Ne tako čudna Srbija


Devedesetih godina, dok su bivši Jugosloveni vodili građanski rat, zapadni novinari, profesori, političari i diplomate objavili su brojne knjige o politici i istoriji Jugoslavije i naroda koji su je sačinjavali. Oni su obično imali vatrene političke naklonosti i odvratnosti, a pisali su na brzinu. Vrednost je neminovno bila mala. Bilo je obilje pogrešno napisanih imena i netačnih datuma, i ličnosti i događaja iskrivljenih toliko da se ne mogu prepoznati. Raspad Jugoslavije tumačen je uprošćeno - bilo kao predodređen (bila je navodno veštačka država) ili kao delo jednog zlog pojedinca (vođe Srbije Slobodana Miloševića). Neki autori upuštali su se u pseudo-naučnu analizu srpskog nacionalnog karaktera i čak utvrdili da je genocidan. Odsustvo otpora takvom rasizmu treba da zabrine sve one koji žele Evropu tolerancije i uvažavanja.

Stevan K. Pavlović je prava suprotnost pomodnom autoru koji piše brzo i površno. Profesor istorije u penziji na univerzitetu Sautempton koji je čitav život proučavao jugoslovensku istoriju i politiku, on je autor, između ostalih dela, Istorije Balkana, 1804—1945, objavljene 1999, knjige učene i koja proniče u suštinu. (Stevan K. Pavlowitch, A History ofthe Balkans, 1804-1945, Longman, London and New York 1999. Stevan K. Pavlović, Istorija Balkana, 1804-1945, preveo Čedomir Antić, Clio, Beograd 2004. (Prim. autora uz ovu knji-gu eseja.)) Tako smo mi koji pratimo njegov rad žudno iščekivali njegovu istoriju Srbije. Ali umesto impozantne i merodavne knjige koja bi konačno postavila stvari na svoje mesto, ponuđen nam je jedan istorijski esej koji ne zadovoljava. Da, Srbija: istorija iza imenaje prefinjena i elegantno napisana kao što se moglo očekivati, ali takođe često protivrečna i nezrela.

Pavlović je izdanak beogradske porodice koja je bila bogata i s političkim uticajem u međuratnoj Kraljevini Jugoslaviji u čijem su upravljanju glavnu ulogu igrali Srbi, ali je sasvim oslobođen od bilo kakve nacionalističke pristrasnosti. Mada u predgovoru skromno tvrdi da knjiga „nije više od lične skice", on u stvari čini ozbiljan napor da razori neke od nacionalnih mitova kojima su Srbi najprivrženiji. U tom nastojanju on često ima uspeha, ali je i sklon da ide predaleko.

Na primer, on uverljivo pobija samosažaljenje i megalomaniju većine srpskih istoričara i pokazuje da Srbi nisu jedinstveni bilo po svojoj patnji bilo po svom heroizmu. Ali dok poriče srpsku izuzetnost, Pavlović takođe briše srpsku individualnost. Njegova objektivnost često se preokreće u neprijatnu hladnoću. Nacije, kao i pojedinci, razlikuju se međusobno, i veoma vredi znati kako i zašto. U Pavlovićevoj knjizi, međutim, ima vrlo malo društvene i kulturne istorije, nema portreta političkih i intelektualnih vođa, nema anegdota i viceva, doista nema lokalne boje, ukusa ili mirisa.

Pavlović naziva „protogeničnim nacionalistima" one srpske intelektualce koji vide nacionalne osobine kao nepromenljive kroz vreme i pokazuje da su Srbi ušli u devetnaesti vek, u kome se nacionalizam uspostavio u Evropi kao glavna politička snaga, s identitetom koji je imao „mnogo strana, mnogo središta i mnogo slojeva". Teško je, međutim, složiti se s njim da uopšte nije bilo nacionalnog osećanja u srednjem veku. Profesor Sima Ćirković, član Srpske akademije nauka i umetnosti, koga sâm Pavlović hvali kao „najistaknutijeg naučnika koji se bavi srpskom srednjovekovnom istorijom", ubedljivo je utvrdio postojanje srpske svesti o svojoj individualnosti u srednjem veku. Doista, izraz „srpski" (kao izraz „hrvatski"), već je postojao u srpskoj prapostojbini - što je danas istočna Poljska i zapadna Ukrajina.

