Istočne Evrope. Najzad su i republike Sovjetskog Saveza proglasile nezavisnost. U dvadesetom veku nijedna druga imperija nije tako brzo i uz toliko malo žrtava napustila svoje posede. Ali Zagajevski - i to je karakteristično za nas Istočnoevropljane - nije promenio svoje mišljenje o Rusiji. On je i dalje slika tamnim bojama, sada i u svojim esejima: „Veliki umovi Rusije uvek su bili ostrva u moru poniznosti i neznanja." ("Great Russian minds were always islands in a sea of servility and ignorance." In Adam Zagajewski, Solidarity, Solitude, translated from the Polish by Lillian Vallee, The Ecco Press, New York 1990, 46.) I sasvim sigurno nikada neće na pisati pesmu u kojoj će hvaliti Rusiju zato što „živi rečju a ne pesnicom".

Nagađam da bi svoje predrasude - taj najbezvredniji deo naše intelektualne imovine koga najbrižljivije čuvamo - Zagajevski danas branio navodeći rat u Čečeniji koji traje već duže od decenije i u kome ruska vojska po svireposti malo zaostaje za islamističkim pobunjenicima. I Krakov, otmeni grad sa starim univerzitetom, pobratimio se s Groznim, prestonicom Čečenije, proširivši tako staro pravilo realpolitike „neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj" - za Krakovljane to je i neprijatelj bivšeg neprijatelja.

Ako je bliska prošlost opovrgla Zagajevskog, to nažalost ne isključuje da će mu ne tako daleka budućnost dati za pravo. Zato dok zameram Zagajevskom na njegovom antirusizmu, ipak ne uspevam da odagnam vlastite sumnje i strahove oko budućnosti Rusije. Premalo je u njoj pametnih političkih glava, a previše nuklearnih bojevih. Kriminal je njena najuspešnija privredna grana. Ponekad, kao da sam cinični Poljak, zamišljam mladog postkomunističkog Rusa koji, ne znajući ništa o Dostojevskom, kupuje Zločin i kaznu tražeći saveta kako da izvrši prvo, a izbegne drugo. I ako žalim Rusiju zbog njenog siromaštva, vidim ga i kao njenu sramotu, čim se setim obrazovanih i stručnih ljudi koje ima i prirodnih bogatstva na kojima leži. Takođe je moguće da u Rusiji počne da jača nacionalizam i da ona ponovo navlači medveđe krzno. Ali baš zato Zapad treba da velikodušno pomogne političke i privredne reforme u njoj.

Na Zapadu sam sreo mnogo sovjetologa i istoričara Rusije koji se ponose time što ne vole predmet kojim se bave i čiji bi profesionalni moto mogao da bude: Svaki Ivan je grozan, a nijedan Petar i nijedna Katarina nisu veliki. Profesor Zbignjev Brežinski, bivši savetnik za nacionalnu bezbednost američkog predsednika Džimija Kartera, objavio je 1989. istorijsku studiju Veličanstveni neuspeh: rođenje i smrt komunizma u dvadesetom veku, (Zbigniew Brzezinski, The Grand Failure: The Birth and Death of Communism in the Twentieth Century, BasicBooks, New York 1989. Vidi, takođe, od istog autora The Grand Chessboard: American Primacy and Its Geostrategic Imperatives, BasicBooks, New York 1997.) u kojoj sažima glavne argumente iz svoje žestoke, više decenija duge, polemike s marksističkom ideologijom, lenjinističkom jednopartijskom vladavinom i ruskom istorijom. Knjiga daje zanimljiv i obuhvatan pregled komunizma i podstiče na razmišljanje. Mnoga zapažanja, međutim, o ovoj veoma uticajnoj i tragičnoj pojavi prošloga veka opštepoznata su, a autor često samozadovoljno likuje što je istorija navodno potvrdila njegove analize.