Svoje prvo poglavlje od samo dvadeset i pet strana Pavlović posvećuje trinaest vekova srpske istorije, počevši od šestog veka, kada su se prvi put pojavili na Balkanu, do početka devetnaestog, kada su Srbi teškom borbom izvojevali stepen samouprave od Osmanske turske carevine koja je propadala. Njegov prezir prema istorijskim korenima i tradicijama najjasnije se vidi u oskudnoj pažnji koju poklanja srednjem veku, periodu u kome su se odigrali događaji i procesi od velike važnosti. U tom vremenu Srbi su prešli u hrišćanstvo, autokefalna crkva je ustanovljena i vođena je borba protiv jeresi. Dinastija Nemanjića širila je teritoriju i gradila veličanstvene crkve i manastire. Rudarstvo se razvilo i gradovi su rasli. Političke i trgovačke veze sa Zapadom (najviše Italijom) su uspostavljene. Vladari su nametnuli razrađene zakone u kojima su bili pomešani vizantijski pravni sistem i srpska tradicija.

Tursko osvajanje Jugoistočne Evrope, uključujući i srpskih zemalja, analizirano je bez ikakvog nacionalističkog romantizma, ali ponovo nedostaje duboko osećanje nacionalne katastrofe koje mora da je postojalo. Reći to nije neprosvećeni balkanski šovinizam. Na koncu, britanski istoričari slažu se da su se posle normanskog osvajanja 1066. Englezi osećali kao ugnjetena većina u vlastitoj zemlji i bili duboko neprijateljski raspoloženi prema Normanima.

Sledeća četiri poglavlja bave se devetnaestim vekom i periodom do kraja Prvog svetskog rata, kada je decembra 1918. Srbija rastopila sebe u novostvorenu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, tako nazvanu po tri priznate nacije. (Ime Jugoslavija, koje znači zemlja Južnih Slovena, formalno je prihvaćeno tek 1929.) Ovo je daleko najbolji deo Srbije: istorija iza imena — duboko znanje i tanana analiza skladno izloženi.

Pavlović je protivnik teorije „drevne mržnje" o uzrocima jugoslovenskog građanskog rata devedesetih godina, ali on takođe ne sledi ni modu nalaženja blažene multikulturne harmonije u prošlosti Balkana. Zato se ne usteže da pouči zapadnog čitaoca kako su etnički i verski sukobi bili brojni i krvavi.

Stvaranje moderne srpske države je počelo, kao i drugde na Balkanu, s ustancima: vrlo surovi pobunjenici bore se protiv vrlo surovih muslimanskih feudalnih gospodara. Sultan je uglavnom koristio albansku i bosansku vojsku da uguši srpsko stanovništvo koje je „masakrirano ili deportovano, muškarci su nabijani na kolac, a žene i deca odvođeni u roblje". (Zapadnom čitaocu koji traži korene bosanskog sukoba može da bude korisno da sazna kako u provinciji Bosni i Hercegovini, pod austrougarskom upravom i tako kasno kao što je 1911, „devedeset i jedan posto zemljoposednika sa zavisnim seljacima bili su muslimani", a dve trećine seljaka bili su Srbi.)

Pavlović nam daje složenu, opčinjavajuću sliku razvoja Srbije u devetnaestom veku. Tu je bilo nepresušno suparništvo između kneževa Karađorđevića i Obrenovića, ali svi oni su pokazivali naklonost prema ličnim režimima, bilo s pravnom osnovom bilo bez nje. Državni aparat po evropskom uzoru bio je istovremeno snaga modernizacije i birokratsko despotski. Vladajuća klasa bila je nedemokratska ali se u nju lako moglo ući kroz obrazovanje, a mala pozapadnjačena inteligencija borila se za vladavinu zakona, slobodnu štampu i parlamentarnu vladu. Prosvećeni i liberalni ustavi proglašavani su razmetljivo; njihova primena, međutim, pokazivala se teškom. Ali početkom dvadesetog veka izborna reforma proširila je pravo glasa toliko da je u Evropi postotak glasača bio veći samo u Švajcarskoj i Francuskoj.

Privredni napredak bio je stvaran, ali nije bilo pravog industrijskog uzleta, i u većini oblasti pokazalo se nemogućim da se dostignu razvijene evropske zemlje. Srbija je bila, zajedno s Crnom Gorom, jedina balkanska zemlja bez železnice, sve dok osamdesetih godina devetnaestog veka nije izgradila (pod stranim pritiskom i uz strane zajmove) svoj odsek Orijent ekspresa.

Antiturska osećanja obuhvatala su sve društvene grupe i patriotizam je bio žestok. Spoljnopolitički ciljevi nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja uvek su imali najviše prvenstvo i retko su dovođeni u pitanje. Cena stremljenja ka njima u ekonomskom, političkom i kulturnom razvoju bila je prekomerno visoka. Iznad svega, uzeli su mnogo života. Pavlović izgleda da sumnja da su tako velike žrtve bile opravdane, jer je daleko od očiglednog da su Srbi ili drugi Južni Sloveni pod stranom vladavinom doista želeli da se priključe Srbiji. Bilo kako bilo, Srbija je uspela da zasnuje vlastitu vojnu silu i potpisivala je međunarodne ugovore znatno pre nego što je Berlinski kongres od 1878. priznao u međunarodnom pravu njenu nezavisnost (zajedno s onom Crne Gore) od Osmanskog carstva. Nastavila se, međutim, borba za naklonost velikih sila. Srbija je tražila njihovu diplomatsku i vojnu zaštitu i podršku, kao i ekonomsku pomoć, ali je pokušala da izbegne, samo sa delimičnim uspehom, da postane satelit.

Prvi svetski rat stvarno je opustošio Srbiju i Crnu Goru, čiji je postotak žrtava bio dva i po puta veći nego Francuske. Nekoliko spektakularnih pobeda Srbije nad moćnijim neprijateljem mogle su samo da odgode okupaciju od strane Nemačke, Austro-Ugarske i Bugarske. Srbija će se najposle naći na pobedničkoj strani s aurom heroja i mučenika u očima savezničkog javnog mnjenja.

Srpska politička elita imala je dva programa. Jedan je bio stvaranje Velike Srbije (sličan ideji Velike Grčke, Velike Bugarske ili Velike Rumunije - kao što Pavlović ukazuje, ističući nanovo da srpski nacionalizam nije jedinstven.) Drugi je bio ujedinjenje Južnih Slovena.

Drugi je prevladao iako nije bilo glasanja ili referenduma bilo u Srbiji bilo u drugim južnoslovenskim zemljama. Većina Srba gotovo izvesno je želela ujedinjenje. Bilo je donekle entuzijazma u Dalmaciji i donekle neprijateljstva u drugim hrvatskim zemljama. Slovenci nisu bili nezadovoljni idejom. Ali, kao što Pavlović ukazuje, verovatno nikada nećemo saznati šta je većina Jugoslovena mislila o svojoj zemlji na njenom početku. Jugoslavija, ipak, nije bila veštačka zemlja, uzimajući u obzir etničke i lingvističke sličnosti između njenih naroda. Niti je bila tvorevina velikih sila, čiji je jedini doprinos bio da su je priznale (s izuzetkom iredentističke Italije).