Ali, imaju li zapadni hladnoratovski sovjetolozi, čiji je Brežinski vodeći predstavnik, uopšte pravo da slave pobedu? Nisu li oni, baš kao komunizam, doživeli „veličanstveni neuspeh"? Ako im se mora odati priznanje što su decenijama ukazivali na dogmu i nasilje u komunističkom svetu, na privilegije „nove klase", njenu cenzuru i tajnu policiju, i ako su sa hvale vrednom upornošću razobličavali zloćudne mitove mnogih zapadnih levičara kako se pod vođstvom Moskve izgrađuje novo pravedno društvo, bez eksploatacije i otuđenja, kako se čak stvara „nova civilizacija" - nisu bili jedini koji su to činili. (O komunizmu kao novoj civilizaciji govorili su tridesetih godina britanski socijalisti Sidni i Beatris Veb, a pojam „nova klasa" stvorio je dve decenije kasnije jugoslovenski disident Milovan Đilas. Sidney and Beatrice Webb, Soviet Communism: a New Civilisation?, London 1935; Milovan Djilas, The New Class: An Analysis of the Communist System, Praeger, New York 1957.) Njihova kritika komunizma, dakle, bila je prilično tačna, ali nije bila mnogo originalna; njihova sasvim tamna procena o mogućnosti da se komunistička društva iznutra, vlastitim snagama, menjaju bila je sasvim pogrešna. Ukratko, bili su realisti kada je to trebalo biti, ali i pesimisti kada nije.


V

Vlada Srbije, koju sačinjavaju političari iz osamnaest koalicionih partija, izručila je 28. juna 2001. Slobodana Miloševića Haškom tribunalu za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji. Hiperpragmatični premijer Zoran Đinđić, poznat po tome što ismejava moral u politici, izjavio je da se sada Srbija vraća Evropi. I mnogi na Zapadu pozdravili su ovaj naš navodni povratak evropskim vrednostima i evropskoj porodici naroda. Nisu me ni najmanje radovale te pohvale. Ne samo što sam već po navici podozrevao da je neki pištolj uperen u nas, već se i Gručo Marks u meni pitao: Zašto bih želeo da budem član kluba koji prima ljude kao što sam ja? A spopadala me i nacionalna samokritičnost. Ako bi se čudo zaista dogodilo i Evropljani nas primili kao svoje, oni bi se možda uz našu vrlo stručnu pomoć odmah zavadili. Uostalom, zar nisu prave porodice često baš takve? I kao početkom devedesetih godina u Jugoslaviji, između bratskih i sestrinskih evropskih naroda počela bi tučnjava oko toga ko će dobiti najskuplju igračku ili najlepšu sobu u kući.

Sasvim prožet duhom zapadnog prava, ja od sveg srca prihvatam plemeniti princip da je optuženi nevin sve dok na sudu ne bude utvrđeno da je kriv. Ali, dok je Milošević vladao, javno sam govorio da je on jedan od najkrivljih za sukobe u bivšoj Jugoslaviji, kao i da je odgovoran za ratne zločine. Od kada je u jesen 2000. s pravom izgubio izbore i vlast, nisam saznao ništa što bi me navelo da promenim mišljenje. Posebno ga smatram odgovornim za zločine paravojnih formacija iz Srbije u Bosni. Njih je naoružavalo i slalo preko Drine ministarstvo policije Srbije, koje je bilo pod njegovim neposrednim nadzorom. I mada NATO laže kada tvrdi da je na Kosovu bilo etničkih čišćenja pre početka bombardovanja, za vreme bombardovanja ih je nesumnjivo bilo. (O NATO propagandi vidi, između ostalog, Masters of the Universe? NATO's Balkan Crusade, edited by Tariq Ali, London & New York 2000; Noam Chomsky, The New Military Humanism: Lessons from Kosovo, Common Courage Press, Monroe, Maine 1999; Barry R. Posen, "The War for Kosovo: Serbia's Political-Military Strategy," International Security, vol. 24, no. 4, Spring 2000, 39-84.) Milošević je u najmanju ruku odgovoran što nije pokušao da ih spreči. Dok u Srbiji njegova vlast, uz svu prisilu, zabrane i korupciju, ipak nije bila prava diktatura, mnogi van Srbije s razlogom će ga pamtiti kao diktatora i, čak, tiranina. Zaista ne bih bio moralno zgrožen da je Milošević pao kao žrtva atentata od strane, recimo, nekog bosanskog muslimana čija je porodica nastradala u leto 1992.

Izručenje Miloševića tribunalu u Hagu ipak je bilo prava propast za vladavinu zakona u Srbiji i Jugoslaviji (federaciji Srbije i Crne Gore). Milošević je već od 31. marta bio u beogradskom centralnom zatvoru pod optužbom za korupciju; ovaj pritvor pre suđenja bio je sumnjive legalnosti, budući da Milošević nikada nije pokušavao da pobegne. Slanje Miloševića u Hag, međutim, kršilo bi sâm jugoslovenski ustav koji izričito zabranjuje izručenje naših građana stranim državama ili bilo kome drugom, te je zato Saveznoj skupštini predloženo da napravi izmenu. Parlament je odbacio predlog i vlada Srbije je onda odobrila izručenje uredbom. Ustavni sud i pedeset i jedan profesor beogradskog Pravnog fakulteta proglasili su tu uredbu neustavnom. Za vreme Miloševića mnogi od tih profesora branili su kako vladavinu prava tako i neke sadašnje članove vlade, koji su tada bili u opoziciji. Ništa, međutim, nije moglo da utiče na Đinđićev kabinet, koji je prosto naredio specijalnoj policijskoj jedinici da ode u zatvor i povede Miloševića na put bez povratka.

Nema sumnje da nas je Zapad ucenio. Amerikanci su zaista bili otvoreni - bez izručenja Miloševića nećemo dobiti pomoć koja nam je nagoveštena i, što je još teže, moraćemo da plaćamo naš ogroman strani dug pod posebno teškim režimom. Tako smo bez stida prodali našeg bivšeg predsednika za novac NATO zemalja koje su nas bombardovale u proleće 1999. Filmski režiser Emir Kusturica s gorkom ironijom je primetio da cela operacija košta više nego transfer fudbalskih zvezda iz jednog kluba u drugi. Tako je prva lekcija koju nam je Zapad održao posle našeg osvajanja demokratije bila da sve može da se kupi i proda i da je politika iznad zakona. Istovremeno su povređene i srpske nacionalne tradicije. Milošević je izručen na Vidovdan, najtužniji i najsvetiji datum u srpskom istorijskom pamćenju, kada su 1389. u Kosovskoj bici Turci Osmanlije potukli srpsku vojsku. Pretpostavljam da su upravo Amerikanci nastojali na ovom danu. Primetio sam da su prethodnih godina njihove diplomate i spoljnopolitički analitičari često spominjali kako je na Kosovu 1989, kada je obeležavana šestogodišnjica bitke, milion Srba došlo da čuje Miloševića, koji je tada bio na vrhuncu svoje popularnosti. Valjalo ga je zato potpuno poraziti upravo na godišnjicu njegovog najvećeg trijumfa. Ali, kako je naša vlada ikada mogla da dozvoli takvo poniženje? Čak i neki prosjaci na beogradskim ulicama imaju više ponosa i stila. Kada traže novac, oni se usprave i kažu, čak s malo ljutnje: „... te, burazeru, daj mi pet dinara!"

Miloševiću je trebalo suditi u Beogradu. Pred našim sudom ne bi mogao samouvereno i izazivački da kaže, kao što je to uradio 3. jula kada se prvi put pojavio pred tribunalom u Hagu, da nije legitimno pravno telo i da mu ne priznaje pravo da mu sudi. U Hagu on će sigurno postati mučenik za mnoge Srbe. Istraživanja javnog mnjenja u Srbiji pokazuju da je čak i među Srbima koji su bili za izručenje (otprilike trećina) rašireno mišljenje kako je tribunal u Hagu političko oruđe Amerikanaca i NATO-a. Mada ne na grub i neposredan način kako to Srbi zamišljaju, politički nadzor nad tribunalom zaista postoji. Na primer, pošto tribunal nema svoju policiju, njegove optužnice oslanjaju se u velikoj meri na podatke prikupljene od obaveštajnih službi Sjedinjenih Američkih Država i drugih NATO zemalja. Te službe daju podatke sudu odnosno tužilaštvu, samo kada im njihove vlade nalože da to učine, a ove to rade jedino kada smatraju da je politički korisno. I suvišno je reći da, na primer, CIA nikada ne bi poslala u Hag podatke na osnovu kojih bi mogli da budu optuženi američki političari, diplomate, generali ili sama CIA.