U međuratnom periodu, nacionalni sukobi i neprijateljski raspoloženi susedi činili su učvršćivanje zemlje teškim. Slabljenje demokratije u Evropi, koja je duže od veka bila uzor srpskim elitama, bilo je takođe vrlo štetno, ali Pavlović ne poklanja gotovo nikakvu pažnju ovoj temi.

Njegovo slikanje nacionalnih sukoba i različitih predstava o zajedničkoj državi, uključujući i njeno otvoreno odbacivanje, istovremeno je iscrpno i nepristrasno. Otuđenje od beogradskog centralizma posebno je bilo jako kod hrvatskog seljaštva, gde je nedavno stečeno pravo glasa bilo zloupotrebljavano od demagoške i sve više autoritarne Hrvatske seljačke stranke. Pa ipak, kao što Pavlović naglašava, bilo je ozbiljnih i delimično uspešnih pokušaja saradnje i kompromisa između Srba i Hrvata, a Slovenci i muslimani često su učestvovali u vladama u Beogradu. Grubim pokušajima da se nametne jugoslovenski patriotizam odozgo, koji su samo povećavali razorni separatizam, bilo je suprotstavljano uviđanje da je neki oblik federalnog uređenja neophodan.

Najslabiji deo knjige Srbija: istorija iza imenaje u prikazu građanskog rata koji je od 1941. do 1945, dok je Jugoslavija bila okupirana od Nemačke, Italije i njihovih saveznika, vođen između partizana na čijem su čelu bili komunisti i četnika koji su bili rojalisti i nacionalisti. Pavlovićev antikomunizam je dogmatski i u potpunom kontrastu s inače prefinjenom pripovešću. On jedva da spominje predratno brutalno proganjanje komunista, pokušava da ga opravda („nervozna vlada"), i apsurdno gleda na komuniste kasnih tridesetih godina prošlog veka kao na podjednako ozbiljnu opasnost za Jugoslaviju kao što su fašistički pokreti. Ali, Sovjetski Savez je bio daleko, dok su Nemačka i njeni saveznici gotovo sasvim okruživali Jugoslaviju - jedini nezavistan sused bila je Grčka. I kao što sâm Pavlović piše, „Hitler je mrzeo sve Slovene, a Srbe posebno". Njegovo upoređivanje komunističke pobede na kraju Drugog svetskog rata s osmanskim osvajanjem podseća na najprimitivnije srpske nacionaliste koji nazivaju Tita novi sultan Murat I.

U svojoj odbrani politike četničkog vođe pukovnika Mihailovića on iznosi neke dobro zasnovane tvrdnje. Da, Mihailovićeve prvobitne namere bile su dobre, on nije bio čovek s kojim nikakav kompromis nije mogao biti napravljen, a četnički komandanti bili su najčešće sami sebi zakon - tako da se ne može smatrati odgovornim za većinu njihovih nedela. Ovo je dobrodošao protivotrov komunističkoj propagandi. Ali Pavlović pomućuje nekoliko presudnih spornih pitanja. S jedne strane, partizanska vojska bila je neuporedivo efikasnija sila otpora fašizmu (velike jedinice, prave bitke), i odigrala je presudnu ulogu u spasavanju Srba od pokolja koje su pravili hrvatski fašisti. Uz to, komunisti su obezbedili upotrebljivu alternativu („bratstvo i jedinstvo", federalizam) međusobnim istrebljivačkim masakrima. S druge strane, četnici su više pomogli okupatorima boreći se protiv partizana nego što su im naneli štete spasavajući savezničke pilote ili povremenim zasedama i sabotažom, i nisu imali politiku prema nacionalnom pitanju prihvatljivu za ne-Srbe.