Tribunal ne može ni na koji način da izmeni ovu situaciju. U demokratskoj pravnoj državi, međutim, sud može da sudi sve one, uključujući i policajce, koji prikrivaju dokaze iz političkih ili bilo kojih drugih razloga, i da ih osudi na duge zatvorske kazne. Vrlo su ograničena i prava Haškog tribunala da ispituje agente i pogotovo šefove zapadnih obaveštajnih službi, ili da ih natera da svedoče, ako oni odbiju da se pojave na sudu. Doista nije verovatno da će se ijedan političar, diplomata ili general iz neke zapadne države ikada pojaviti u Hagu. A pošto tribunal ne može da naloži njihovo privođenje, jasno je da ne može da ih optuži za slanje lažnih podataka i sudi zbog toga. Tribunal ima izvesne mehanizme, ali više na papiru, da prinudi vlade da daju podatke, i može da ukine optužbu kada oni nisu dostupni. U praksi, sistem je na štetu odbrane, a tužilac ima prednost, što znatno otežava fer i pravedno suđenje. Politizovanost tribunala čak može da predstavlja neposrednu i nepremostivu prepreku ostvarivanju prava optuženog da se brani. Da bi, na primer, Milošević to mogao da čini, trebalo bi, između ostalog, i da ima pristupa banci podataka kod obaveštajnih službi NATO zemalja i da može da pozove kao svedoke one zapadne vođe, diplomate i generale s kojima je pravio tajne političke dogovore.

Nalog za hapšenje Miloševića zbog zločina na Kosovu izdala je sudija Luiz Arbur iz Kanade, tadašnji glavni tužilac tribunala, u vreme kada je NATO bombardovanje Srbije bilo na vrhuncu. Zašto baš tada? I zašto Milošević nije bio optužen još ranije za svoja nedela u Bosni i Hercegovini 1992, za koja je čitav svet znao? Objašnjenje nije teško naći. Sjedinjene Američke Države i druge NATO zemlje sledile su za sve vreme jugoslovenskih ratova prosto pravilo: Ako si nam potreban, nisi ratni zločinac; ako nam nisi potreban, onda jesi! Milošević je bio neophodan NATO-u jer je bio jedini srpski političar koji je mogao da privoli i prisili bosanske Srbe na ustupke radi mira u Bosni. Zato mu je NATO oprostio sve grehove i obećao mu skidanje međunarodnih sankcija pod kojima je Srbija stenjala. Čak je Milošević prihvatan kao prijatelj, ponekad gotovo kao heroj. Državni sekretar Voren Kristofer, na primer, primetio je da bi Milošević mogao da bude uspešan političar i u demokratskoj zemlji. (Kako beleži ambasador Ričard Holbruk, glavni američki pregovarač s Miloševićem, u svojoj knjizi To End a War, Random House, New York 1998, 235.) A 14. decembra 1995. u Parizu, gde su Milošević, hrvatski predsednik Franjo Tuđman i muslimanski vođa i bosanski predsednik Alija Izetbegović formalno potpisali dejtonski Mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu, američki predsednik Bil Klinton istakao je u susretu s Miloševićem da bez njega mira u Bosni ne bi bilo. (Gary Jonathan Bass, Stay the Hand of Vengeance, Princeton University Press, Princeton and Oxford 2000, 246.)

Ali, čim je NATO zaratio s Miloševićem, sve se za Zapad suštinski izmenilo. On je prestao da bude „faktor stabilnosti" i čovek s kojim se sklapa mir. Usledila je optužnica Arburove, a Milošević je postao otelotvorenje zla. Kada je izručen Hagu, senator Džozef Bajden, upravo naimenovani predsednik senatskog komiteta za spoljnu politiku, nazvao ga je „najmanijačkijim" vođom u Evropi posle Hitlera, dok je glavni tužilac Karla del Ponte najavila da će Milošević biti uskoro optužen za ratne zločine u Hrvatskoj i Bosni.

Šta je s drugim balkanskim vođama čije su ruke krvave? Del Ponte kaže kako bi optužila hrvatskog predsednika Franju Tuđmana, ali je on, eto, umro decembra 1999. Zašto to, međutim, nisu učinili prethodni tužioci? Imali su pet dugih godina na raspolaganju da podignu optužnicu - od 1994, kada je tribunal počeo da radi. Za vreme duge Tuđmanove vladavine - on je prvi put pobedio na izborima 1990 - hrvatske paravojne snage i vojska isterale su gotovo pola miliona Srba iz Hrvatske, a hrvatska vojska upadala je u Bosnu da pomaže bosanskim Hrvatima u njihovoj borbi za otcepljenje. Sve to je uvek bilo dobro poznato, ali Tuđman je bio saveznik NATO-a, prvo protiv Miloševića, a zatim protiv bosanskih Srba, i nikoga od NATO vođa nisu zanimale hiljade srpskih i muslimanskih civila koje su ubile hrvatske snage pod njegovom komandom. Do dana kada je Milošević otišao u Hag, nijedan Hrvat nije izašao pred tribunal zbog zločina počinjenih nad Srbima.

Ja smatram i da vođa Oslobodilačke vojske Kosova Hašim Tači treba takođe da bude optužen. Posle ulaska NATO-a na Kosovo, snage pod Tačijevom komandom sprovodile su teror nad ne-Albancima (Srbima, Crnogorcima, južno-slovenskim muslimanima, Romima i drugima). Ali NATO vođe, posebno Medlin Olbrajt, tadašnji američki državni sekretar, hvalile su Tačija kao odgovornog i demokratskog političara. Ako se jedan vođa ne izvede na sud, to naravno ne umanjuje krivicu onog drugog. Nepravednost tribunala u Hagu, međutim, utiče na srpsko javno mnjenje i ono ne samo što odbacuje tribunal, već postaje nepoverljivo i, čak, prezrivo i podrugljivo prema zapadnoj pravdi i demokratiji. Da bi mi prihvatali tribunal u Hagu, a i druge zapadne, evropske ustanove i vrednosti, Zapad i Evropa treba manje da nam propovedaju i naređuju, a više daju dobar primer.

"Leiders, volken en een gedicht," Nexus, Tilburg, Nederland, no. 30-31, 2001.

„O vođama, narodima i jednoj pesmi: Beograd kao kazna", Danas, 21. januar 2002; „O vođama, narodima i jednoj pesmi (2): Neka meci promaše", Danas, 22. januar 2002; „O vođama, narodima i jednoj pesmi (3): Uticaji principi", Danas, 23. januar 2002; „O vođama, narodima i jednoj pesmi (4) Opasnosti tranzicije", Danas, 24. januar 2002; „O vođama, narodima i jednoj pesmi (5): Slepi, gluvi i nemi", Danas, 25. januar 2002; „O vođama, narodima i jednoj pesmi (6): Istočna Evropa u senci", Danas, 28. januar 2002; „O vođama, narodima i jednoj pesmi (7): Opravdanja za rat", Danas, 29. januar 2002; „O vođama, narodima i jednoj pesmi (8): Cveće bez mirisa", Danas, 30. januar 2002; „O vođama, narodima i jednoj pesmi (9): Prijatna samoobmana", Danas, 31. januar 2002; „O vođama, narodima i jednoj pesmi (10): Tragični čovek Istoka", Danas, 1. februar 2002; „O vođama, narodima i jednoj pesmi (11): Svaki Ivan je grozan", Danas, 4. februar 2002; „O vođama, narodima i jednoj pesmi (12): Put bez povratka", Danas, 5. februar 2002; „O vođama, narodima i jednoj pesmi (13): O pravima optuženoga", Danas, 6. februar 2002; „O vođama, narodima i jednoj pesmi (14): Nepravedni Tribunal", Danas, 7. februar 2002.