Na isti grub način, Pavlović okrivljuje jugoslovenske komuniste za istorijski sukob sa Staljinom 1948, tvrdeći da „on nije rezultat ideoloških neslaganja, ekonomskog iskorišćavanja ili nacionalnog ponosa", već Titove ambicije da proširi svoj uticaj izvan Jugoslavije. Jugoslovensko-sovjetski rascep jedna je od najdokumentovanijih i najistraženijih epizoda Hladnog rata i vrlo malo istoričara, zapadnih ili istočnih, prihvatili bi ove čudnovate optužbe.

Sukob sa Staljinom otvorio je vrata liberalizaciji. Jugoslovenski komunisti decentralizovali su privredu i više je usmerili ka proizvodnji potrošačke robe; njihov stav prema umetnosti i humanističkim naukama postao je tolerantan (doista, nove ideje i pokreti često su ohrabrivani); i oni su poboljšali veze sa Zapadom i otvorili širom granice za turiste da dođu u Jugoslaviju i za radnike da odu iz nje i traže bolje plaćene poslove. Ali ograničavanje represije nikada nije moglo da bude zamena za istinsku demokratiju i Tito i komunistička partija nisu želeli da prihvate nikakva ograničenja za svoju vlast niti da tolerišu ikakve rivale. Pavlović je u pravu kada zaključuje da je Titova Jugoslavija, mada snošljivija za život od drugih komunističkih zemalja, ipak bila diktatura.

Pavlović vidi nacionalizam, koji je kasnih osamdesetih godina trijumfovao u Srbiji pod Slobodanom Miloševićem, kao delimično „proizvod komunizma, koji ga je manipulisao u političke svrhe". Ali Milošević je jednostavno prihvatio i prilagodio nacionalističku ideologiju koju su stvorili srpski intelektualci. Intelektualci, piše Pavlović, „postepeno su se kretali od zaštite individualnih ljudskih prava do kukanja nad sudbinom svoje nacije". Pa, neki jesu a neki nisu - pod Miloševićem uvek je postojao glasan otpor nacionalizmu. Ali presudna tačka je da su većina intelektualaca bili nacionalisti sve vreme, a njihov liberalizam i tolerancija ili površni ili ograničeni na članove njihove vlastite nacije. Ovo je važilo i za intelektualce u drugim nacijama bivše Jugoslavije.

Zatim, tokom jugoslovenskog građanskog rata mnogi srpski nacionalisti videli su svoju borbu kao antikomunistički, antititoistički krstaški pohod. Da, priličan broj njih su bili bivši vodeći komunisti ili generali koji su obožavali Tita, ali oni su sasvim odbacili svoja prethodna uverenja. Doista, čitava retorika srpskog nacionalizma bila je konzervativna, nacionalistička i puna vulgarizovanih verskih simbola i slika, kao što sâm Pavlović tako dobro opisuje, zajedno s izopačavanjem naučnih i estetskih standarda u nacionalističko šarlatanstvo i kič. Na kraju, i na veliku Pavlovićevu žalost, ne-Srbi su zvali srpske snage u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu „četnici", videvši ih kao naslednike srpskih nacionalističkih gerilaca iz Drugog svetskog rata.

Ako je komunizam odgovoran za srpski i druge nacionalizme i za krvavi raspad Jugoslavije, to je prevashodno zato što nije dozvolio, kroz decenije svoje vladavine, razvoj kritičkog mišljenja, što nije ustanovio vladavinu zakona i obezbedio prava i slobode pojedinca, i što nije stvorio federalni sistem koji funkcioniše. Ovo je samo posredna krivica, ali je ipak teška.

Prikaz studije Stevana K. Pavlowitcha, Serbia: The History behind the Name, Hurst & Company, London 2002, objavljen je bez naslova, kao i drugi prikazi, u Journal ofSoutheast European and Black Sea Studies, Athens, vol. 3, no. 1, January 2003. Knjiga je objavljena i u Beogradu: Stevan K. Pavlović, Srbija: Istorija iza imena, prevela Ivana Gazikalović-Pavlović, Clio, 2004.